Zašto bi netko u svojoj kuhinji pravio domaći maslac?
Lijep, sunčan proljetni dan. Nakon ovih mjeseci označenih teškim osobnim trenutcima i bolestima, našla sam se s dragom prijateljicom na druženju uz kavu. Kako je običaj, odmah smo izvijestile jedna drugu o tome što nas raduje, zbog čeka smo tužni, što nas ljuti, čime smo ponosni, a zbog čega se osjećamo loše. U toj povjerljivoj atmosferi izmjene podataka, rekla sam kako sam ponosna jer sam nekidan napravila svoj domaći maslac. Njezine pažljivo njegovane obrve su se skupile, a lijepo čelo naboralo: A zašto si pravila maslac? To je bilo pitanje iznenađenja. Ali sam bila iznenađena i ja. Stvarno se dugo nismo vidjele i dugo nismo razgovarale. Shvatila sam da joj puno toga imam ispričati… Istog dana navečer obavijestila sam svoju rođenu sestru, s kojom sam u kontaktu svaki dan, kako sam uspjela napraviti svoj maslac. Sjetila se naših roditelja i događaja od prije pedesetak godina kada je tata nakon napornog mućkanja, da bi dobili maslac, rekao mami: Kaja (bio je to intimni govor!), nemoj to više raditi! U toj rečenici bilo je puno ljubavi jer tako je teško doći do maslaca i tata je želio mamu zaštititi od toga teškog rada. Sve to je poticaj za ovo razmišljanje.
U Gradskom muzeju u Vukovaru sam tijekom nedavnog posjeta uočila nekakvu mješalicu, kutiju koja je imala poklopac, u njoj široke daščice i pokretala se ručicom izvan kutije. Trebalo mi je objašnjenje najstarije sestre koja mi je rekla kako se ona sjeća, negdje kroz maglu, da je to mješalica za maslac. Na gornjoj polici nalazila se kutija s položenim nožem. Sve to govorilo je da se maslac stvarao na ovim našim prostorima doma.
U nekom trenutku života prestali smo raditi maslac doma. Očito je bilo jednostavnije otići u trgovinu i kupiti standardizirani i uvijek uspjeli maslac. Sve je bilo lakše od teškog i mukotrpnog mućkanja. Pa ipak, trebalo se rastati od novčanica. Maslac je trebalo platiti. Ali kada se mati sjetila kako je teško doći do maslaca i ljubavi kojom joj je savjetovano da to više ne radi, lakše se odvojila od novca. Kasnije će otkriti margarin. Puno jeftiniju inačicu maslaca, tako je mislila moja, a vjerujem i svaka mati. Jako puno kasnije, saznat će i ona i svi drugi koliko je margarin nezdrav i kako je maslac daleko zdraviji. Kotač napretka počeo se okretati u suprotnom smjeru. Odjednom smo otkrili sastav margarina i koliko opterećuje ljudski organizam. Opet smo počeli kupovati maslac.
Nedavno su poslovne vijesti izvijestile o velikoj potražnji maslaca. Maslac je opet postao hit! Ali nije se više mogao vratiti u kuhinju jer ja više nisam znala kako se pravi domaći maslac. Mislila sam da je to nemoguće napraviti doma. Drevna znanja su počela nestajati. Pitala sam starije gospođe oko sebe i svaka je odmahnula rukom: to se ne isplati, pa imaš u trgovini! Silno sam željela vratiti maslac u svoju kuhinju! Čemu služe lijepe kuhinje, električna pomagala, silne pogodnosti koje danas uživam, ako ne mogu raditi ono što je radila moja baka i moja mlada majka. Zato sam odlučila napraviti dodatni korak. Odlučila sam vratiti drevna znanja u svoju kuhinju! Odlučila sam iskoristiti sve pogodnosti koje mi nudi moja moderna kuhinja i napraviti svoj maslac!
Taj snažan osjećaj oživljavanja zaboravljenih znanja me pratio dok sam istraživala bespuća interneta za načinom povratka maslaca u svoju kuhinju. Moju majku, staricu od 92 godine nisam imala srca ništa o tome pitati. Ona bi se samo zabrinula. Pomislila bi kako je njenoj kćeri teško u životu jer evo čak i svoj maslac mora praviti, a u trgovini na policama ga ima iz svih krajeva svijeta. Teško bi moja mati razumjela da želim osjetiti onu radost i strast stvaranja vrhunskog maslaca, ali ne iz potrebe, nego iz zadovoljstva. Ako razumijete ove osjećaje, razumijete sve.