Utorak, 15 lipnja

2. nedjelja došašća (B): Ne kasni Gospodin


Čitanja: Iz 40, 1-5.9-11; Ps 85, 9ab-14; 2Pt 3, 8-14; Mk 1, 1-8


Prvi naraštaj kršćana je smatrao da će još za njihova života Krist ponovno doći i uspostaviti trajno Božje kraljevstvo, odnosno da će tada biti – kako bismo danas mi to rekli – kraj svijeta. I onda se u neke od njih već počela uvlačiti nervoza: kako to da Krist ponovno ne dolazi da „sudi žive i mrtve“?

Druga Petrova poslanica ovako smiruje nestrpljive kršćane: „Jedno, ljubljeni, ne smetnite s uma: jedan je dan kod Gospodina kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan.“ Stvarno, kao da je pisac poznavao teoriju relativnosti prema kojoj je i vrijeme relativno. Što znači jedan dan ili tisuću godina u odnosu na postanak cijelog svemira. Što u Boga – koji je vječan – znači jedan dan ili tisuću godina? I previše je uzak i sužen kut našega gledanja i razumijevanja. Neće biti dobro vječne stvari mjeriti našim mjerilom. Nadalje, veli poslanica: „Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju.“

Stari su narodi svoja božanstva gledali antropomorfno, to jest na ljudski način, tako da su im pridavali ljudska obilježja. Bogovi su se ljutili, predomišljali, inatili, ponešto zaboravljali… Nasuprot tome Biblija uvijek govori o mudrome i dobrome Bogu, govori o njegovim namislima koje su čudesne ili ljudima nedokučive.

Kad se biblijski Job požalio Bogu da je nepravedno kušan, Bog mu odgovara da on uopće nije njemu ravan sugovornik, jer čovjek ne može znati ono što zna Bog. Tako u cijela dva poglavlja Bog predočava Jobu što sve on čini na zemlji i na nebu, o čemu čovjek ne može imati pojma. Evo samo nekoliko redaka: „Gdje si bio kad zemlju utemeljih? … Znaš li tko joj je mjere odredio… Zar si ikad zapovjedio jutru, zar si kazao zori mjesto njeno… Zar doviknuti možeš oblacima, pa da pljuskovi tebe poslušaju?… Zar na zapovijed tvoju munje lijeću i tebi zar se odazivlju: ‘Evo nas’?“

Svaki će istinski znanstvenik skrušeno priznati, da je puno toga u svijetu i svemiru što ne znamo i ne razumijemo. A što tek reći o smislu život i smrti, o smislu postojanja bilo čega, što reći o Bogu i o njegovu odnosu prema čovjeku? Kršćani vjeruju da Bog vidi, da Bog zna, da je Bogu stalo, da nas voli. I to im je dovoljno. A svijet, nebo i zemlju razumjet će samo onoliko koliko im Bog dade sposobnosti. I u tome nalaze svoj mir. Ne kasni Gospodin. Blagdan njegova rođenja ne kasni. Neka nas Božić ispuni novom duhovnom snagom i radošću.