Sveti Ivan od Boga

Spomendan svetog Ivana od Boga slavi se 8. siječnja, na dan njegove smrti, a riječ je o svecu koji je prošao put od nemarnog i neosjetljivog dječaka koji je roditeljima zadao tolike patnje da su umrli od tuge, do vrlo osjećajnog odraslog čovjeka koji je sve svoje snage dao u pomaganje psihički bolesnim osobama i drugim nemoćnicima.

Ivan je rođen u Portugalu 8. ožujka 1495., u skromnoj, ali duhovno bogatoj obitelji. Prezivao se Ciudal. Kad je imao 8 ili 9 godina u njihov je dom svratio jedan putujući svećenik kako bi prenoćio i ispričao im kakva se sve čuda mogu naći u španjolskom glavnom gradu Madridu, a Ivanu se toliko svidjelo pripovijedanje da je sutradan, bez znanja roditelja, pošao za svećenikom kako bi svojim očima vidio te divote. No, on ga je ostavio u drugom španjolskom gradu – Oropesi, gdje ga je primio jedan čovjek da čuva stado, a kasnije mu je povjerio i zadaću vođenja brige za služinčad kuće.

Nakon gotovo 20 godina života u Oropesi njegov ga je nemiran duh nagnao da ostavi pastirski život i pridruži se vojsci. U njoj se odao različitim porocima i zaboravio na bogobojaznost koju su mu roditelji prenijeli odgojem. Doživio je i više različitih neugodnosti, a osobito je u tom smislu ponižavajuće bilo njegovo otpuštanje iz vojske jer je bio krivo optužen za krađu. Zato se vratio svom ranijem gospodaru, a on ga je ljubazno primio nazad i ponudio mu prijašnju službu. Međutim, nakon nekog vremena ponovo je otišao u vojsku kako bi se borio protiv Turaka koji su opsjedali Beč, ali je ovoga puta bio pobožniji i duhovno revniji.

Po završetku bitke osjetio je želju da se vrati u Portugal i vidi roditelje, a za koje nije ništa čuo trideset godina. Kad se vratio, saznao je da mu je majka umrla od tuge poslije tri tjedna nakon što je otišao od kuće, a otac mu je kao udovac najprije otišao u franjevce, a potom je i on brzo umro. To je Ivana jako ražalostilo jer je tek tada shvatio koliku je bol nanio roditeljima i da tu životnu pogrešku nikada neće moći ispraviti. U njemu se sve više rađala želja da na neki način pomogne drugima, ali nije pronalazio konkretan način kako bi to proveo. Zato je otišao u Afriku s nadom da će se ondje otvoriti neka mogućnost da čini plemenita djela pomažući ljudima.

Ubrzo mu se ispunila želja tako što je dobrovoljno radio kao nadničar kako bi od bijede spasio jednog portugalskog plemića kojega je kralj protjerao sa ženom i četirima malim kćerima u Afriku i oduzeo mu svu imovinu. Međutim, kada je jedan od njegovih prijatelja prešao s katoličke vjere na islam, to je Ivana jako ražalostilo pa se vratio u Španjolsku. Obavljao je različite poslove, a kad je ponešto uštedio novca, počeo je prodavati svete slike, molitvenike i katekizme nudeći ih od vrata do vrata. Taj se posao pokazao vrlo uspješnim, tako da je uskoro uštedio lijepu sumu novca, otišao u Granadu i ondje otvorio vlastitu knjižaru.

Nakon nekog vremena pročulo se da će na Dan svetih Fabijana i Sebastijana u crkvi svetog Sebastijana na brdašcu nedaleko od Garanade propovijedati tada čuveni propovjednik, a kasnije svetac – Ivan Avilski, pa je i naš Ivan došao poslušati velikog teologa. Bilo je to godine 1539. Riječi koje je čuo toliko su ga ganule da je istrčao iz crkve i glasno zazivao Boga da mu oprosti grijehe, čupao kosu zbog svog prijašnjeg života, udarao se i vapio Božje milosrđe. Njegovo se ponašanje drugima činilo kao da je poludio pa su ga zatvorili u bolnicu. U početku su se prema njemu odnosili vrlo grubo, ali kad su vidjeli da nije poludio, pustili su ga da slobodno hoda po bolnici, a Ivan je tu priliku iskoristio da drugim bolesnicima iskaže kršćansku ljubav.

Kad je izišao iz bolnice, skupljao je suho granje, prodavao ga na granadskoj tržnici i od dobivenog novca pomagao sirotinju. Tako je imao prigodu vidjeti koliko ima siromaha u gradu pa je u njemu gorjela želja da im još jače iskazuje ljubav. Financijski su mu pomogli neki dobročinitelji pa je kupio kuću za smještaj bolesnih siromaha i drugih nevoljnika. Svakodnevno je išao po gradu i prosio kako bi mogao pomoći onima kojima je dao krov nad glavom, a kako je ubrzo svima postala vidljiva Ivanova plemenitost, mnogi su mu davali novac. Sam je kuhao svojim štićenicima, prao posuđe i čistio, a sve je to činio u poniznosti i žarkoj želji da bolesnici osjete ljubav i ljudsku blizinu, neprestano ih potičući da i oni daju od sebe ono što mogu, tj. da mole za svoje dobročinitelje. Kako je nevoljnika bilo sve više, trebalo je kupiti veću kuću, a i to je uspio Božjom providnošću i dobrotom onih koji su mu pomagali. Na takav je način lijepo povezao i one koji su ljubav primali i one koji su je davali, čineći tako onaj kraj sve plemenitijim i bogobojaznijim. Poradi tolike duhovne snage koju je imao, biskup mu je dao ime Ivan od Boga, a drugi su to prihvatili.

