Sveti Poncijan i Hipolit – sjedinjeni u patnji, pomireni u slavi

U povijesti Crkve nisu rijetki primjeri svetaca koji su svojim životom zrcalili Kristovu poniznost, milosrđe i ljubav. No osobito su snažni oni primjeri gdje su prijašnje razdijeljenosti i ljudske slabosti nadiđene u svjetlu križa, gdje je milost pobijedila srdžbu, a jedinstvo zadobiveno kroz patnju. Takvi su i sveci koje Crkva zajedno slavi 13. kolovoza – sveti Poncijan, papa, i sveti Hipolit, svećenik. Njihova priča, duboko ukorijenjena u dramatičnom razdoblju progona i teoloških prijepora, nudi snažnu poruku jedinstva, oprosta i obnove.

Različiti putevi, isto poslanje

Poncijan je bio rimski biskup, izabran za papu oko 230. godine, u vrijeme relativnog mira za kršćane, ali s prijetnjom novog progona na horizontu. Poznat po svojoj vjernosti Crkvi i jasnoći u naučavanju, Poncijan je čvrsto stajao uz Tradiciju i autoritet apostolske predaje. Nasuprot njemu, Hipolit, učen i izuzetno darovit rimski prezbiter, ušao je u sukob s tadašnjim papama, vjerujući da su preblagi u postupanju prema hereticima i grešnicima. S vremenom, Hipolit se našao u svojevrsnom raskolu te je čak postao prvi antipapa u povijesti Crkve – izabran od dijela rimske zajednice u protivljenju zakonitom papi.

Sukob između Poncijana i Hipolita nije bio puka borba za vlast. Bio je to duboki teološko-eklezijalni nesporazum, gdje je stroga pravovjernost Hipolita nalazila teškoću prihvatiti pastoralnu razboritost tadašnjih papa. No iako na suprotnim stranama, obojica su, svatko na svoj način, željeli služiti Kristu i očuvati svetost Crkve. Njihove razlike bile su istinske, ali i ljudske – i u tome su bliski svakome od nas.

Pomireni u progonstvu, sjedinjeni u Kristu

S dolaskom cara Maksimina Tračanina na prijestolje, nad kršćane se obrušio novi val progona. I Poncijan i Hipolit bivaju prognani u rudnike na otok Sardiniju, mjesto patnje, gladi i sigurne smrti. Tamo, lišeni vanjske moći, statusa i podjela, njih dvojica ostaju sami pred Bogom i vlastitom savješću. I tamo – u prašini i znoju – događa se najveći od njihovih životnih čina: pomirenje.

Hipolit se odriče svoga raskola, priznaje pogrešku, i vraća se u puno zajedništvo s Crkvom. Poncijan, iako izmučen i lišen svega, ne uzvraća osudom, nego bratstvom. Obojica umiru na Sardiniji kao mučenici, sjedinjeni ne samo u patnji, nego i u nadi uskrsnuća. Poncijan se, u znak odgovornosti, dobrovoljno odrekao papinske službe – prvi papa u povijesti koji je to učinio – kako Crkva ne bi bila bez vođe u vrijeme krize. Taj čin duboke poniznosti postaje svjedočanstvo istinske pastirske ljubavi.

Njihove su relikvije kasnije prenesene u Rim, gdje su pokopani s počastima, a njihova se svetost prepoznala ne samo u mučeništvu, nego i u snazi obraćenja, oprosta i pomirenja.

Poziv na pomirenje i vjernost Crkvi

Sveti Poncijan i Hipolit nisu svetci zbog savršenosti, nego zbog vjernosti i otvorenosti milosti. Oni pokazuju da svetost nije nedostatak pogrešaka, nego hrabrost da se pogreške priznaju, da se prigrli istina i oprost, i da se vlastito „ja“ podredi jedinstvu Kristova Tijela.

U vremenu kada se Crkva suočava s napetostima, polarizacijama i različitim tumačenjima unutar vlastitih redova, njihov primjer govori snažno: ne postoji tako duboka rana koju milost ne može iscijeliti, niti tako tvrdo srce koje Krist ne može preobraziti. Pozvani smo braniti istinu, ali još više ljubiti jedni druge. Svetost se ne mjeri brojem pobjeda u raspravama, nego dubinom predanja Kristu i Crkvi.

Liturgijska uspomena na svetog Poncijana i svetog Hipolita poziv je svima nama da se ne zatvaramo u tvrdokornost svojih uvjerenja, nego da budemo otvoreni Duhu Svetom koji, čak i kroz suze, vodi prema jedinstvu. Kao što su oni – papa i antipapa – na kraju života zagrljeni primili mučeničku krunu, tako i mi možemo, ako ljubimo, ako se kajemo, i ako izaberemo zajedništvo, zadobiti slavu koja ne prolazi.