Skip to content

Stoljeće od rođenja Rajmunda Kuparea

U nedjelju 16. studenoga 2014. navršava se stota obljetnica rođenja toga katoličkoga svećenika; hrvatskoga dominikanca, književnika, teologa, filozofa, pedagoga, orguljaša i skladatelja; čileanskoga sveučilišnoga profesora i akademika.

Niže je predavanje izrečeno uoči te stoljetnice, u crkvi njegova krštenja, župnoj crkvi Sv. Lovre u Vrboskoj 26. rujna 2014.


Fr. Rajmund zvani Rajko, krsnim imenom Luka, Kupareo, ili perifrazno Pjesnik iz Vrboske i Kantadur Varboske, vezan je uz to hvarsko naselje: rođenjem, podrijetlom, zavičajnošću, domom, krštenjem, djetinjstvom, ministriranjem, mladom Misom, obiteljskim grobom i nizom književnih ostvarenja koje je nadahnula, a posebno romanom Baraban u kojem opisuje Vrbosku, njezine običaje i katoličku vjeru njezinih stanovnika.

Prva spona s Vrboskom – mjesto rođenja. Od ukupno sedmero djece Jure Kuparea (1885.–1943.) i žene mu Katice Beritice, drugo po redu dijete, a prvi sin od njih ukupno četiri, rođen je u Vrboskoj u ponedjeljak 16. studenoga 1914. u prizemlju majčine kuće, na uglu ulica Pučkoga ustanka 1510. i Stori mlin.


Kuća Katice Bertić, ud. Kupareo

Kuća Katice Beritić udane Kupareo
u čijem je prizemlju rođen Pjesnik iz Vrboske 16. studenoga 1914.

Druga spona s Vrboskom – zavičajnost. Samim rođenjem od oca Vrbovljanina i majke Vrbovke stekao je mladi Kuparić: hrvatsku narodnost; titulu Otočanina, Foranina, Varbovjanina; austrijsko (kasnije hrvatsko) državljanstvo; pripadnost Kraljevini Dalmaciji i zavičajnu svezu vrbovačke, prema mjesnom govoru varbovaške, varoši.

Vrboska je u to doba, u sklopu Kraljevine Dalmacije, Splitskoga okruga, Hvarskoga kotara, bila sjedište Obćine Vrboska kojoj su pripadala naselja Svirče, Vrbanj i Vrboska. Potpadala je pod Kotarski sud u Starom Gradu.

Zavičajno ili općinsko pravo, starinsko pravo građanstva, jest pripadnost zavičajnika ili općinara samo jednoj općini u državi. Umjesto zakonom zajamčenih prava, fr. Rajmundu Kupareu vrbovačka je zavičajnost uvijek bila izvor domoljublja i rodoljublja i značila mu je dubinsku povezanost s domom, vapnenačkim hridima, morem, otokom; bila je njegovo podrijetlo, djetinjstvo, oblikovnica njegova zemaljskoga pripadanja ljudskomu rodu. Njegovi su se predci, i po očevoj i po majčinoj strani, uzdržavali radom na moru, a ne u baštinama, pa mu je u izvornom smislu riječi more bila domovina, očevina, djedovina. Zato se svugdje u svijetu mogao snaći. I to je snaga koju mu je dao zavičaj.

Istančani opažatelj bitnoga pribilježio je misao starca Ivana Gabelića u tuđini o tom koliko se uski i vijugavi hvarski fjord može uvući pod kožu: „Otkad sam ostavio Vrbosku, nikad se nisam slatko nasmijao“ (Čežnja za zavičajem).

Treća spona s Vrboskom – dom. Iako se nije rodio u očevu domu (u kojem je kasnije živio, na obali u Vrboskoj), nego u kući majke Katice rođene Beritić, te iako su mu roditelji zbog očeva posla mijenjali boravišta, pa je on kao dječak od 1920. do 1924. pučku školu pohađao u Makarskoj i Hvaru, akademik Kupareo smatrao je Vrbosku prebivalištem; to je bio njegov domicil, njegova Arkadija i njegov Sion, mjesto stalnoga boravka u djetinjstvu i mjesto trajnoga navraćanja duhom, a, kad su prilike to dopuštale, i tijelom.

