Knjiga o povijesnoj ulozi nadbiskupa Stadlera

Svima nam poznati, ali i osobito poštovani mostarski biskup u miru mons. dr. sc. Ratko Perić, uz mnoga druga duhovna blaga, među kojima su i brojna književna djela, podario nam je uoči Svete jubilarne godine 2025. još jednu znamenitu knjigu pod jednako znamenitim, ali i stručnim naslovom: Stadlerov trnoviti put do oltara, gdje se zacijelo misli na očekivanu beatifikaciju za koju svi molimo.

Knjiga je ponajprije satkana, kako u uvodu navodi i sam autor, od njegovih desetak već ranije objavljenih znanstvenih radova o prvom vrhbosanskom nadbiskupu dr. Josipu Stadleru sa sjedištem u Sarajevu. Radi se o deset pomno odabranih tematskih cjelina ili naslova povijesnoga, ali još više i duboko teološkoga sadržaja, koji se međusobno dopunjuju i čine jedinstvenu monografsku cjelinu kojoj je autor dr. Perić dao već spomenuti naslov Stadlerov trnoviti put do oltara, koji u svome sažetom izričaju podsjeća na Isusov trnoviti put, a koji je i nadbiskup Stadler dragovoljno prihvatio i kojim je uz pomoć Božje milosti ustrajno hodio do kraja života. Vjeran takovom polazištu, dr. Perić u svim svojim tematskim cjelinama ili poglavljima prepoznaje i tumači Stadlerov život i djela, ne samo u okolnostima povijesnoga vremena u kojima je živio i radio, već mnogo više u otajstvima Svetoga Pisma, posebno evanđeljima i Pavlovim poslanicama, što smatram i iznimnom vrijednošću ove knjige.

U skladu s navedenim polaznim činjenicama pomno koristeći kronološki povijesni slijed, koji je uvijek i vrlo koristan metodološki pristup prema kojemu je pomno poredao i poglavlja u ovoj knjizi, dr. Perić ponajprije predstavlja čitatelju najvažnije biografske podatke o Stadleru: o njegovu rođenju i krštenju, te svetoj potvrdi i presvetoj euharistiji, kasnijem školovanju i studijima, svećeničkome ređenju u Rimu te služenjima u Zagrebu i poslije u Sarajevu, zajedno i sa svim iskušenjima, odnosno izazovima u kojima se Stadler našao i hodio do kraja života. Na temeljima povijesne građe i stručne literature dr. Perić pokazuje da Stadler od najranijega djetinjstva ostaje bez oba roditelja i prema planu Božje providnosti koja će ga pratiti i dalje tijekom cijeloga njegova života zajedno i s porugama i nepravdama, uspijeva u suradnji s milošću Božjom i snagom svetih sakramenata izgrađivati se u čovjeka po uzoru na Krista i stoga donositi obilne plodove trajne vrijednosti koji stoje i danas i svima nam služe. Ovakav metodološki pristup dr. Perić koristi i u svim ostalim poglavljima ove knjige, što smatram i osobitom i jednom od temeljnih vrijednosti ove knjige, ali i porukama svakomu čitatelju.

Slijede poglavlja, među kojima je na prvome mjestu naslov Zaljubljenik u Bosnu, koju je Stadler također prema planu Božje providnosti upoznao već i prije imenovanja prvim vrhbosanskim nadbiskupom na putovanju kroz tu prelijepu, ali i stoljećima napaćenu zemlju, ljeta godine 1872. Promatrao je njezine prirodne ljepote, i još divnije jednostavne, skromne i susretljive njezine žitelje i ne samo katolike. Prepoznao je Stadler već tada da su svi oni, u žarištu burnih ratnih povijesnih okolnosti, žeđali za istinom, pravdom i slobodom i ne znajući da će baš on, dr. Josip Stadler, tada mlad i sposoban sveučilišni profesor u Zagrebu biti uskoro poslan od Svete Stolice, velikoga pape Lava XIII., da stoljećima teško iskušavanoj Bosni bude pastir po Srcu Božjem.

