Vlasti reda i jurisdikcije, udvojene, ali ne i udaljene
Nastavlja se produbljivanje o vlasti upravljanja u Crkvi, koja ne proizlazi iz svetoga reda, a ipak je s njim povezana. Ali koje službe je same po sebi zahtijevaju? Žurno je to razjasniti nakon imenovanja laika i redovnica na čelu vatikanskih dikasterija.
Prethodni članak završio je osvrtom na okružnicu Mystici corporis, koja je pojasnila kako vlast upravljanja proistječe izravno od rimskoga prvosvećenika, a ne iz sakramenta reda. Sâm Pio XII., u govoru u prigodi Drugoga svjetskoga kongresa laičkoga apostolata (5. rujna 1957.), objasnio je i da „vlasti reda i jurisdikcije ostaju usko povezane s primanjem sakramenta reda u njegovim različitim stupnjevima“. Stvarna veza, koja ne skriva različitost podrijetla između vlasti reda i vlasti upravljanja: u prvom slučaju, ona se podjeljuje sakramentom, a u drugom izravno od prvosvećenika po božanskom pravu. Ali ostaje činjenica da je i vlast jurisdikcije duboko povezana sa svetim redom.
Drugi vatikanski sabor čini se produbljuje ovo učenje Pija XII.: uska veza nastaje zapravo iz munera koje podjeljuje sakrament reda, to jest iz toga unutarnjega suobličenja Kristu Glavi koje donosi sakrament, a koji subjekta postavlja na vršenje potestata i omogućuje mu da ih primi. Alfons Maria Stickler upozorava da razdvajanje dviju vlasti ne smije postati otuđenje, jer
„božanska volja […] o Crkvi nije htjela podjelu vlasti, nego je utvrdila da sve vlasti budu prisutne i da ih obavlja isti pastir“.[1]
Zapravo, podjela sakramenata, autoritativno učenje Božje riječi i upravljanje Crkvom, sve se to odnosi na salus animarum (spasenje duša), za što je ustanovljen sakrament reda. A potvrda toga jest sama činjenica da se tria munera podjeljuju tim sakramentom, suobličujući zaređene Kristu Glavi i utiskujući u njega te ontološke sklonosti. Iz toga Stickler ispravno zaključuje da se
„u Crkvi čak i niže službe koje podrazumijevaju spasenje duša moraju dodjeljivati samo onima koji su urešeni svetim redom koji odgovara takvoj brizi“ (isto).
Dakle, sažimajući: potestas ordinis i potestas iurisdictionis zapravo su različite i odvojene u samima sebi: prva proistječe od sakramenta reda, a druga od rimskoga prvosvećenika; prva je trajna, druga se može opozvati; prva se ne može prenijeti ovlašćivanjem drugoga, a druga može. Ipak, obje te dvije vlasti umeću se istomu zaređenu nositelju koji je primio missio canonica od prvosvećenika. Toliko da Crkva, u slučaju da laik bude izabran za vrhovnoga prvosvećenika, zahtijeva od novoga Petrovog nasljednika da što prije primi svete redove (iako ostaje čvrsto da su svi akti koje je on možebitno izdao prije biskupskoga posvećenja pravi akti jurisdikcije); isto vrijedi i za imenovanje laika za upravljanje biskupijom (povijesne okolnosti koje govore suprotno treba zapravo smatrati zlorabama).
Kako onda objasniti nazočnost osoba lišenih sakramenta reda, a postavljenih da bi obnašali vlast jurisdikcije? Najupečatljiviji je slučaj opatica na čelu biskupija: one ni u kojem slučaju ne mogu primiti svete redove, a ipak su obavljale ovlasti jurisdikcije „slične biskupskoj“ po povlasticama koje je udijelila Sveta Stolica. Neki kanonisti objasnili su jurisdikciju opatica utječući se razlici između zajedničkoga i pojedinačnoga prava: dok zajedničko pravo propisuje da vlast jurisdikcije moraju obavljati zaređeni muškarci, moguće je da prema pojedinačnom pravu, odnosno posebnoj povlastici, takvu prenesenu vlast (dakle, ne ex ratione officii) može obavljati i neki neklerik. Može se reći da su te opatice obavljale vlast „sličnu biskupskoj“ po povlastici rimskoga prvosvećenika, ali nisu bile biskupi svojih biskupija.