Čuvarica ognjišta i doma, prva poučavateljica i odgojiteljica bila mu je baka Kristina Beritić djevojački Dobrovoić, zvana teta Krišta, jer mu je otac službovao kao lučki peljar diljem Dalmacije, a majka ga pratila. Baku opisuje kao osobu vjere i ustrajne molitve (Gospina krunica, 1945., br. 1-3, str. 13). Njoj je, ne znajući je li u 96. godini još živa, iz tuđine uputio pet otvorenih pisama pod zajedničkim nazivom Zapečaćeni izvori sreće. U četvrtom ističe: „Nikada nisam shvaćao, bako moja, zašto si tražila, da se svi rodimo u Vrboskoj, iako su nam roditelji zbog službe bili izvan nje. Ni zašto si preporučivala da svi dođemo tamo umrijeti. Bilo je u tome i nešto otočkoga ponosa, ali još više ljubavi. Pričala si nam, kako djeca lako zaborave majku, ako se rode izvan majčina rodnoga mjesta. Nesretna su, jer ne mogu naći zvijezdu svojega roda, koja prati čovjeka u najtežim njegovim časovima… A mrtvi ne mogu naći počinka u tuđem grobištu“.

Za ujaka Kuzmu Beritića bilježi: „Čak i poslije pedeset godina provedenih u Tacomi, u saveznoj državi Washington, on je sanjao o Vrboskoj“ (Smrt na amerikanski način).

Premda ih je život odveo na razne strane i Kuparići su izumrli u Vrboskoj, to je mjesto na kojem se obitelj Kupareo bila stalno nastanila s namjerom da u njemu živi.

Četvrta spona s Vrboskom – upis u Knjigu života. Petoga dana od rođenja, u subotu 21. studenoga 1914. u župnoj crkvi Sv. Lovre u Vrboskoj novorođenče obitelji Kupareo kršteno je i dobilo ime Luka, u čast djeda mu po ocu. U pismu baki iz tuđine nekoliko desetljeća kasnije potvrdio je to čašćenje predaka kao dobar običaj: „Ti i danas pogađaš, kakva su imena praunukama tvojih pokojnih prijateljica, čak i na protivnoj strani otoka, jer unuke nose bakino ime“. Krstom se krštenik razlikuje od nekrsta, krštenjem se učlanjuje u Katoličku Crkvu, postaje opredijeljenim učenikom Isusa Krista. Krštenje je ulaznica u cjeloživotnu školu posvećenja.

Peta spona s Vrboskom – djetinjstvo. Mladi je katolik rastao, jačao i napunjao se mudrosti pred Bogom i ljudima. Neke uspomene iz djetinjstva zabilježio je u pričama Crna lađa, Dječak kovrčaste kose s obale, Krivi Mikula, Morska vila i Poljubac moru. One i brojne pjesme svjedoče kako je profesor Kupareo i tijelom i duhom poniknuo u dnu dubokoga zaljeva na sjeveroistočnoj strani Starogradskoga polja.

Šesta spona s Vrboskom – mjesto prepoznavanja zvanja. Domaći je kraj u pravilu onaj gdje Bog opredjeljuje ljude da mu se odazovu.

Luka je zarana počeo služiti uz oltar i potezati konope starih zvona. Bio je završio prvi razred gimnazije (današnji peti osnovne škole) i imao nepunih 11 godina kad ga je 1925. u Vrboskoj kao ministranta primijetio dr. fr. Anđelko Rabadan. Prihvatio je njegov poziv i krenuo u Apostolsku školu (dominikansko sjemenište s klasičnom gimnazijom u Bolu, s druge strane Hvarskoga kanala). S 15 i pol godina piše prvi objavljeni tekst i prvu tiskanu pjesmu, oboje o blaženoj Ozani Kotorki.

