Zemljovid prikazuje razgranatu mrežu katoličkih župa na području južne Dalmacije i donje Hercegovine. Sedam dijeceza dodiruje se na tom prostoru; katolici su nominalna većina na području njih četiri (Dubrovačke, Hvarske, Splitsko-makarske i Mostarsko-duvanjske), a manjina na području njih tri (Trebinjsko-mrkanske, Kotorske i Barske).
Izostavljajući prometnice i prirodne kopnene zaprjeke kao što su brda i rijeke, prikaz donosi samo morske površine koje odvajaju dijelove kopna te predočava rasprostranjenost katoličkih župa i složenu stvarnost katoličke vjeroispovijesti i prostora.
Kršćanstvo je u tadašnji Ilirik donio apostol Pavao osobno:
„Tako sam od Jeruzalema pa uokolo sve do Ilirika pronio evanđelje Kristovo“ (Rimljanima 15, 19).
Za njegovo učvršćenje u tadašnju rimsku pokrajinu Dalmaciji poslao je svoga učenika Tita:
„Nastoj što prije doći k meni! Jer… Tit [je otišao] u Dalmaciju“ (Druga Timoteju 4, 9–10).
Ne zna se je li nazočnost kršćanstva od apostolskih vremena bila prekinuta progonima prvih stoljeća, ali zna se da ono neprestano živi na tom prostoru od polovice III. stoljeća do danas.
Grafički prikaz sjedišta župa ukazuje na raširenost mjesta redovita javnoga bogoštovlja, učestalost bogoslužnih mjesta i očekivanu pojavnost zvonika. Zemljovid je preglednik mjesta općinstva svetih, zajedničkoga vjerovanja i kršćanskoga življenja, katoličkoga identiteta i predaje koje su naraštaji vjernika utkali u taj prostor. Svaka naznačena župa mjesto je okupljanja oko Kristova žrtvenika, mjesto je krštenja, vjenčanja, sprovoda, mjesto molitve i djelotvorne ljubavi. Lice Crkve Kristove na ovom prostoru – lice je istodobno staro i uvijek novo, ukorijenjeno u prošlosti i otvoreno budućnosti.
Značajka je toga područja da osim župnih crkava postoji još puno drugih katoličkih bogomolja: grobljanskih i drugih, javnih i polujavnih (privatnih) kapelica, samostanskih crkava i oratorija, križeva na raskrižjima puteva i na postajnim mjestima blagoslova polja; zavjetnim mjestima posvećenim svetcima i Kristovim monogramom (IHS) ugrađenim u pročelja mnogih javnih zgrada i privatnim kuća. Pritom su povijesne posebnosti – dugotrajna prisutnost, burna prošlost, osvajački rušilački pohodi, selidbe i izumiranja – namrle i brojna crkvišta, prostore nekadašnjih crkava koje su danas ruševine, svjedoci ili samo mjesta spomena prošlih vjerničkih zajednica.
Zbog nedostatka svećenika neke od tih župa nominalno su župe, ali sadržajno su svedene na ispostave, jer ih opslužuju („ekskuriraju“) svećenici iz okolnih župa ili iz neke središnjice. Kanonski opstanak nekih župa ne znači samo povijesno čuvanje; formalno ne će biti ukinute jer je broj župa dio jednadžbe za financijsku potporu koju Država daje Crkvi. Zbog progona katolika na području tzv. Republike Srpske, nekih od tih župa, kao Stjepan-Krst, više praktički nema. Župnik iz Rotimlje upravitelj je župe Stjepan Krsta od 1995. Tu je podignuta nova župna crkva sv. Ivana Krstitelja s kućom 2011. godine. Župnik običava jednom mjesečno izići na Stjepan Krst slaviti sv. Misu.
Ipak, većina tih župa još su mjesta redovita pozdravljanja Gospe zvonima ujutro, na podne i uvečer; mjesta skupljanja na blagovanje „kruha jakih“; mjesta činjenja tjelesnih i duhovnih djela milosrđa; mjesta zanosna pjevanja tradicionalnih božićnih, korizmenih, uskrsnih i marijanskih pjesama; mjesta osjećaja pripadnosti i svrstavanja vjernika uz barjake svojih župa. Katolički identitet neodvojiv je od većine katolika na tom području, a i postotak nedjeljnoga pohađanja Euharistije još uvijek je veći nego u nekim drugim krajevima i na razini hrvatskoga naroda i na razini europskoga kontinenta.
Na potezu granica ovih dijeceza susreću se povijest i geopolitika. Granice biskupija poklapaju se s državnim granicama, osim na Sutorini čija pripadnost Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji svjedoči o tome da je Sutorina od Turaka, Austrougarske i dalje, sve do 1947., bila dio Bosne i Hercegovine i njezin drugi izlaz na more.
Osim aktualnih biskupskih sjedišta u Dubrovniku, Hvaru, Splitu, Mostaru, Kotoru i Baru, katolički su biskupi što od antike, što od srednjega vijeka stolovali i u Makarskoj, Korčuli, Stonu, Stocu [Sarsenterumu], Cavtatu, Trebinju, Budvi, Risnu, Ulcinju i Svaču. Biskup iz Epidaura (Cavtata) u VII. je stoljeću preselio u Dubrovnik, a nešto prije njega biskup iz Salone (Solina) preselio je u Split. Kasnije je biskup iz Trebinja pred Nemanjićima godine 1252. pobjegao na otok Mrkan, a potom se nastanio u Dubrovniku. Ostale spomenute biskupije su ukinute, većina 1828., a njihova područja pripojena susjednima. Jedino Trebinjsko-mrkanska biskupija, najstarija pravna ustanova koja postoji u Bosni i Hercegovini, i traje od X. stoljeća, od 1828. još nema svoga biskupa.Od 1819. nema svoga biskupa. Njome su od tada upravljali kapitularni vikari i biskupi iz Dubrovnika do 1890., a potom biskupi iz Mostara do danas.
Na ovom je području rođeno više Božjih ugodnika: Katarina Kosača-Kotromanić u Blagaju 1424., bl. Gracija Krilović u Mulu 1438., bl. Ozana Kotorska u Relezima 1493., sv. Leopold Bogdan Mandić u Herceg Novom 1866., Petar Perica u Kotišini iznad Makarske 1881., Josip Marija Carević u Metkoviću 1883., bl. Marija Propetoga Petković u Blatu na Korčuli 1892. i Ante Gabrić u Metkoviću 1915.
Taj su prostor mučeničkom krvlju natopili svjedoci vjere kao Marko Milanović na brdu Jakomir iznad Nevesinja 1859. ili Petar Perica na otoku Daksi 1944. i mnogi drugi.
A na tom su prostoru djelovali: blaženi Markolin iz Forlìja (1317.–1397.), sveti Jakov Markijski (1394.–1476.), blaženi Antun Fatati, generalni vikar Dubrovačke nadbiskupije (1440.–1442.), blaženi Jeremija iz Vlaške (1556.–1625.), blažena Marija Propetoga Petković (1892.–1966.), blaženi Alojzije Stepinac u veljače 1941. i sveti Ivan Pavao II. u lipnju 2003.
Zemljovid može biti poticaj katolicima da taj prostor, u kojem žive ili u koji dolaze radi posla ili odmora, obiđu i pod vidom otkrivanja njegove katoličke baštine.