Petak, 21 siječnja

12. nedjelja kroz godinu (C) – homilija


Uvod i pokajnički čin


U našim je crkvama i u našim domovima na počasnom mjestu Isusov križ. Njime se dičimo i ponosimo. Međutim, važno je ne zaboraviti da je križ znak Kristova poniženja, njegove muke i smrti, ali i znak njegove pobjede po uskrsnuću. To je i naš put. Preko nevolja ovoga svijeta do slave uskrsnuća. Međutim, mi, slabi i grešni kakvi već jesmo, počesto živimo kao da je pred nama ovaj svijet, pa se silno trudimo samo oko ovozemaljskoga. Da bismo u tome smislu danas Božju riječ čuli i prihvatili, pokajat ćemo se za svoje grijehe i propuste i zazvati na nas Božje milosrđe.

  • Gospodine, u davnim si vremenima slao proroke da, uz velike nevolje i protivštine, tvome Izabranom narodu ukazuju na put spasenja. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si sama sebe predao na smrt da nas od smrti grijeha otkupiš, a uskrsnuo si da i nas proslaviš nebeskom slavom. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti i nas pozivaš da s vjerom i pouzdanjem svednevice uzimamo svoj križ, da bismo i mi dospjeli do nebeske proslave. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Slušao sam pripovijedanja starih kako su neki za vrijeme Drugog svjetskog rata marljivo skupljali ondašnje kune. Prvo je došla inflacija koja je taj novac obezvrijedila, a nakon rata taj novac uopće nije vrijedio. A koliki su trud i muku stavljali u taj novac. Ili, da budemo moderniji: koliko neke žene ulažu novca u glačanje bora, uljepšavanje, koliko se trude da uspore starenje. Pa ipak vrijeme svoje nosi. I čovjek na ovoj zemlji dokle god živi – stari i smrti se približava… Zato nam danas Isus progovara kako treba ulagati u neprolazne vrijednosti (Lk 9, 18-24).


Krist – Pomazanik Božji


Po Božjem nadahnuću Petar veli da je njegov učitelj Isus zapravo Krist, onaj obećani Mesija, Pomazanik Božji. Silno je to odlikovanje. Od početaka su proroci po Božjem nadahnuću najavljivali Mesiju, Pomazanika, tj. Krista koji će donijeti ono konačno spasenje i uspostaviti kraljevstvo Božje. A znamo da je Bog u Isusu učinio još puno više. Taj obećani Mesija je zapravo sam Sin Božji koji je postao čovjekom i rodio se od Djevice Marije, nama u svemu jednak, osim u grijehu. Isus je Krist, ali ujedno Bog i čovjek.


Treba da sin čovječji bude ubijen… i treći dan da uskrsne


Sada bi čovjek očekivao da Sin Božji, silom i snagom koju samo on ima, konačno ostvari kraljevstvo Božje, uvede red, zatre dušmane, pokara bezbožne i cijelom svijetu pokaže da je Bog gospodar svega i da se njemu trebaju klanjati svi narodi. Međutim, Bog za svojega Sina ima posve drugačiji put. Veli Isus: Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne. Isus treba trpjeti i umrijeti. No, ne radi se tu samo o tjelesnim mukama i o tjelesnoj smrti, nego i o tome da Isus treba biti odbačen, izrugan, od sviju napušten. To je tajna našega spasenja koju nikada nećemo do kraja razumjeti. Oduvijek su se crkveni pisci pitali o razlozima takvog Božjeg nauma spasenja. Naime, Bog koji je svemoguć, mogao je ljude izbaviti iz grijeha jednom svojom riječju. Ne. On šalje svojega Sina od vječnosti da postane čovjekom. Pa su se onda teolozi pitali: Zašto? Zašto je Bog postao čovjekom? Pa, nakon toga, kada vidimo da je Isus bio odbačen i mučen, da je bio razapet, opet se čovjek pita: A zašto je Krist morao biti odbačen, zašto je morao trpjeti, zašto je morao umrijeti tako strašnom smrću? Zašto je tek nakon tolikih strahota moglo doći uskrsno jutro? Tako s poštovanjem i ushićenošću Pavao kliče: O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi! Doista, tko spozna misao Gospodnju, tko li mu bi savjetnikom? (Rim 11,34).


Neka danomice uzima svoj križ


E, kad bi samo ostalo na tim pitanjima! Međutim još smo više ispunjeni pitanjima kada je u pitanju naš vlastiti život. Isus ne okoliša. Mirno veli: Hoće li tko za mnom, neka se odrekne sama sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Toliko smo puta čuli tu riječ i nikada je nismo – a vjerojatno i ne možemo! – do kraja shvatiti ni prihvatiti. Odreći se sebe. Danomice uzimati križ i slijediti Isusa… To je muka svakog čovjeka, pa i onoga koji misli da je vjernik, pa i onoga koji se svojski trudi živjeti po Božjim zapovijedima. Čovjek se, dakle, trudi. I onda mu se dogodi nevolja, nesreća, koji puta upravo tragedija. I to nevolja koja traje. Teška bolest. Neprežaljen gubitak. Razdor u kući. A čovjek se tako trudio biti i čovjek i vjernik. Pa onda – kako bi se to u našim južnijim krajevima reklo: Zašto baš meni? Pa nisam se ja stinama na Boga bacao! I onda stvarno vidimo kako smo nalik Isusu koji je bio i odbačen i ponižen i mučen i razapet.


Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga…


I onda nam Isus daje jednostavan odgovor: Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko život svoj izgubi poradi mene, taj će ga spasiti. Samo to je rješenje. Mi ne možemo spasiti svoj ovozemni život. Istječe nam između prstiju. Ono oko čega se moramo i trebamo truditi jest život po Evanđelju, jest vjera u Isusa da po mukama i nevoljama idemo k njemu. Naravno, braćo i sestre, ovdje se nipošto ne radi o tome da bi čovjek trebao voljeti svoju muku, ili da bi – što bi bilo doista ludo! – silom tražio muke i nevolje. Radi se jednostavno o tome da prihvaćamo iz Božje ruke život kakav nam se nadaje, da se veselimo životnim radostima, ali da s vjerom i pouzdanjem prihvaćamo i životne nevolje. Jer – i to je ono najvažnije! – Isus je tek nakon muke i smrti dospio do slave uskrsnuća. Tako i mi, po riječi Isusovoj, dopuštamo da u ovome svijetu budemo takozvani gubitnici, prihvaćamo muke i nevolje jer znamo: ako smo slični Isusu u njegovoj muci i smrti, bit ćemo njemu slični i u njegovu uskrsnuću. Jer – naopako! – tko se god trudi samo oko ovoga života prije ili kasnije osjetit će svu gorčinu uzaludnoga posla. Naprotiv, nama je najvažnije biti s Isusom. Pa ako smo s njime na svadbi u Kani Galilejskoj – Bogu hvala! Ako smo s njime na putu u Jeruzalem kada nam kliču – opet Bogu hala. Ali ako smo s njime na njegovu križnom putu – opet Bogu hvala. Jer Bog vidi i zna. Nama je najvažnije da smo s Isusom, jer nas samo on dovodi do slave uskrsnuća, jer samo on na takav način može ispuniti dubokim smislom naš sadašnji, a pogotovo budući život.