Sa završenih šest razreda gimnazije (današnji drugi razred srednje škole) i nepunih 16 godina seli u Dubrovnik gdje je u nedjelju 28. rujna 1930. iz ruku provincijala Dubrovčanina fr. Markolina Knega primio dominikanski habit, uzeo redovničko ime fr. Rajmund i započeo godinu kušnje u Redu propovjednika pod vodstvom meštra dr. fr. Dominika Budrovića (1901.–1979.). Zajedno s njim obuklo se još 18 mladića. Na blagdan našega zemljaka sv. Jeronima, 30. rujna 1931., položili su prve zavjete pred oltarom sv. Dominika u Dubrovniku u ruke fr. Markolina Knega, postali bijeli fratri, i 8. listopada 1931. započeli studij filozofije na Dominikanskom filozofsko-teološkom učilištu u Dubrovniku.

Od ulaska u Red do smrti nosio je ime Rajmund i imendan slavio 7. siječnja, na spomen sv. Rajmunda Penjafortskoga (1175.–1275.), dominikanca, zaštitnika ispovjednika. Nasljedovao je njegov primjer tako da se iz Svetčeva životopisa na Rajka mogu primijeniti sljedeće rečenice: „Obdaren znanjem i uzornim ponašanjem, odlikovao se revnošću u odgoju. Pisao je znanstvena djela bogata pastoralnom mudrošću. Pokazao se vrlo odvažnim apostolom. Zanimao se za dijalog s muslimanima. Doživio je visoku dob.“

U godinama klerikata (studentata) fr. Rajmund polaže preskočeni ispit zrelosti (22. srpnja 1932.) i svečane zavjete (17. rujna 1935). Studij prekida zbog teške bolesti (sušice) u kojoj mu život visi o niti u Morskoj kući dubrovačke bolnice (1936.–1937.). Iskustvo patnje i umiranja na tom odjelu učvrstilo ga je u zvanju te 17. listopada 1937. u Splitu, u crkvi Sv. Katarine prima svećeničko ređenje, a u nedjelju 31. listopada 1937. u Vrboskoj slavi mladu Misu.

Sedma spona s Vrboskom – mjesto mlade Mise. Nakon 12 godina učenja za bijeloga fratra vraća se u rodno mjesto – koje nikada nije izašlo iz njega – prikazati prvu svečanu Euharistiju Bogu za svoje žive i mrtve. Slavljenička je povorka išla od obiteljske kuće Kuparića do župne crkve Sv. Lovre.

Nakon slavlja svim okupljenima u spomen su dijeljene svete sličice („inkunice“). Na njima se ističe svetopisamski redak koji je fr. Rajko odabrao za svoju svećeničku službu: „S Njim trpimo, da se s Njim i proslavimo“. Riječ je o misli apostola Pavla iz Poslanice Rimljanima, osmo poglavlje, sedamnaesti redak. Zajednički Doktor tumači ga ovako: „Ako sutrpimo – pokazuje uzrok odlaganja toga slavnoga života. Krist je baštinio slavu po muci. ‘Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?’ (Luka 24, 26). Ni mi ne možemo na lakši način steći baštinu. I stoga i mi moramo po trpljenju doći do nasljedstva. ‘Kroz mnoge nam je nevolje ući u kraljevstvo Božje’ (Djela apostolska 14, 22). Ne primamo, naime, odmah besmrtno i netrpno tijelo zato da bismo s Kristom mogli patiti. Stoga kaže: Ako s Njim trpimo, tj. ako zajedno s Kristom strpljivo podnosimo uznemiravanja ovoga svijeta, to je zato da se s Kristom i proslavimo. ‘Vjerodostojna je riječ: Ako s Njim umrijesmo, s Njim ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s Njim ćemo i kraljevati. Ako Ga zaniječemo, i On će zanijekati nas’ (Druga Timoteju 2, 11-12)“. Dakle, trpljenje s Isusom uvjet je proslave s Njim. Veza između Krista i kršćana često se spominje u Novom Zavjetu. Činjenica da su sjedinjeni ovdje više se puta navodi kao razlog zašto će oni biti i u slavi: „Jer ja živim i vi ćete živjeti“ (Ivan 14, 19); „Pobjednika ću posjesti sa sobom na svoje prijestolje“ (Otkrivenje 3, 21); „Slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima“ (Ivan 17, 22); „Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu“ (Ivan 17, 24).

