17. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homiliju

17. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin 


U starih naroda mudrost je bila veoma cijenjena. I danas se divimo umnicima i znanstvenicima, ljudima koji istražuju, otkrivaju, koji čovječanstvo vode putem napretka. Pa ipak, nije uvijek lako odgovoriti što je to mudrost i tko je to mudar. Možemo slobodno reći da nije mudrost ona koja ne ispunja smislom i radošću naš život. Na koncu, čemu sve znanje i imanje, ako čovjek sve to mora ostaviti i umrijeti? Božja nas riječ danas poučava pravoj mudrosti. A da bismo je što bolje shvatili i primijenili, potrebna je poniznost. Zato ćemo se pokajati za sve svoje grijehe i propuste. Tako ćemo i tu riječ plodonosno prihvatiti i ova sveta otajstva dostojno proslaviti.

  • Gospodine, u svojoj mudrosti i ljubavi ti sve stvaraš, sve obnavljaš i svemu život daješ. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si vječna Mudrost Očeva. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, u svojoj dobroti ti nas činiš dionicima svojih otajstava i svojega spasenja. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Zašto su nekome neki poslovi teški, a nekom drugome ti isti poslovi zabavni? Zašto je netko npr. u teškim ratnim i poratnim prilikama sav slomljen, bezvoljan, dok drugi u sličnim okolnostima ostaje vedar i poduzetan? Kako to da je nekim učenicima i studentima učenje muka i nevolja, dok je drugima zanimljivo i zabavno? Radi se o pristupu i motivu. Ako je čovjek uvjeren da je dobro ono što čini, ako mu se njegov posao i njegov poziv još k tome čine lijepima, onda mu neće biti teško vršiti svoje obveze. Eto, koliki mladi športaši s užitkom vježbaju, koliki umjetnici neprestanim vježbanjem napreduju u glazbi, koliki roditelji s radošću ulažu velik trud u odgoj svoje djece… Ne spominju se napora jer ih njihov poziv ispunjava radošću. Tako nam danas i Gospodin Isus govori o radosnoj vijesti, o radosti kada čovjek otkrije put spasenja (Mt 13, 44-52).


Blago skriveno na njivi


U današnjoj kratkoj usporedbi Isus pripovijeda o čovjeku koji je našao blago sakriveno na njivi. Površan čovjek mogao bi pomisliti da su Božje zapovijedi i vjerski propisi samo teret i muka. Baš kao što neupućen čovjek može pomisliti da je ludo da vrhunski glazbenik svakodnevno na svome glazbalu vježba više od četiri sata. Naime, Isus govoreći o kraljevstvu nebeskom (zapazimo pri tome ljepotu izraza: kraljevstvo, pa k tome još i nebesko!), govori kao o blagu. Kraljevstvo je Božje vrednota, ljepota, čisti dobitak ili kako vele športski novinari, “dobitna kombinacija”. Kraljevstvo je nebesko najveća vrednota, ali je u isto vrijeme nalik blagu koje je skriveno. Kraljevstvo se otkriva onome koji ga traži, koji za njim žudi. Doista, braćo i sestre, blago onome tko shvati i prihvati da je kraljevstvo nebesko veliko blago. Pa kako i ne bi bilo! Kraljevstvo nebesko za nas znači da je Bog stvarno naš Otac, da nas je utjelovljeni Sin Božji oslobodio vječne smrti, da smo u punom smislu riječi postali djeca Božja, dionici božanske naravi Isusa Krista, da smo ušli u Božju obitelj. Može li čovjek uopće više postići? To je blago, blago iznad svakog zamislivoga blaga. Pa onda, ako čovjek to blago ima u srcu, onda će staviti Boga i Božje zapovijedi na prvo mjesto, onda će iskreno ljubiti svoga bližnjega, onda će s vjerom i ljubavlju svednevice uzimati svoj križ, onda će doista, po Isusovim riječima, “naći mir duši svojoj”. I taj mir, ta smirenost u Bogu, taj život s Bogom u Duhu Svetom, to je ono najveće blago, blago koje ovaj svijet nikada ne može ponuditi. Ne može ponuditi ni novcem, ni utjecajem, ni moću, ni užicima, ni pijankama. Jer ono što ovaj svijet naziva blagom uvijek se svodi na ono što Isus veli da će ga ili lopovi ukrasti ili rđa nagristi ili moljci pojesti. a na koncu dolazi smrt kao konačni rastanak od lažnog sjaja ovozemnog blaga. Kad bismo samo duboko u srce utisnuli tu veliku istinu koja naš život ispunja smislom i mirom, baš kako veli psalmist: Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spasenje. Samo on je moja hrid i spasenje, utvrda moja: neću se pokolebati (Ps 62,2-3).


