12. studenoga Crkva liturgijski časti svetog Jozafata, biskupa i mučenika, čovjeka koji je svojim životom i krvlju posvjedočio da jedinstvo Crkve nije samo teološki ideal, nego poziv samoga Krista i put svetosti.
Jozafat Kuncevič rođen je oko 1580. u Vladimira-Volinjskome, na području današnje Ukrajine, u tadašnjoj Poljsko-Litavskoj Uniji. Odmalena je bio uronjen u bogatstvo istočne liturgijske tradicije, a već kao dječak pokazivao je neuobičajenu ljubav prema molitvi i Božjoj riječi. Iako je živio u vremenu dubokih političkih i vjerskih napetosti, Jozafat je u svemu tražio Kristovo lice i mir koji dolazi iz vjernosti evanđelju.
Poziv u monaški život i put prema jedinstvu
U mladosti je osjetio snažan poziv na posvećeni život te je stupio u red bazilijanaca, monaški red grkokatoličke tradicije. U samostanu u Vilniusu živio je strogo, ponizno i kontemplativno, čeznući za svetošću više nego za bilo kakvim karijerizmom. S vremenom je postao poznat po dubokoj asketskoj disciplini, blagosti duha i jasnoći nauka.
Upravo u to vrijeme, unutar Kijevske metropolije odvijao se proces koji je povijesno nazvan Brestovska unija (1596.), kada se dio istočnih biskupa i vjernika vratio punom jedinstvu s Rimom, očuvavši vlastiti bizantski obred i tradiciju. Jozafat je u tom pokretu prepoznao djelovanje Duha Svetoga: jedinstvo s Petrovom Stolicom nije za njega bilo političko pitanje nego čin poslušnosti Kristovoj molitvi „da svi budu jedno“ (Iv 17,21).
Biskup Vitebska i Polocka – pastir mira
Zaređen za svećenika, a potom i za biskupa Polocke nadbiskupije, Jozafat je započeo neumoran pastoralni rad. Bio je pastir koji nije upravljao „s visine“, nego čovjek koji je hodao među svojim narodom, učio ih liturgiji, katehezama, djelima ljubavi, brigom za siromašne i redovitim sakramentalnim životom. Obnovio je monaški život bazilijanaca, podigao nove škole, poticao obrazovanje svećenika i laika te neumorno tražio načine kako prevladati sukobe i nepovjerenje.
Njegova je vjernost jedinstvu s Rimom bila duboko duhovna, a ne neprijateljska prema pravoslavlju. Jozafat je smatrao da je jedinstvo moguće samo ako se poštuje identitet istočne tradicije, jer Katolička Crkva „diše s oba plućna krila“. Zbog toga je često bio neshvaćen: jedni su ga optuživali za preveliku privrženost Rimu, drugi za premalo distanciranje od pravoslavlja. No Jozafat je znao da se istina čuva u ljubavi, a ljubav u žrtvi.
Mučenik jedinstva
Napetosti koje su obilježavale njegovo vrijeme nisu ostale samo na razini teoloških rasprava. Politički interesi, nacionalne podjele i vjerske napetosti stvorile su ozračje neprijateljstva u kojem je Jozafat postao meta mržnje. Unatoč tome, on je nastavio propovijedati pomirenje, moleći Gospodina da mu dade srce istinski pastirsko, koje se ne boji raniti zbog Kristova stada.
Dana 12. studenoga 1623. u Vitebsku, dok je obavljao biskupsku vizitaciju, skupina pobunjenika provalila je u njegovu rezidenciju. Jozafat je pokušao smiriti situaciju, ponavljajući da je spreman položiti život za svoje vjernike i za jedinstvo Crkve. Ubijen je brutalno, a njegovo tijelo bačeno u rijeku Dvinu. Mučeništvo koje je podnio postalo je sjeme budućih obraćenja i znak da Božje jedinstvo uvijek nosi križ.
U Crkvi kao „mučenik jedinstva“
Papa Pio IX. proglasio ga je blaženim 1867., a papa Lav XIII. svetim 1867., nazivajući ga martyr unitatis – mučenikom jedinstva. Njegove relikvije danas počivaju u bazilici svetog Petra u Rimu, nedaleko groba apostola Petra – simbolično mjesto koje svjedoči snagu Jozafatove ljubavi prema Crkvi.
Sveti Jozafat je zaštitnik Ukrajine, istočnih katolika i promicatelja jedinstva među kršćanima. Njegov život je snažan podsjetnik da jedinstvo nije „strategija“, nego poziv koji traži hrabrost, strpljenje, svetost i spremnost na žrtvu. U njegovoj duhovnoj baštini odzvanja Kristov glas:
„Jedinstvo Crkve rađa se iz svetosti njezine djece.“
U svijetu koji i danas nosi rane podjela, sveti Jozafat nas poziva da se vratimo korijenima — poniznoj ljubavi, vjernosti Crkvi, poštovanju različitosti i životu iz evanđelja.