Odabir baš toga životnoga gesla može se povezati s Rajkovim vatrenim krštenjem u apostolatu, među umirućima u dubrovačkoj bolnici u kojem je očajnika uspješno odvratio vlastitim plačem i riječima: „Bacit ćeš se niz provaliju? A onda? Ne znaš. Onda počinje život. A taj je život vječan. Nije prolazan kao ovaj. Lijep je za one koji ga zasluže, a ti bi ga svojim činom izgubio, jer si kukavica. Ne zato što se krzmaš ubiti, nego zato što se strašiš trpjeti. A trpjeti se mora za taj lijepi vječni život. Kukavico! Zar ćeš tražiti da te Bog nadari u vječnosti, kad si posumnjao u Njega na zemlji? Zar imaš pravo raspolagati svojim životom kako ti se sviđa? Nije li Bog gospodar života i smrti?“ Zaključio je tada: „To nesretno moderno doba uništilo je u čovjeku vjeru u Boga, a s njom i vjeru u sama sebe. Ona provalija i njoj slične spomenici su bezvjerstva. Ljudi ne mogu pomoći čovjeku, ako mu ne pomogne Bog. Oni ga dovedu do provalije i ostave. A tada dolazi Bog. Treba moliti, moliti“ (U Morskoj kući).

Osma spona s Vrboskom – počivalište najmilijih. Zbog teške bolesti majka mu nije mogla nazočiti mladoj Misi; već je bila zalegla. Umrla je od raka na Veliki četvrtak 14. travnja 1938. i pokopana je u Vrboskoj. O rastanku je spjevao pjesmu Do viđenja, majko!

Iako mlađi od njega, prije Rajka su umrla tri njegova mlađa brata (Kuzma, Nikola i Petar), jedna mlađa sestra (Kristina) i starija sestra (Marija). O smrti brata Kuzme spjevao je pjesmu Zvono za mrtve, objavljenu 1939.

U Vrboskoj su mu pokopani djedovi i bake.

Otac Juraj mu je pak skončao nasilnom smrću; bez ikakva suda smaknuli su ga partizani u Maslinici na Šolti 24. siječnja 1943.

Neispunjena mu je ostala težnja da u Vrboskoj i sam čeka uskrsnuće mrtvih kako je 6. studenoga 1947. zapisao u pjesmi Posljednja želja: „Dubi, dubi, more, za me tamo raku / U hridini jednoj mojeg dragog Hvara! / Nadgrobnicom bit će pjesma češljugara / Što zanosno pjeva u slobodnu zraku“. (No, redovnik nema pravo na oporuku ni posljednju volju pa je kao član zagrebačkoga dominikanskoga samostana Kraljice svete Krunice pokopan u samostanskoj grobnici. Kao što je iz majčine utrobe izašao u ponedjeljak, tako se 81 i pol godinu kasnije, također u ponedjeljak – 10. lipnja 1996. – njegovo tijelo vratilo u utrobu zemlje, u skroman redovnički zemljani grob na Mirogoju.)

Trajna spona s Vrboskom – ljubav. Nakon 11 godina djetinjstva vezana uz Vrbosku, pet je godina živio na Braču, sedam u Dubrovniku, dvije u Starom Gradu, dvije u Resniku kraj Zagreba i pet u Zagrebu. Potom je 25 godina proveo u inozemstvu, a zadnjih 25 godina povučeno opet u Zagrebu.