Stigavši po drugi put u Bosnu u Sarajevo, 15. siječnja 1881., Stadler je svečano ustoličen za prvoga vrhbosanskoga nadbiskupa, te se

„na svršetku obreda oglasi posvetnom molitvom: I, evo, ja, najmanji od braće svoje, nevrijedan stanovati u Srcu Gospodina mojega, ipak pozvan od Njega, stavljam sebe i svu braću svoju i sav puk svoj cijele Vrhbosanske nadbiskupije u Srce Njegovo (…)“.

I stoga javno proglašava da je „glavni naš Čuvar i Patron ove nadbiskupije SRCE ISUSOVO. Zatim posveti nadbiskup Stadler sebe i svoju Nadbiskupiju i Bezgrješnom Začeću Marijinu i sv. Josipu“. Ističem, svi ostali sadržaji i sva ostala poglavlja koja još slijede u ovoj knjizi i svjedoče o životu, djelu i plodovima života i rada nadbiskupa Stadlera, koji stoje i danas i koje u njihovim bitnostima pomno navodi biskup dr. Perić, proizlazili su upravo iz ove posvete. I u tome je specifičnost ove knjige. Ostajući vjeran ovim temeljima života i rada dr. Stadlera, mons. dr. Perić uspio je kronološkim slijedom, ali i izvrsnom metodologijom sva poglavlja ove knjige ponajprije utkati i u njezinim bitnostima predstaviti čitateljima u njezinu središnjem poglavlju: Stadlerova ljubav prema Srcu Isusovu.

U strukturi spomenutoga poglavlja Stadlerova ljubav prema Srcu Isusovu mons. dr. Perić navodi i osobito znamenite povijesne činjenice ili možda bolje reći znakove Stadlerove predanosti, ljubavi i suradnje sa Srcem Isusovim. Na temeljima relevantne povijesne građe, nakon sjemeništa i gimnazije u Travniku te biskupijskoga glasila Srce Isusovo (godine 1882.), čiji će naziv uskoro biti preimenovan u Vrhbosnu (1885.) koja izlazi i danas, Stadler bez vlastitih financijskih sredstava, ali uz brojna i glasna osporavanja, hrabro započinje i uspješno završava gradnju i likovno ukrašavanje znamenite katedrale u čast Srca Isusova koja je posvećena na blagdan Uzvišenja sv. Križa 14. rujna 1889. godine. Razumije se, uz pomoć dobročinitelja „koje mu je slalo Srce Isusovo“, kako je često i javno govorio.

Već sljedeće godine Stadler otvara u Sarajevu bogosloviju (1890.), koja iz Travnika prelazi u novu zgradu u Sarajevu (1893.), te uskoro dovršava gradnju sjemenišne crkve sv. Ćirila i Metoda (1896.). Godinu dana ranije dovršeni su kaptolski dvori (1895.). Kasnije, uz suglasnost nadbiskupa Stadlera izlaze u Sarajevu i znamenite novine Hrvatski dnevnik (1906. – 1918.), koji je utemeljen na katoličkim vjerskim i hrvatskim nacionalnim načelima te zbog toga i često plijenjen od strane političkih vlasti. U središnje poglavlje Stadlerova ljubav prema Srcu Isusovu biskup Perić stavlja i plodnu spisateljsku djelatnost nadbiskupa Stadlera koja sadržava 8 pastirskih knjiga i 85 pastirskih poslanica, 13 duhovnih spisa što prevedenih što izvorno napisanih, 15 znanstvenih radova izvornih i prevodilačkih. I ne samo to.

U istom poglavlju, među središnje plodove Stadlerova života i rada, biskup dr. Perić navodi njegovu plodnu suradnju sa sestrama milosrdnicama koje je našao u Sarajevu, ali i onima koje je on pozvao u grad – školskim sestrama Kćeri Božje ljubavi (1882.). Također, pomno navodi i osnivanje „Samaritanske zajednice“ koju je nadbiskup Stadler nazvao Družba sestara Služavki Maloga Isusa, a koju utemeljuje u Sarajevu 1890. godine. Gledajući u gradu, ali i izvan njega, ostavljene i nezbrinute osobe treće životne dobi, Stadler je nastojao osigurati im pristojan smještaj i osigurati osoblje koje će za njih brinuti. Pri tome dr. Perić također navodi da je nadbiskup Stadler novoj Družbi napisao i Pravila, kojih je bit:

„U siromašnim, bolesnim i slabim ljudima služiti samom Isusu, jer je siromaštvo sa zimom prvo bilo, što je Utjelovljeni Sin Božji trpio, kad se je od Blažene Djevice Marije rodio u Betlehemu“ [str. 51].

