17. prosinca: O, Mudrosti

Predpjev na o za dan 17. prosinca u latinskom izvorniku i hrvatskom prepjevu glasi:

Njegov je doslovan hrvatski prijevod:

O Mudrosti, koja si izašla iz usta Svevišnjega, dosežući s kraja sve do na kraj, snažno i ugodno uređujući sve: dođi naučiti nas put razboritosti.

Stariji hrvatski prijevod:

„O Mudrosti, koja si izašla iz ustiju Previšnjega, te prodirući od kraja do kraja, sve uređuješ jako i blago: dođi, da nas naučiš put razboritosti“.[2]

Latinski napjevi mogu se slušati ovdje i ovdje.

Svetopisamski izvori

Sapientia: „Et requiescet super Eum spiritus Domini: spiritus sapientiae“ (Isaia 11, 2) – „Na Njemu će duh Gospodinov počivat’, duh mudrosti“ (Izaija 11, 2); „Et hoc a Domino, Deo exercituum, exivit; mirabile fecit consilium, magnificavit sapientiam“ (Isaia 28, 9) – „I to dolazi od Gospodina nad vojskama, savjetom divnog, mudrošću velikog.“ (Izaija 28, 29).

ex óre Altíssimi prodíisti: „ego ex ore Altissimi prodivi“ (Ecclesiasticus 24, 5) – „Izađoh iz usta Svevišnjeg“ (Sirah 24, 3).

attíngens a fíne usque ad fínem, fórtiter suáviterque: „[Sapientia] attingit a fine usque ad finem fortiter, et disponit omnia suaviter“ (Sapientia 8, 1) – „Njena se snaga prostire s jednoga kraja svijeta na drugi i blagotvorno upravlja svem irom“ (Mudrost 8, 1).

ad docéndum nos víam prudéntiae: „Relinquite infantiam et vivite et ambulate per vias prudentiae“ (Proverbia 9, 6) – „Ostavite ludost, da biste živjeli, i hodite putem razboritosti“ (Mudre izrjeke 9, 6).

Osvrt

Prvi od sedam prijebožićnih predpjeva kliče o dvije bitne krjeposti: mudrosti i razboritosti. Obje te krjeposti mogu biti naravne ili nadnaravne. Naravna mudrost i razboritost mogu se steći našim naporima, ali nadnaravnu mudrost i nadnaravnu razboritost Bog ulijeva u dušu. Mudrost, u svom savršenstvu, najdublje je i najvrjednije znanje koje um može posjedovati i usredotočuje se na vrhovnu istinu; istinski mudar čovjek promišlja o konačnim stvarima i vodi svoj život tim znanjem. Među umnim krjepostima, mudrost je najveća. Mudrost prosuđuje druge umne krjeposti, usmjerava ih i, kao meštar graditelj, gradi njima.

Mudrost (latinski sapientia) najviša je vrsta znanja koju se može imati. Kao što je ljubav vrhunac ili najviša krjepost volje, tako je i mudrost vrhunac i savršenstvo znanja i razumijevanja. Imati mudrost znači vidjeti i razumjeti stvari onako kako ih Bog vidi i razumije. Ona zauzima Božje gledište, a ne ljudsko. „Napunio sam ga duhom Božjim koji mu je dao mudrost, razumijevanje i sposobnost za svakovrsne poslove“ (Izlazak 31, 3).

Jer Božji način razmišljanja nije naš način razmišljanja: „Jer misli vaše nisu moje misli i púti moji nisu vaši púti, riječ je Gospodinova“ (Izaija 55, 8). Sveto Pismo kaže da postoji vražja mudrost i ljudska mudrost, ali one nisu od Boga: „Zar ne izludi Bog mudrost svijeta?“ (Prva Korinćanima 1, 20).

„Početak [je] mudrosti strah Gospodinov!“ (Psalam 111, 10).

„Gospodinov strah početak je mudrosti“ (Mudre izrjeke 9, 10).

„Strah Gospodinov korijen je mudrosti“ (Sirah 1, 20).

„Savršenstvo straha Gospodinova mudrost je“ (Sirah 21, 11).

Bogobojaznost ili strah Božji početak je mudrosti, kao što učimo iz mudrosnih knjiga kao i iz škole osobnih kušnja. Iz toga usklađivanja strahopoštovanja prema Bogu, s iskustvom učenja kroz tajanstvene i providnosne životne događaje, razumijemo (ako smo mudri) da je mudrost više od pukoga znanja. To je nešto više od same ljubavi. To je nešto više od posebne oštroumnosti u pogledu snalaženja u životu, određene vrste znanja i vještine (znati kako). Ukorijenjena, kakva jest, u strahu Božjemu, istinska ljudska mudrost jest i ljubav i ono znanje o Bogu koje nastoji razumjeti, znanje koje je upotpunjeno vjerom.

