Odmor uz velikane povijesti
Svaki dan ima svoj teret. Briga oko kruha svakidašnjeg, za osobni dohodak, za odgoj djece, a i za političku situaciju… Sve to donosi svoje terete i opterećenja u naše živote. Odlazak iz mjesta stanovanja u neki novi grad ili neko drugo mjesto, veće ili manje, omogućuje otpuštanje svakodnevnih briga i udovoljava potrebi za odmorom od svega onoga što nas svaki dan opterećuje. Tako se to, eto, dogodilo i meni. Ipak, ni na odmoru nismo lišeni briga koje taru svakodnevni život ljudi s kojima se susrećemo. Već prvi susret s domaćicom apartmana prilikom upoznavanja prostora za odmor bio je označen upitom hoćemo li se ili nećemo rukovati. Blaga nelagoda i za mene i za nju. Jer svi smo svjesni kako različiti ljudi različito reagiraju. Htjeli to ili ne, ove dvije godine su ostavile traga na svima nama, u životima svakoga od nas i u našim navikama ponašanja. Više ništa nije uobičajeno.
Prikupljanje prvih informacija o mjestu u kojemu nisam nikada bila uobičajena mi je navika. A od koga saznati što me zanima, ako ne od domaćice, lokalne stanovnice, koja ovdje živi već godinama. A, vi ste prvi put ovdje? – Da, prvi put u životu sam u Cavtatu. Gospođa domaćica veselo pljesne rukama i obaspe me informacijama gdje su restorani, gdje je centar grada, gdje su plaže i gdje su šetnice. Saznala sam i kako se dva ili tri restorana ističu svojom kvalitetom naspram drugih. Jedan od njih je čak na promatranju stroge ekipe koja daje Michelinove zvjezdice, dokaz izvrsnosti u restoranskom svijetu. Unatoč svemu tome, moje prvo pitanje bilo je: A gdje je tržnica? Ljubazno mi je objasnila i dala upute gdje se nalaze štandovi s lokalnom hranom svakog jutra. Nakon kratkog objašnjenja razišle smo se zadovoljne prvim susretom i općim dojmom gostoljubivosti i gostoprimstva.
A onda je stiglo jutro i dan prvi. Naoružana voljom i željom udovoljiti svome tijelu ne samo suncem nego i lokalnom hranom, s pletenom košarom u ruci, krenuh put tržnice. Kako je gospođa domaćica objasnila, tako sam ja i našla. Našla lokaciju i na toj lokaciji dva lijepa štanda. Jedan prazan, a za drugim se nalazi stariji gospodin s blagim osmijehom. Prilazim i promatram ponudu. On ustaje s malog stolca i prilazi meni. Odlučila sam danas blagovati lokalnu mediteransku hranu. Blitvu, češnjak, luk… Čovjek, žuljavih ruku i suncem izbrazdana lica mi priča o blitvi. Tvrdi da je njegova. Gledam korijen blitve, još se nazire zemlja na njoj. Gledam mladi luk i pitam za češnjak. Kaže da ima češnjaka, ali nije ponio danas. Zamolim ga da ponese sutra. I obećam da ću doći i sutra. Njegove podignute obrve jasno pokazuju iznenađenje. Od svega ima pomalo. Ništa od obilja na koje sam navikla na tržnici u mome slavonskom gradu. Tu je i vrećica boba. Samo sam ga pogledala, jer to nije namirnica s kojom se često susrećem. Odlazim u trgovinu i tamo otkrivam češnjak. Sitnim slovima piše zemlja porijekla: Kina. Odustajem od kupovine. Istovremeno domaće Cavtatke, bez osvrtanja na čovjeka iz plodne konavoske doline, ulaze u obližnju trgovinu i ondje kupuju povrće i namirnice. Ma, čekat ću domaći češnjak. Čekat ću do sutra, odlučujem, pa makar ga i ne jela ovih dana odmora.
Tog dana za vrijeme popodnevne šetnje uz more stiže mi poruka glavne urednice ovog portala. Piše mi o blaženom Jakovu Zadraninu. Pita me mogu li pogledati njegov recept za bob. U mojim mislima sto pitanja. Tko je taj Jakov Zadranin? Blaženik? Stvarno? Pa ja sam vjeroučiteljica, a ništa ne znam o tom blaženom Zadraninu Jakovu! Bliži su mi Srijemski mučenici nego Jakov Zadranin! Odmah sam se dala u istraživanje lika i djela i ostala šokirana veličinom i blagošću ovog čovjeka, brata franjevca. Tu je živio među nama, na ovom prostoru. Kuhao i brinuo o svojoj subraći! Kako suprotno od glamura koji čuvamo za svoje shvaćanje svetaca i blaženika! Blaženi Jakov Zadranin! Svetac koji je stekao svoju svetost u kuhinji!