U godinama tuđine tuži se Bogu: „Ljubav nam sažgaše osvetom, / pepela se njezina boje. / Ti ćeš, Gospodine, rasuti taj pepeo po našim njivama, / po našim ugaslim ognjištima, / da procvjetaju / i da se obnove. / Jer ništa nemamo do tog pepela ljubavi: / do nade“ (Psalam V.).

Nakon 34 godine ponovno je došao u rodni kraj. O povratku je zabilježio: „Došao sam nepoznat / u kasni nedjeljni sat. // Možda su me prepoznali / mostovi stari što prebiru u muku / ugušene čežnje moga naraštaja / i crkvica na ulazu u luku, / zatvorena / radi naših uzdisaja. // Možda je puteljak uski, krivudavi / nemir mojih opazio zjena / i naglo dotrčao s gora / da mi se javi / na asfaltnoj cesti pokraj mora. / A krovovi dragi, bez sjaja i boje, / kamenita raširili krila / (k’o lepeza neka) / da me pozdrave iz daleka, / jer oni se boje / raskošnih hotela i vila. // Zar sam se ja tu rodio / lutalica u oazi mira? // Sve je već davno iz sjećanja nestalo: // Možda je moje srce kucati prestalo / u dječačkoj lopti / od krpa i papira. / Možda još ruke umorne moje / potežu konope staroga zvonika, / a noge na drvenim motkama stoje / lakrdijaša / ispaćena lika. // Ljudima sam nepoznat / u ovaj kasni nedjeljni sat. // Možda bi me prepoznali / mrtvi što se pod čempresima / odmaraju. / (Zašto im se nisam odazvao, / kad su me zvali?) / Ali oni više ne zbore. // O slatki kraju moj, / pun zvuka i boja! / Kako nas godine čežnjama more / i varaju! / Vrbosko, ljubavi moja! / Vrboska, 2. rujna 1973.“ (Povratak u zavičaj). Vrboska je jedina kojoj je izjavio ljubav!

Ostavština Vrboskoj – nada. Prije sedamdeset godina, povodom zlodjela talijanskih fašista i domaćih partizana nad Vrboskom i njezinim pukom, Kupareo je napisao: „Vjerujemo u pobjedu svjetla! Može tama za čas prekriti svjetlo otočkih procesija, ali one će opet oživjeti kao dokaz neslomljive vjere otaca. I naša pusta ognjišta opet će se naseliti. Vrboska je za vizitacije apostolskoga izaslanika veroneskoga biskupa Augusta Valliera godine 1579. brojila tisuću stanovnika. Pred rat je možda bilo u njoj 600 stanovnika, a danas… možda ni dvjesto. Ista sudbina prati i ostala otočka sela i varoši. Umiru naši otoci. Umiru, a nitko ne čuje njihov vapaj… A što će suho kopno bez dragulja na svojem vratu? Kao što umiru otoci bez lađa, tako će umrijeti i kopno bez otoka. Spas otoka jest spas naše obale, a spas obale je spas domovine“ (Seljačko ognjište, br. 22, od 25. svibnja 1944., str. 4).

Taj tekst otkriva njegov kršćanski pristup: reći istinu, osuditi nedjelo, ne gubiti vjeru, ne trnuti nadu, biti spreman praštati. Taj ulomak ističe i zabrinutost za demografsku budućnost Hvara i Domovine. Pokazuje se i kao proročko upozorenje koje odgovorni nisu poslušali jer je Vrbovljana danas dvostruko manje nego prije 110 i 120 godina!