Ono što nadbiskupa Stadlera resi s obzirom na Družbu, dr. Perić ističe da nije ljubomorno čuvao da ona ostane biskupijskoga prava, i prema tomu da on ima vrhovnu vlast nad Kongregacijom, nego je sâm tražio od Svete Stolice odobrenje za novu zajednicu, koje je i dobio. Prvo odobrenje Konstitucija Družbe bilo je 2. ožujka 1906. godine, a konačno 25. travnja 1912. U Pravilima se zrcale i bitnosti posebne svrhe ove Družbe: „(…) odgajati i školovati povjerenu im djecu i siročad, brinuti se za žene sirote i zapuštene siromahe“. Kako pomno navodi biskup dr. Perić, i ova je Družba, unatoč vjernosti svojoj karizmi, „trpjela udarac za udarcem“. Ponekad teži i žešći i od onih koji Stadleru zadavahu njegovi nemili dušmani. Jedan od gorih bijaše onaj 1949. kada sestre bijahu protjerane iz Bosne. Nakon 25 godina izgnanstva u Ninivu, sestre se vraćaju i godine 1974. ponovo posvetiše svoju Družbu Srcu Isusovu u Stadlerovoj katedrali, a bijaše blagoslovljen i novi Betlehem u Sarajevu.

„Družba se pokazala živom i autentičnom izvršiteljicom Utemeljiteljeve duhovne oporuke, govoreći njegovim jezikom i osjećajući srcem njegove ljubavi ne samo prema Bosni i njezinoj raji, nego širom bijeloga svijeta do Afrike crne“ [str. 58].

Sljedeći znameniti sadržaji, odnosno poglavlja u ovoj knjizi, teološke su naravi i njima je mons. dr. Perić darovao sljedeće naslove: Stadler o Duhu Svetom, Marijina uloga u spasenju, te Stožerne krjeposti u Stadlerovom životu, koji su osobito vrijedni doprinosi poznavanju duhovnosti dr. Stadlera, odnosno hodanja po trnju i nošenja križa Gospodinova, zajedno s porugama i nepravdama, ali i duhovnim plodovima, koje nam je ostavio u baštinu. Od jednako znamenite i stručne vrijednosti jest i znamenito poglavlje crkveno‐pravnoga značenja pod naslovom: Stadlerova uloga u razgraničenju biskupija, u kojem je Stadler pokazao da je uvijek spreman trpjeti za ljubav Kristovu. Ona je ovdje prikazana u dugim i teškim procesima koji su išli i do same Svete Stolice. Ali Stadler je, kako pomno navodi biskup dr. Perić, odolijevao svim napadima i neistinama, ustvarilažima zavedenihljudi ovozemaljskim interesima, „mirno i razborito, argumentirano, pravedno i ponizno, odvažno i intelektualno, umjereno i pošteno, mučenički i svetački“. Štoviše, zaključuje dr. Perić, Stadler

„Prema Svetoj Stolici bio je sinovski odan, a ona ga nije žalila, ne jednom, staviti na veliku i ozbiljnu kušnju. Ali ga nije ostavila na cjedilu nijednoga trenutka, do posljednjega daha, 8. prosinca 1918. Zato mu je i uzela kauzu na razmatranje i za beatifikaciju“ [str. 111].