Nakon nekog vremena buknuo je požar u kraljevskoj općoj bolnici u Granadi, gdje se nekad i sam liječio, a kada je do njega doprla vika ljudi, ne misleći na sebe, nego na bolesnike, ušao je u plamen i jednog po jednog bolesnika iznosio na svojim leđima. Bila je to prilika da se još više čuje o njegovim herojskim krepostima i da na takav način pridobije one koji će s njim dvoriti bolesnike i činiti druga djela milosrđa. U svemu tome dan mu je bio gusto ispunjen iskazivanjem i duhovnih i tjelesnih djela milosrđa, a tolika revnost oslabila je njegove fizičke snage i činila ga sve krhkijim i bolesnijim.

U proljeće 1550. toliko su padale kiše da je nabujao tamošnji potok i nosio drveće, a Ivan se odmah dao na hvatanje tog korisnog materijala kako bi ga upotrijebio za bolnicu. Tako je i u zlu znao vidjeti priliku za dobro. Međutim, u svemu tome navukao je na sebe veliku prehladu, a kad su nabujale vode povukle za sobom jednog dječaka, skočio je da ga spasi, ali mu nije uspio pomoći. Štoviše, i svoje zdravlje time je pogoršao tako da je dobio groznicu i umro 8. ožujka, na svoj 55. rođendan, izgovarajući molitvu potpunog predanja Bogu: „Isuse, Isuse, u ruke se tvoje preporučujem!“ Papa Urban VIII. proglasio ga je blaženim 21. rujna 1630., a svetim ga je proglasio papa Aleksandar VIII. 16. listopada 1690.

Tolika plemenitost koju je Ivan pokazivao prema bolesnima, siromašnima i moralno posrnulima nagnala je mnoge da i oni krenu sličnim putem, obilato pomažući i materijalno i duhovno djelo koje je svetac započeo. Tako je nastala redovnička zajednica Milosrdna braća svetog Ivana od Boga, koja uz tri redovita zavjeta: čistoću, siromaštvo i poslušnost, ima i četvrti, a to je hospitalitet, odnosno zavjet da će s ljubavlju i koliko god je to moguće besplatno njegovati bolesnike i druge nemoćnike. Družba se službeno naziva Bolnički red svetog Ivana od Boga, a danas se, uz brigu o psihički oboljelima, posvećuju skrbi za beskućnike, drže sirotišta, staračke domove, pružaju palijativnu skrb, imaju centre za ovisnike i općenito rade one poslove koje uglavnom drugi ne žele. U Zagrebu su braća iz Požuna došla 23. kolovoza 1804. i ostala do 1918., a djelovali su u bolnici koja se nalazila na Trgu bana Josipa Jelačića. Također su djelovali i u Zadru. Godine 2006. u dogovoru s tadašnjim požeškim biskupom Antunom Škvorčevićem vratili su se u Hrvatsku i smjestili u Šumetlicu nedaleko od Nove Gradiške, a djeluju unutar Provincije svetog Ambrozija. Dana 29. svibnja 2011. otvorili su i blagoslovili specijalnu bolnicu za psihijatriju i palijativnu skrb Sveti Rafael Strmac, unutar zgrade nekadašnje plućne bolnice.

Prema statističkim podacima Generalne kurije od 31. prosinca 2024., red ima ukupno 949 braće, od kojih su 105 svećnika, imaju i jednog biskupa u Španjolskoj, ali su većina laici. Potječu iz 51 naroda, djeluju na pet kontinenata, u 55 zemalja, raspoređeni su u 12 provincija i u 161 zajednici. Prosječna im je starosna dob 60 godina. Šestorica braće su iz Hrvatske. Prema istim statistikama, vidljiv je veliki pad po svim parametrima od 2000. godine, pa se tako broj braće u zadnjih 25 godina smanjio za 499, tj. više od 1/3, a ukupan broj zajednica snižen je za 63. 

Iako ti podaci ne nude optimizam, ipak se možemo nadati da će uvijek biti dobrih ljudi koji će imati sućutno oko i srce za one koji su u potrebi, a tu nadu podupire i podatak kako red vrši preko 420 apostolskih djela u čiju su misiju uključena i skoro 65.000 suradnika s redovitim ugovorima o radu i gotovo 6.500 volontera. Spomendan svetog Ivana od Boga prilika je da se sjetimo svih njih i da poput utemeljitelja prepoznajemo povezanost bolesnika i drugih štićenika ustanova koje vode milosrdna braća, s onima koji to njihovo djelo duhovno i materijalno potpomažu.