Sav radostan


Veli Isus dalje: kad je čovjek pronašao blago skriveno na njivi sav radostan ode… Netko bi rekao: Kad čovjek shvati da je kraljevstvo nebesko najveće blago, onda mora sve učiniti… Međutim, ovdje se ne govori o “moranju”. Čovjek sav radostan ode. Već smo rekli: pravi se umjetnik raduje dok vježba, pravi roditelji pronalaze duboku radost dok se brinu za svoju djecu, pravi se vjernik raduje dok može živjeti prema Božjim zapovijedima. Mi se radujemo pred Božjim licem. Znamo da smo Božja ljubljena djeca, znamo da nas on vodi pravim putovima i znamo da samo Bog može dati i daje duboki smisao i našim ljudskim radostima, ali i našoj patnji i našim križevima. Znamo da je Duh Božji vodio i Gospodina Isusa kroz smrt do proslave, baš kao što je i njegove apostole kroz patnju učinio stupovima Crkve. Znamo da je blaženi Alojzije Stepinac upravo po pretrpljenim mukama postao blagoslovom za našu domovinu i cijelu Crkvu. Upravo kako nas sokoli apostol Pavao: “Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu! (Fil 4,4-5)


Proda sve što ima i kupi njivu


Ako je tako s blagom kraljevstva nebeskoga, onda je razumljiv postupak čovjeka iz Isusove prispodobe. Naime, ako je taj čovjek našao blago skriveno na njivi – koja nije bila njegova – očito se radilo o siromašnom nadničaru. I sad taj siromašni čovjek prodaje se što ima – možda ono malo kuće i vinograda – da bi kupio tu njivu. Bio je to rizik. Što ako je netko drugi isto pronašao to blago pa ga pretekne u kupnji? Što ako vlasnik njive ne bude htio prodati tu njivu, a on, siromah, svoje sve već prodao? Međutim, za toga je čovjeka to bila najveća životna prilika, ulog njegova života. Nije se krzmao. Sav radostan je otišao, prodao sve što ima i – kupio njivu. Rekli bi športaši da sreća prati hrabre, a ovdje Isus želi naglasiti odlučnost i korjenitost. Čovjek sve ulaže za nebesko kraljevstvo. Naime, odluka za životno kraljevstvo je životna odluka za nešto što opečaćuje moj cijeli život, odluka za kraljevstvo nebesko jest način života, čovjek postaje dionikom toga kraljevstva. Nije to usputna zabava, nije neki sadržaj u određenim prigodama, nije nešto čime se može trgovati. Kraljevstvo je nebesko najveće blago kojemu se ništa, baš ništa ne može pretpostaviti. U tome smislu Isus drugom prilikom veli: “Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan” (Mt 10,37). Upamtimo, ovdje se ne radi o odricanju, nego o dobitku. Isus želi reći da ne treba gledati na ono što čovjek ulaže, nego na ono što čovjek nakon ulaganja dobije. Ulažemo svoj ovozemni život, svoje životne križeve i svoju životnu muku. Zauzvrat Isus nam već u ovome životu nudi mir i radost djece Božje, duboku sreću dionika kraljevstva nebeskog, a u budućem životu daje nam da u potpunosti, licem u lice gledamo njega koji je izvor svake punine, svake sreće i svake radosti.