Sveti Vinko Paulski – utemeljitelj “Caritasa”
God. 1581. Vinko je rođen 24. travnja 1581. kao treće dijete od njih šestoro od oca Jeana i majke Bertrande de Moras u mjestu Pouy, danas St. Vincent de Paul kod Dax-a, u Gaskonji, jugozapadna Francuska.
God. 1595. – Iznimno talentiran, nije mogao ostati kod ovaca i krava te ga je 1595., dao upisati u franjevački kolegij njegov otac koji je od njega očekivao dobar urod da u materijalnom smislu poveća obiteljsko blagostanje. Ali Bog je drukčije obračunao i križao zemaljske računice. Čovjek snuje, a Bog određuje. Ubrzo je odatle, zauzimanjem jednoga dobrotvora, premješten u Toulouseu na sveučilište gdje se učenjem i stegom pripremao za svećeništvo.
God. 1600. – U dobi od 19 godina i 5 mjeseci, 23. rujna, zaređen je za svećenika, kada inače drugi tek maturiraju. Bio je najprije svjetovni svećenik, petrovac, a potom član Družbe Presvetoga Sakramenta.
God. 1604. završio je teološke studije s doktoratom u Tuluzu.
God. 1605. – Kada je bio na putovanju morem između Marseillea i Narbonne berberski gusari (regrutirani iz Alžira, Tripolija i Tunisa) zarobili su don Vinka na Sredozemlju i odveli u sjevernu Afriku, u Tunis, gdje su ga kao roba prodali nekom muslimanskom gospodaru. Bio je tri puta preprodavan. Obratio je svoga trećega gospodara, nekoga franjevca otpadnika, koji se opet vratio na kršćanstvo te s njime pobjegao u Francusku, nakon dvije godine zarobljeništva.
God. 1608. – Don Vinko je proveo u Rimu zajedno s tim kolegom fratrom i iste godine vratio se u Pariz. Nakon više godina svećeničkoga rada Vinko je jednom zgodom rekao ovu famoznu rečenicu: „Da sam znao što je svećeništvo, kada sam imao smjelosti stupiti u njega, kao što znam od tada, radije bih orao zemlju nego se obvezao na tako težak položaj“.[1] Unatoč toj izjavi izgovorenoj u trenutku nevolje (tražio je župu, a nitko mu je nije dao), bila bi zaista golema šteta za Crkvu da je u bilo kojem trenutku odustao od svećeničkog zvanja.
God. 1612. – 12 godina nakon ređenja vlč. Vinko postao je prvi put župnik u prigradskoj pariškoj župi Clichy. Živio je i kapelanovao u visokom društvu vladara i vladarica ovoga svijeta kao savjetnik, ispovjednik, propovjednik, gdje je već upoznao dva sloja društva: bogate kojima ništa nije nedostajalo, pa su mislili da su im vrata raja širom rastvorena, i siromahe koji su bili uvjereni da im je zbog jadnoga moralnoga i materijalnoga stanja i raj zaključan. Njegovo je bitno polje djelovanja konkretna pomoć bolesnima, siromasima, napuštenoj djeci, zarobljenicima, a posebno duhovna pomoć svima. Njima se posve posvetio i tako postigao svetost. A bogataši su mu pomagali da uzdržava sirotinju.
God. 1617. – Don Vinko je poznat po tome što je osnivao male zajednice, zvane „caritas“ = charité = agape = milosrdna ljubav, bratovštine milosrđa. Takav prvi caritas osnovao je 1617. I tu je ustanovu povjerio djevojkama i gospođama koje je nazvao „Služavkama siromaha“. Ne samo caritas, nego je u službu siromaha uključio i propovijedi, pouke, kateheze iz kojih su se tijekom vremena razvile duhovne vježbe i glasovite „Konferencije utorkom“. Caritas jest ljubav ljudi prema Bogu i međusobno među ljudima ali s pomoću Boga. U svoju je duhovnost vlč. Vinko uključio humanizam sv. Franje Saleškoga (1567.-1622.), koji je Vinku bio duhovni vođa, i pokornički vid sv. Ignacija Lojolskoga (1491.-1556.). „Kada napuštate molitvu da njegujete bolesnike, napuštate Boga da služite Bogu“, govorio bi svećenik Vinko Paulski.
– Što budeš, služavko, imala više vremena za Boga, to ćeš imati i više vremena za siromahe!
God. 1623. – Osim iz teologije 1604. godine, postigao je doktorat također i iz crkvenoga prava na sveučilištu u Parizu. Nije mu nedostajalo ni pameti ni stručnosti.
Tijekom vremena osnovao je dvije velike redovničke družbe:
God. 1625. – Prije točno 400 godina osnovao je muški red: Kongregaciju misije ili Lazariste (tako nazvani prema opatiji Sv. Lazara u Parizu, prvom njihovu sjedištu), a odobrenje iz Rima stiglo je 1632. Zadaća im je vanjske misije. U Africi, na primjer. Tako je prvi misionar lazarist svećenik otišao na Madagaskar 1648. da oslobađa robove. U Vinkovo vrijeme lazaristi su se toliko profilirali i potvrdili da je pariška vlada tražila listu njegovih kandidata za biskupe, a u godini njegove smrti, 1660., 12 bogoslovija koje su se osnivale prema tridentskoj reformi od prije stotinu godina, imale su rektore lazariste. Danas im je generalna uprava u Rimu. General je Reda o. Tomaž Mavrič, Slovenac.