Osobito znamenito, ali i vrsno crkveno‐povijesno poglavlje mons. dr. Perića u ovoj knjizi ima naslov Nadbiskup Stadler i Hrvatski zavod u Rimu u kojemu je na temelju iscrpna poznavanja povijesne građe, ali i političkih i crkvenih okolnosti pomno analizirao svu i veoma zamršenu problematiku, iz godine u godinu, i to već od polazne godine 1889. i 1890. pa sve do konačnoga i neugodnoga završetka 1902. godine. Mons. dr. Perić uz povijesno‐crkvenu, ali i uskoro upletenu političku situaciju, u kojoj po svojoj službi moraju sudjelovati đakovački biskup dr. Josip Juraj Strossmayer, zagrebački nadbiskup dr. Juraj Posilović i njegov povjerenik svećenik i profesor dr. Josip Pazman, koji će pri završetku toga procesa tijekom godine 1900. i 1902. biti u Rimu, te prvi vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler, koji će na kraju tijekom više godina zalaganja u kojima je dao znatne doprinose (1889. – 1901.), biti javno vrijeđan i ponižavan, ali se i pokazati poniznim Slugom Božjim, ali i Svete Stolice. Naime, tijekom cijeloga procesa nadbiskup Stadler, kao i svi hrvatski biskupi ustrajali su na relevantnim povijesnim činjenicama da je Zavod sv. Jeronima utemeljen od Hrvata i za Hrvate, uz suglasnost Svete Stolice odnosno bulom pape Siksta V. Sapientiam Sanctorum od 1. kolovoza 1589., kojom ustanovljuje i Kaptol sv. Jeronima i određuje da članovi istoga mogu biti samo svećenici koji potječu iz Ilirske (Hrvatske) zemlje, koji su rodom Hrvati i koji govore hrvatski, i koji je i sam financijski pomagao, ali i nadgledao gradnju. Štoviše, i slavni papa Lav XIII. apostolskim pismom Slavorum gentem (1. kolovoza 1901.) nazvao je zavod Collegium Hie‑ ronymianum pro Croatica Gente (Svetojeronimski zavod za hrvatski narod). Budući da su Talijani, Austrijanci, Mađari, pa čak i Crnogorci pružili istoga dana jak politički i diplomatski otpor, spomenuto pismo pape Lava XIII. nije objavljeno. Otporu se pridružuje i više drugih europskih država među kojima i Rusija, ali i Srbija i još neke zemlje. Zbog svih tih „udruženih“, ali i lažnih političkih igara, Zavodu je 7. ožujka 1902. i službeno promijenjeno ime u Collegium Hieronymianum Illyricorum (Jeronimski zavod Ilirâ). Autor, dr. Perić na temelju izvorne povijesne građe pomno navodi sve ove burne i teške događaje, ali i nezadovoljstvo u hrvatskoj javnosti, koje je dobrim dijelom preneseno i na političko polje. Pri pomnoj analizi ovih doista burnih događaja, u kojima je na kraju neopravdano napadan i nadbiskup Stadler, koji je i ova vrijeđanja upravo herojski, što znači svetački podnio. Od prvorazrednoga je značenja i zaključna rečenica dr. Perića, koje je bît da ta patnja nije tada urodila punim plodom. No, Zavod je bio otvoren samo četiri godine (1911. – 1915.), ali je tijekom vremena Crkva u Hrvata postigla sve ono što je nadbiskup Stadler i cio hrvatski episkopat s pravom predlagao i za što se zalagao. Danas znamo, godine 1971. papa Pavao VI. dao je Ilirskomu zavodu sv. Jeronima u Rimu ne samo hrvatski nego i papinski naslov. Njegovim pismom od 22. srpnja 1971. ovaj Zavod nosi ime Pontificium Collegium Chroaticum Sancti Hieronymi, odnosno Papinski hrvatski zavod svetoga Jeronima. Ovu papinsku odluku priznala je i talijanska država dekretom predsjednika Republike 11. listopada 1982. godine.

Umjesto zaključka ističem, autor mons. dr. Perić i u ovome poglavlju kao i u svima prethodnima, zadivljuje svojom erudicijom i izvrsnim poznavanjem višestrukosti cjelokupne povijesne problematike koja je teološke naravi, ali i duboke političke naravi. A unutar njihove složenosti mons. dr. Perić izvrsno prepoznaje i povijesnu ulogu nadbiskupa dr. Stadlera, ali i poslanje koje je urodilo višestrukim izvrsnim plodovima, koji i danas nama služe. Stoga sam slobodna predložiti da se predloženi rukopisi mons. dr. Ratka Perića, biskupa u miru, objave u cijelosti. Razumije se na veliku korist svakoga čitatelja.

U Zagrebu 27. travnja 2025.

dr. Agneza Szabo