U nastavku istoga članka fr. Rajmund zaključuje: „Ne ćemo biti pesimisti. Nadamo se da će opet oživjeti pjesmom i mladošću kameniti mostovi što spajaju vrbovačke obale; da će opet šume borova i smreka odzvanjati smijehom i žamorom; da će opet ribarske družine otkliznuti svoje lađe – rođene u bolu i tuzi – na dragu pučinu. A iz te pučine vratit će se domorodci da donesu nove darove umjetnosti i pobožnosti vrbovačkim crkvama. Da se nastavi stara predaja, koja nije propustila nikakvu prigodu da ne obogati svoje crkve, o kojima je pokojni msgr. don Frane Bulić kazao da su prave pinakoteke i da ne treba ići daleko da se upozna stara i novija umjetnost“.

Fr. Rajmund je svjetski priznati estetičar i aksiolog, stručnjak za lijepo i vrjednote, a sklonost umjetnosti, staroj i novijoj, potječe iz divota rodnoga mu mjesta.

Uzor naraštajima. Fr. Rajmundovo stvaralaštvo je iskreno, u suglasju s njegovim životom. On je današnjem naraštaju kršćana uzor tražitelja istine u onih koji su drugi i drukčiji, kao kad je raščlanjivao Kafku, Brechta, Dostojevskoga, Andrića, Krležu, Selimovića, Matoša, Meštrovića, Vidu, Ujevića, Marinkovića.

Kupareo je današnjim kršćanima uzor nazočnosti u kulturnim previranjima; hvatanja u koštac s kulturnom scenom i nastupa na njoj: svojim svjedočenjem, predajom, srdačnošću, umnošću.

On je današnjim teolozima i književnicima uzor pravovjernosti, odmjerenosti i istinoljubivosti.

Fr. Rajkovo je djelo škola vjere, poniznosti, mudrosti, domoljublja, etičnosti, stručnosti.

Ovaj je Hvaranin uzor jednostavnosti i pristupačnosti sveučilišnoga profesora; uzor osjećajnosti svećenika, propovjednika i nastavnika; oštroumnosti duhovnika i pripovjedača.

Akademik Kupareo primjer je prožimanja znanosti i umjetnosti, katedre i pjesništva, preciznosti i spontanosti. „Njemu su bliže tišina, skromnost i prisnost. U taj prostor stane čitava ljudska duša. Bez ostatka… Kroz mnoge godine sabirana – i rasipana – mudrost je u njemu rodila obiljem jasnoće i blagosti. Pri tom je posve izblijedio razmak koji u čovjeku dijeli znanstvenika od pjesnika. Jer temeljno je ljudsko pjesništvo, temeljna je ljudska znanost u tom da se bude čovjek. Božji čovjek. To je Rajmundu Kupareu pošlo za rukom“ (Stjepan Lice).

S padrom Rajkom, neumrle uspomene, imao sam povlasticu živjeti njegove posljednje četiri godine. Bio mi je učitelj.


Gornje predavanje popraćeno bilješkama objavljeno je u u časopisu Crkva u svijetu (Split), 50 (2015.), br. 1, str. 134-146, a možete ga preuzeti ovdje.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Uz obljetnicu rođenja Čedomila Čekade… Ima nekih doista velikih teologa - velikih i po učenju i po životu - koji nikada nisu, a vjerojatno ni ne će, isplivati na površinu i biti pos...
Don Ivan Stojanović, misionar s Uzdola u afričkoj ... Ivan Stojanović je svećenik koji se odlučio na redovnički život u salezijanskom redu hrvatske provincije. Rodom je s Uzdola, općina Prozor-Rama, BiH, ...
Marko Marulić – veliki kateheta svoga vremen... Veliki kršćanski humanist i hrvatski književnik - Marko Marulić - rođen je 18. kolovoza 1450. god. u Splitu, gdje je i umro 5. siječnja 1524. ...
Petar Preradović i njegove izabrane pjesme 19. ožujka 1818. god. u Grabovnici pokraj Pitomače, u pravoslavnoj obitelji, kao sin vojnog dočasnika, rođen je Petar Preradović, poznati hrva...
Raspored sati Raspored sati namijenjen vjeroučenicima osnovne škole može se preuzeti u PDF formatu ovdje: Raspored sati. Još dva različita rasporeda mogu se pronaći...