Kako smo navikli na svece, crkvene naučitelje, biskupe i mučenike, pape i slavne propovjednike! Kalendar nam je pun imena uzvišenih zvanja i poziva koji opisuju blaženike i svece naše drage Katoličke Crkve! A ja tako slabo poznam Jakova Zadranina! Nije ni čudo! Čovjek je kuhao u samostanu! Brinuo za svoju subraću, za njihove obroke i njihovo zdravlje kako bi oni mogli izvršavati i važnu službu propovijedanja Evanđelja! Dok su se oni bavili velikim poslovima, on je smo kuhao. Trudio se u svoju hranu unijeti svu svoju vještinu koju je naslijedio od svoje none i majke. U kuhinji je svoju ljubav prema Bogu i braći unosio u hranu. Začinjavao ju je ne samo začinskim travama, nego i svojom predanošću zajednici i ljubavlju prema Bogu. Kako divan lik i uzor svima koji dane provode u kuhinji! Vidim, ovo je poček mog druženja i istraživanja o ovom važnom čovjeku – blaženom Jakovu Zadraninu!
Dok sam istraživala Cavtat i što se u njemu može naučiti otkrila sam kako je u ovome gradu obitavala obitelj Račić. Bili su bogati brodovlasnici i imali su svoj dom ovdje u Cavtatu. Nakon smrti supruga i dvoje djece, gospođa Račić je kao udovica zaželjela izgraditi lijepu i posebnu grobnicu, mauzolej u čast svojim pokojnicima. U tu svrhu nije se bojala angažirali hrvatskog kipara Ivana Meštrovića, rođenog u Slavoniji. On do tada nikada i nigdje nije gradio mauzolej. Ovo je njegova prva realizirana arhitektura. Gradila se svega dvije godine i odmah dobila prestižnu nagradu u Parizu. Dalek je put od Cavtata do Pariza, ali očito nije predalek!
Onda otkrih kako je ovaj grad i rodni grad Vlahe Bukovca. Iako je preminuo u dalekom Pragu, uvijek se ovdje rado vraćao i ovdje mu je bio dom – njegovo misto i gnizdo – kako sam piše na slici iznad oltara crkve Gospe od Sniga koju je postavio. Kada je bio ovdje, činio je ono što je bilo potrebno za zajednicu. Tako je oslikavao i jednu i drugu crkvu u Cavtatu! Učinio je svoj Cavtat ljepšim i boljim mjestom i za sebe i za svoje sumještane, a i za nas koji ga danas posjećujemo.
Ništa od toga mi nije rekla gospođa domaćica. Koliko je propuštenih informacija jer smo samo skoncentrirani na danas. Danas dobivam od domaće Cavtatke informacije o restoranima, kafićima, plažama, trgovinama…, o onome što je potrošno, unosno, profitabilno i zabavno. A što je s prošlošću ovog mjesta? Što je s ljudima koji su ostavili svoj materijalni i nematerijalni trag? Što je s obnovom crkve iz 15. stoljeća? Zašto je u središtu Cavtata, na samoj rivi crkva, a pored nje kameni Vlaho Bukovac koji drži papir za slikanje tako uglačan da možeš u njemu vidjeti svoje lice kad ga pogledaš preko ramena te pomisliš ta upravo slika tebe i tvoje lice? Pogledaju li se Cavtatke i Cavtatci u to ogledalo što su im ga ostavili njihovi pretci? Imaju li ideja za budućnost svoga mjesta, kao što je imala njihova bogata Cavtatka, koja je u Cavtat dovela vodovod i dala ga na korištenje svim svojim sugrađanima, a danas joj u jednom kutu grada jedva vidljiva od plastičnih tendi lokalnih kafića stoji samo stara kamena neodržavana ploča na spomen?
Kako će se razvijati ovo mjesto? Hoće li sadašnji žitelji Cavtata sačuvati svoju tradiciju dobrog i kvalitetnog života čiju su im mogućnost utrli slavni članovi obitelji Račić i Vlaho Bukovac? Hoće li, možda, pasti u zamku masovnog turizma poput obližnjeg Dubrovnika, ugušiti život svoga mjesta u gužvi brojanja turističke zarade i umorni od turističkog „lopatanja“ odustati od svoje slavne prošlosti u bezidejnom zurenju u budućnost? Još me više brine koliko su građani Cavtata spremni uložiti u svoju budućnost, u svoje zdravlje i u svoj prosperitet kad ne primjećuju i ne podržavaju rad žuljavih ruku čovjeka iz plodne konavoske doline iz mjesta Ljuta koji im svaki dan donosi svježu i zdravu hranu. Ako tako čine jedni drugima, koliko li još više „brinu“ o zdravlju i dobrobiti svojih gostiju. Zato ovih dana kuham za sebe i neće me vidjeti niti jedan restoran, pa niti onaj s preporukom za Michelinovu zvjezdicu. Možda steknem Božji blagoslov po zagovoru blaženog Jakova Zadranina, a sigurna sam da ću pomoći onome seljaku iz mjesta Ljuta u Konavlima.