Budimo jasni: o tom pitanju ne postoji usklađenost stajališta u teološkom i kanonskom području. U svjetlu stalnoga učenja Crkve, možemo sa sigurnošću tvrditi da vlast reda i jurisdikcije imaju različito podrijetlo; i ako je jasno da vlast reda nužno zahtijeva sakrament, vlast jurisdikcije koja se vrši delegiranjem to ne zahtijeva. Preciziranje „delegiranjem“ je važno, jer čelnička služba (izvršna vlast)[2] koju biskupi obavljaju u svojim biskupijama nije delegirana papinska vlast, nego služba koju obavlja ona vlast koju je Krist dao biskupima, a koju im je papa priopćio posredstvom missio canonica.
Međutim, postoje i druge nečelničke službe koje se obavljaju vlašću delegirane jurisdikcije, u kojoj osobe koje pokrivaju službu nju obnašaju delegiranom vlašću vrhovnoga prvosvećenika. Dakle, u tim okolnostima povijest nas sprječava misliti kako ih nužno moraju obavljati samo oni koji su primili sveti red. Ali ostaje jasno da ako nauka Drugoga vatikanskoga sabora o odnosu između sakramenta reda i munera s jedne strane, te između munera i potestates s druge strane ima smisla (a ima), tada uobičajeno razdvajanje dviju vlasti u različitim temama ne može a ne izgledati problematično. Kao što je sa svoje strane potvrdio Pio XII. Drugim riječima: ako sakrament reda suobličuje Kristu glavi i daje sklonosti (munera) koje omogućuju obnašanje vlasti reda i jurisdikcije, to znači da se vlast jurisdikcije mora redovito podjeljivati zaređenim muškarcima, pod prijetnjom razvodnjavanja onoga što znače munera.
Dva ženska imenovanja na čelu istoga Dikasterija za posvećeni život stoga se čine problematičnima sa strane odnosa između munera i vlasti jurisdikcije, kako je dozreo u dogmatskoj konstituciji Lumen gentium, i koji se dubinski odrazio na sakramentnost biskupstva. Reforma koju je htio Franjo (a koju je, čini se, potvrdio Lav XIV.) u apostolskoj konstituciji Praedicate Evangelium, koja propisuje da „svaki vjernik može predsjedati dikasterijem ili tijelom, s obzirom na osobitu osposobljenost, vlast upravljanja i ulogu toga dikasterija ili tijela“ (Preambula II, 5), čini se da umanjuje učenje Lumen gentium i slabi odnos vlasti upravljanja sa sakramentom reda. Ne zato što saborska konstitucija uči o istovjetnosti munera i potestates, niti zato što potvrđuje sakramentno podrijetlo vlasti jurisdikcije, nego zato što Praedicate Evangelium zapravo uvodi mogućnost uobičajenoga delegiranja vlasti jurisdikcije laicima, stavljajući ih na čelo dikasterija Rimske kurije, što čini se umanjuje duboko značenje sklonosti koje utiskuje sakrament reda. Ako potonje stvara u zaređeniku ontološku sposobnost koja nositelju daje sposobnost obavljanja potestates, tada uobičajena prisutnost laika lišenih te ontološke sposobnosti, koji obnašaju vlasti jurisdikcije, ne može a ne obezvrijediti važnost munera.
Iznad svega postoji sve veća žurnost da se odredi koje službe nužno zahtijevaju ređenje (barem prezbitersko), a koje se namjesto toga mogu delegirati laicima, bez ugrožavanja bliske veze između svetoga reda i vlasti jurisdikcije.
[1] Alfons Maria Stickler, De potestatis sacræ natura et origine, Periodica de re canonica, 71 (1982.), str. 84.
[2] Prevoditeljska napomena: Talijanski izraz „l’ufficio di capitalità“ označava izvršnu vlast, odnosno skup dužnosti upravljanja koje ordinarij (dijecezanski biskup, papin izaslanik) obavlja nad svojom krajevnom Crkvom. To je položaj obdaren izvršnom vlašću, tj. ovlastima izdavanja i provođenja upravnih i stegovnih čina, primjene zakona i jamčenja jedinstva u vlastitom okrugu; izvršni vid odlike ordinarija. Biskup po kanonskom poslanju, koje rimski prvosvećenik podjeljuje dijecezanskomu biskupu, postaje njezin naslovnik; pripisuje mu se naslov biskupijskoga sjedišta i povjerava „sva redovita, vlastita i neposredna vlast“ (kanon 381. § 1.). U slučaju prazna stolice, osoba koja obnaša dužnost biskupijskoga upravitelja, kapitularnoga vikara i apostolskoga upravitelja privremeno obnaša čelničku službu, osiguravajući trajnost vlasti do izbora novoga biskupa. Primjeri čelništva su: saziva i predsjedava zborom savjetnika, proglašava biskupijske statute i dekrete, imenuje biskupske i sudske vikare, bdije nad klerom i crkvenom baštinom.