Predpjev O, Mudrosti povezuje mudrost i razboritost: „Mudrosti, … dođi naučiti nas put razboritosti!“ Mudrost može dobro vidjeti kraj svih stvari, svrhu svih stvari, ali kraj ili svrha nekako se mora postići. A u tom razboritost dolazi do izražaja.

Razboritost je vrlo važna krjepost, jer, kako kaže sveti Toma Akvinski, razboritost bi trebala prožimati sve krjeposti, slično kao što ljubav mora prožimati sve krjeposti, kako bi ih učinila nadnaravnima i zaslužnima. Danas je očito da je svijet nerazborit – uključujući i katolički svijet. Sv. Toma Akvinski kaže da, u konačnici, nerazboritost pronalazi svoj izvor u požudi, a svijet nikada nije toliko popustio požudi kao danas.

Razboritost može biti naravna ili nadnaravna krjepost. Naravna razboritost ne će uzimati u obzir božansko učenje, niti će surađivati ​​i odgovarati na Božju milost. Ona nastoji temeljiti se samo na ljudskom razumu. Ta vrsta razboritosti jest nesavršena razboritost, jer ne vodi računa o riječi Gospodina, koji je rekao: „bez mene ne možete učiniti ništa“ (Ivan 15, 5).

Razboritost ispituje sva moguća sredstva za postizanje svrhe i provjerava je li njihovo djelovanje razborito, razložno, razumno, ćudoredno ispravno i nije li narušeno ni viškom ni manjkom. Naime, razboritost je znanje o tome kako bi se stvari trebale činiti. To je znanje o tome kako djelovati u bilo kojoj danoj okolnosti, kako ispravno voditi svoj život. Sv. Augustin kaže da je razboritost „znanje o tome što tražiti, a što izbjegavati“ (Quaestiones LXXXIII, quaestio 61).

Razboritost je umna krjepost koja se sastoji od uobičajena znanja o tome kako ispravno djelovati. Ali razboritost je toliko usko povezana s voljom i djelovanjem da sve ćudoredne krjeposti zahtijevaju vodstvo razboritosti. Zato je poznata i kao „uzda svih krjeposti“, jer konja se vodi uzdom. Međutim, razboritost nije vrhovni kralj ili vodič, nego je sluga istine i ispravnih načela, koje prosijava tražeći odgovor kako djelovati ili se odnositi u bilo kojoj određenoj prilici.

Razboritost sadržava tri čina. Prvi je savjet, koji se odnosi na pronalaženje različitih načina postizanja zacrtane svrhe; jer savjetovati se znači tražiti. Drugi čin sudi što savjet predlaže i to je dio čovjekova razuma, ali razum također teži izvršenju djela i stoga… Treći čin nalaže volji da se provede način koji je predložio um i koji je sud odobrio. Dakle, savjet, sud i zapovijed tri su čina koja čine krjepost razboritosti.

Razboritost se ne bavi svršetkom, svrhom ili namjenom stvari, nego najboljim sredstvima kojima se svršetka, svrha ili namjena mogu postići. Pokazuje nam pravi način da to postignemo. Mudrost uvijek gleda na konačnu svrhu svih stvari i zašto su sve stvari stvorene – stvorio ih je Bog i stvorene su za Boga.

Osoba u stanju milosti ima razboritost, jer ima ljubav, a ljubav ne može postojati bez razboritosti. No, različiti ljudi mogu imati različite stupnjeve razboritosti ovisno o tome:
a) odvajaju li vrijeme za traženje i proučavanje ispravnih načela koja bi trebala voditi djelovanje;
b) obuzdavaju li svoje zle strasti i sklonosti;
c) vježbaju li sjećanje na prošle događaje, što bi trebalo poslužiti kao vodič za djelovanje;
d) svjetuju li se s mudrim učiteljima ili knjigama koje će im pomoći u donošenju odluka.

Mudrost uči da se bude razborit. Razboritost znači služiti se stvarima ovoga svijeta na tako mudar način da vode do konačna cilja u Nebu. Ali tko nije mudar i razborit, služit će se stvarima ovoga svijeta na tako loš način da će ga na svršetku odvesti u Pakao. Izbor je naš, birajmo mudro. Isus je Vječna Mudrost Božja, mudra Riječ Božja, koja je Put, Istina i Život. Slijedeći Kristovu Mudrost, spasit ćemo duše svoje.

Osvrt priređen prema Antiphon No. 1 for December 17th.

[1] Milan Pavelić, Crkveni himni, Zagreb, 1945., str. 40.

[2] Petar Vlašić, Hrvatski bogoslužbenik, Dubrovnik, 1923., str. 444.