Prema Papinskom godišnjaku 2024. lazaristi imaju 471 redovničku kuću s 3034 člana uključujući novake (svećenikâ: 2740).[2]
U Hrvatsku su došli iz Slovenije 1958. Danas imaju 6 svećenika, 2 brata laika i 2 bogoslova. Vode župu u Vrapču kraj Zagreba i brinu se za Psihijatrijsku bolnicu.[3]
God. 1633. – Ženski red osnovan je, u suradnji sa sv. Lujzom Marillac (1591.-1660.), godine 1633., a Sveta ga Stolica odobrila 1668.: “Gospođe milosrdnice” koje su se tijekom vremena preimenovale u “Kćeri milosrdnice” – Društvo apostolskoga života, i u “Sestre milosrdnice” ili Vinkovke. To su prve časne sestre koje su počele djelovati u redovničkoj nošnji izvan samostanske klauzure.
U Zagreb su došle 1845., prije 180 godina. Danas Milosrdnice s generalnom upravom u Frankopanskoj u Zagrebu imaju 78 kuća i 583 članice.[4] Provincije imaju svoja sjedišta u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Sarajevu, te u Argentini i Paragvaju, i Delegaturu u Rimu. U Mostaru su već 153 godine, od 1872. i danas imaju 4 kuće u Hercegovini: u Mostaru dvije, u Ljubuškom i u Tomislavgradu.
God. 1666. – Vinko je preminuo u Parizu 27. rujna 1660. u dijamantnoj godini svoga svećeništva i 79. godini života. Njegovo tijelo, neraspadnuto, počiva u pariškoj crkvi otaca Lazarista u kapelici koja se po njemu i zove.
Beatificiran je 1729., a kanoniziran 8 godina poslije 1737. Njegov je humanizam/čovjekoljublje kristocentričan. On u čovjeku, u svakom čovjeku, vidi sliku Isusa Krista, patnika. I želi da se Isusova slika jasno razabire na licu čovjekovu. Pri tom se služio malom metodom da se
– najprije potakne krjepost ili suzbije porok,
– zatim da se iznesu motivi radi poticanja te krjeposti ili suzbijanja toga poroka,
– konačno da se uporabe sredstva kako bi se postigao cilj, vječni cilj.
Ljevičar za sv. Vinka. Priča se da je prije Drugoga svjetskog rata nastalo veliko oduševljenje u francuskom parlamentu kada je jedan zastupnik predložio da se sv. Vinku Paulskomu podigne spomenik na jednom trgu glavnoga grada republike. Međutim, jedan se ljevičar usprotivio. Ustao je i rekao po prilici ovo: „Gospodo, vi znate da nisam prijatelj Crkve ni vjere, niti poklonik katoličkih svetaca. I stoga se protivim postavljanju spomenika svecima. Ali, budući da se radi o Vinku Paulskomu, poznatom svecu Katoličke Crkve, nešto bih imao primijetiti. Ne slažem se sa zastupnikom – predlagačem da se sv. Vinku podigne spomen na gradskom trgu u Parizu. Ja bih želio i predlažem da se tomu velikanu duha, socijalnom djelovatelju i dobrotvoru postavi spomenik na najvišem francuskom vrhuncu gdje će ga moći gledati i u nj se uglédati čitava Francuska i drugi europski narodi.“ Taj borac za čovjeka bez Boga, upoznao je djelo sv. Vinka, katoličkoga svjetionika koji se isto toliko i još mnogo više zalagao za čovjeka i u tjelesnom i u duševnom pogledu. I upravo to njegovo djelo koje je usmjereno na očovječenje čovjeka govori glasom koji svatko razumije, i vjernik i nevjernik. Zato se i kaže: dobro djelo daleko se čuje – kroza stoljeća i prostore!
Milijarde i milijarderi. E kada bismo imali jednoga sv. Vinka Paulskoga koji bi posredovao i prenosio one milijarde dolara i eura od onih 2780 prebogatih milijardera, koliko ih danas ima na kugli zemaljskoj, u korist onim milijardama osušenih siromaha i bez novca i bez novčanika! Pa da se barem malo izravna ljestvica između presiromašnih i prebogatih!
Čestitke. Ocima Lazaristima najbolje želje u povodu 400. obljetnice njihova postojanja i djelovanja u Crkvi Božjoj: neka ih sv. Vinko, veliki dobrotvor siromaha, zagovara kod Boga!
Sestrama Milosrdnicama iskrene čestitke:
– za svetkovinu sv. Vinka Paulskoga, 27. rujna: neka ih njihov Utemeljitelj kod Boga preporučuje;
– za 180. obljetnicu dolaska sestara Milosrdnica u Zagreb, 1845.
Posvetila se braća i posvetile se sestre u onome u čemu mole i djeluju u korist siromaha, bolesnih, nemoćnih, starih.
[1] https://www.saintsulpicefrance.fr/qui-sommes-nous/propre-de-saint-sulpice/333-27-septembre-saint-vincent-de-paul-pretre
[2] Annuario Pontificio 2024., str. 1612.
[3] https://www.redovnistvo.hr/redovi-i-druzbe/instituti/lazaristi_cm
[4] Annuario Pontificio 2024., str. 1808.
