Sveti Hijacint – dominikanac apostolske revnosti i čudesa
U vremenu kada je Crkva prolazila kroz snažne mijene srednjovjekovne Europe, u razdoblju oblikovanja redovničkih zajednica koje će obilježiti stoljeća koja slijede, Bog je pozvao mnoge duše da služe Evanđelju s posebnom gorljivošću i nadnaravnom ustrajnošću. Među njima stoji i lik svetog Hijacinta, dominikanca koji je ne samo snagom propovijedanja, nego i djelima milosti osvojio srca vjernika sjeverne i istočne Europe. Njegov blagdan, 17. kolovoza, podsjeća nas na snagu apostolskoga života kad je ukorijenjen u molitvi, vjeri i potpunom predanju Kristu.
Rođen oko 1185. godine u Poljskoj, u plemićkoj obitelji, Hijacint je primio temeljito obrazovanje, studirajući u Krakovu, Pragu i Bologni. Bio je čovjek znanja i razuma, ali više od svega – čovjek duha. Kad se našao u Rimu s ujakom, krakovskim biskupom Ivanom, susreo se s novoutemeljenim Redom propovjednika i njegovim utemeljiteljem, sv. Dominikom. Taj susret označio je prekretnicu u njegovu životu. S nekoliko subraće obukao je dominikanski habit, postavši jednim od prvih redovnika koji će taj novi oblik života donijeti u središnju i istočnu Europu.
Nakon povratka u Poljsku, Hijacint se nije zadovoljio tek uvođenjem dominikanske prisutnosti u Krakovu. Njegova duša gorjela je željom da Radosnu vijest donese gdje god se pruži prilika. Propovijedao je neumorno, putovao ne štedeći se, osnivao samostane i okupljao vjernike, naviještajući Evanđelje jednostavno, jasno, a istodobno silno nadahnuto. Tradicija govori kako je tijekom svojih misijskih pohoda dosegnuo Rusiju, Litvu i čak obale Crnog mora. Gdje god bi došao, Hijacint je ostavljao trag: ne samo utemeljene zajednice, nego i ozdravljenja, obraćenja, pomirbe, novih zvanja.
Jedan od najpoznatijih trenutaka u njegovu životu vezan je uz napad Tatara na Kijev. Kada su provalili u grad, Hijacint je uzeo Presveto i kip Gospe, odlučan da ih ne ostavi. Premda je kip bio težak, prema predaji, osjetio je čudesnu lakoću i tako, noseći Euharistiju i Mariju, prošao neozlijeđen među razbojnicima. Slika svetog Hijacinta s Presvetim i Gospom u naručju postala je simbol njegove potpune vjernosti Kristu i pouzdanja u Marijinu zaštitu.
Njegov život bio je oblikovan redovničkom disciplinom, ali ne zatvoren u zidove samostana. Bio je to život redovnika koji je znao da je Crkva pozvana biti u pokretu, da se istina ne zatvara u knjige, nego širi iz usta onih koji vjeruju i ljube. Sveti Hijacint utjelovljuje upravo tu ravnotežu: dubinu kontemplacije i snagu misijskog djelovanja. Njegova prisutnost nije bila bučna, ali je bila prodorna, jer je zračila vjerom koja je plod osobnog sjedinjenja s Kristom.
Preminuo je na današnji dan, 17. kolovoza 1257. godine, u Krakovu, gdje su ga vjernici odmah počeli štovati kao sveca. Papa Klement VIII. kanonizirao ga je 1594. godine. Danas je zaštitnik Poljske, Litve i Rusije, a njegovo ime živi u brojnim crkvama, samostanima i katoličkim domovima diljem svijeta.
U njegovu životu krije se snažna poruka i za naše vrijeme: svetost nije stvar povlačenja od svijeta, nego potpune uronjenosti u Božju volju. U vremenu brzine i površnosti, sveti Hijacint podsjeća da je Crkva najplodnija kada se rađa iz tišine molitve, a živi u revnosti navještaja. Kada svoju snagu crpimo iz Krista u Euharistiji i kada Majku Mariju nosimo ne samo u rukama, nego i u srcu, tada nas ništa ne može zaustaviti u širenju Kraljevstva Božjega – baš kao ni Hijacinta.
