Vojnik Martin: je li dao pola plašta ili sve svoje?
Poznata je pobožna legenda o sv. Martinu (315.-397.), rimskom vojniku, u carskoj gardi s nazivom circitor (circa = okolo). Circitor bi bio nadzornik noćne straže koji kruži carskim dvorištem i uokolo gleda noćne stražare je li sve u redu. Tako carski circitor Martin „jedne noći u cičoj zimi naiđe na jednoga polugola siromaha. I nemajući uza se novca, uze mač, presiječe svoj plašt (tj. razdvoji unutrašnju kožnu postavu od vanjskog ogrtača) i dade onu polovicu siromahu“. Tako to prikazuje Enciklopedija Svetaca.[1] Pravo govoreći nikada čovjeku ne dođe na pamet da stvarno razmisli što se to dogodilo i što je zapravo Martin dao. Pogotovo što se na slikama mladi carski gardist Martin prikazuje na bijelu kao snijeg konju s ogrtačem u lijevoj, a s isukanim mačem u desnoj ruci i samo što nije rasjekao svoj plašt po sredini.
Zašto mu Martin ne dade cio ogrtač, nego samo unutrašnju polovicu? Zato što je rimski vojnik primao od vojne uprave ogrtač tako da je on platio jednu polovicu, bilo postavu bilo vanjski omot, a drugu mu je polovicu, bilo vanjski omot ili postavu, posudila carska uprava. Prema dogovoru. Uprava je željela imati pravo na polovicu ogrtača što bi se sve izračunalo prigodom vojnikova razduživanja kada odlazi iz vojske. Martin je circitor dao samo svoj plaćeni dio, tj. unutrašnju postavu, dakle sve svoje (kao evanđeoska udovica današnje XXXII. nedjelje B), a vojnički vanjski omot nije dirao, jer nije s time raspolagao kao svojim pravom. Moram pošteno priznati, s obzirom na ovaj odnos carske uprave i vojnika, da sam ovo tumačenje čuo u Svetom Jeronimu od holandskoga svećenika, prelata Karela Kasteela (rođen u den Haagu 1934.), koji je prošloga lipnja napunio 90 godina, a bio je službenik u Kongregaciji za evangelizaciju naroda, potom Tajnik Vijeća Cor unum (papinski Caritas).
Nastavljamo na istoj stranici Enciklopedije Svetaca ističući da nije naglasak u tome što je Martin darovao sve svoje, tj. svoju polovicu ogrtača siromahu – a jest i tu, naravno! – nego u tome što je sljedeće noći Martin usnio divan san. Ukazalo mu se nebo s Isusom i anđelima njegovim. Na Isusu neki neobičan ogrtač. Pristupi mu jedan od arkanđela i veli mu:
Gospodine, odakle Ti taj dotrajali plašt?
Isus mu odgovori:
Dao mi ga je moj sluga Martin.
Martinu drago do neba… Kad je prije ogrtač uzletio na nebo!
Kada se razduživao od carske uprave, vratio joj je, naravno, njezin dio ogrtača, a on se odlučio zamonašiti. Bilo je to 354. godine kada mu je bilo skoro 40 godina. I zamonašio se.
Oko godine 371. ljudi iz Turona (franc. Tours) pozvali Martina, o kojemu se čulo da je obdaren iscjeliteljskim moćima, da dođe „izliječiti jednu bolesnicu“. Kada je pozvani došao u taj grad, raspituje se gdje je ta „bolesnica“. Oni mu rekoše: Naša je biskupija bolesnica, već više vremena bez biskupa. Mi te pozvali i mi te biramo za biskupa. Tu je Martin biskupovao u kontinuitetu 27 godina.[2]
Ako nije jedan od najvećih biskupa Katoličke Crkve, jest svakako među najpopularnijima. Nisu po njemu poprimile imena samo mnoge muške i ženske osobe, nego i gradovi i sela. Čak su petorica Papa uzela ime Martin, od kojih je onaj prvi (649.-655.) svetac mučenik.[3]
*Sveti Martine Turonski, koji si zaštitnik Francuske, siromaha, alkoholičara, vojnika, vinara, vinogradara, gostioničara, hotelijera, konjanice, jahača, konja, gusaka, oboljelih od kožnih bolesti…, izmoli nam od Boga milost da poput Tebe, kada drugima nesebično dajemo, sve dajemo, jer to dajemo direktno Isusu.
[1] “Martino di Tours”, u: Bibliotheca Sanctorum, Rim, 1967., reprint 1988., svezak VIII., str. 1248-1291, citat: str. 1251: Durante una di queste ronde, Martino incontrò appunto nel cuore dell’inverno un povero seminudo e, non avendo più denari, prese la spada, tagliò in due la propria clamide (ne staccò, cioè la fodera di pelliccia) e ne donò la metà al povero.
[2] Isto, str. 1257.
[3] Usp. Annuario Pontificio 2024., str. 10,12,16 i 18.
