Subota, 27 studenoga

2. vazmena nedjelja (B) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Krist je uskrsnuo i time nam dao najveći dar: dionici smo njegova božanskog života, njegove božanske naravi. Nema većega dara od toga. U ovom vazmenom vremenu na ovoj svetoj misi na poseban način Bogu zahvaljujemo upravo na ovome: da smo njegova djeca. Svjesni tih velebnih darova, ne želimo da nas briga oko ovozemnih stvari do te mjere zahvati, da zaboravimo na ono što je bitno za naš vječni život. Zazvat ćemo na se Božju snagu i milost, da bismo bili dostojni ovih svetih otajstava koja želimo proslaviti.

  • Gospodine, za sebe si nas stvorio, na svoju sliku. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, dao si nam dioništvo u svojoj božanskoj naravi. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, pozivaš nas da tako idemo ovim svijetom da pred očima imamo nebesku domovinu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Sveto pismo slikovito govori da je Bog čovjeka stvorio od praha zemaljskoga, od zemlje. Otud mu i ime: Adam, što znači „Zemljan“. Postavio ga je da obrađuje vrt, a kasnije je odredio da čovjek u znoju lica svoga jede svoj kruh. Uskoro se, međutim, čovjek u svojoj slabosti počeo ponašati kao da je jedina njegova vrijednost ono što zaradi i ono što postigne. Tako je od samih početaka bilo ljudi koji su se svesrdno trudili da postignu sve veće bogatstvo i sve veću vlast. Međutim, nitko od njih na taj način nije pronašao svoj mir. Nije čudo da o takvima Sveto pismo veli: Tko novce ljubi, nikad ih dosta nema; tko bogatstvo ljubi, nikad mu dosta probitka. I to je ispraznost (Prop 5,9). Na drugom mjestu: Zaista, korijen svih zala jest srebroljublje; njemu odani, mnogi odlutaše od vjere i sami sebe isprobadaše mukama mnogima (1 Tim 6,10).


Sve im bijaše zajedničko


Tu su dvojbu imali i prvi kršćani. Veli današnje prvo čitanje (Dj 4, 32-35) da su bili jedno srce i jedna duša. Štoviše, naglašava se, nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao. Tu je ključ. Što čovjek, zapravo, posjeduje? Što je stvarno njegovo? Pa i ono što je upisano njegovo, ostaje njegovo samo za njegova ovozemnog života, dakle, privremeno. Nadalje, ako je čovjek nešto stekao, na koji se to način zbilo, kojom snagom, kojom sposobnošću? Zar ne, da se to dogodilo isključivo darom Božjim. Sve je od Boga: i ja sâm i moje sposobnosti i okolnosti u kojima sam rođen i u kojima sam odrastao. Meni su sve te stvari samo povjerene. Ova vjera i ova spoznaja može donijeti toliko mira u naš život. Sve što imam – darovano mi je! Od Boga je. Ne ovisim ja sam o sebi. Ni moj posao, ni moje zdravlje, ni moja budućnost – ništa u konačnici ne ovisi o meni. Bog vodi moj život. Od mene samo traži da surađujem s njime, da radim svoj posao, da se trudim čestito i marno, međutim, nisam ja taj koji vodim vlastiti život. Kaže zgodno psalam: Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji. Ako Gospodin grad ne čuva, uzalud stražar bdi. Uzalud vam je ustat prije zore i dugo u noć sjediti, vi što jedete kruh muke: miljenicima svojim u snu on daje (Ps 127,1-2).

Veli dalje današnje čitanje, kako vjernici nisu svojim smatrali ništa što posjeduju, nego im sve bijaše zajedničko. Danas ne možemo znati u kojoj su mjeri ti prvi kršćani stvarno imali zajedničku imovinu, ali je za nas pouka jasna. Čovjek treba u miru raditi, svjestan da nije određen samo za ovozemne stvari. Pa ako i zarađuje i posjeduje, ne veže se uz ovozemna bogatstva, baš kako veli Pismo: Umnoži l’ se blago, nek’ vam srce za nj ne prione (Ps 62,11). Prema tome, kršćani ne preziru Božjih darova. Raduju se i običnim ovozemnim stvarima. I sve je to dobro dokle god se uzima sa zahvaljivanjem Bogu. Veli dalje današnje čitanje, kako nitko od njih nije oskudijevao. I mi možemo mirno za sebe reći: ne oskudijevamo. Ono temeljno za život imamo. Ne želimo po svaku cijenu hlepiti za nečin što, u konačnici, ne može do kraja ispuniti naše srce.

Kako li nam to samo pomaže da spasimo svoje ljudsko dostojanstvo u našem vremenu gdje se stalno govori o „pobjedničkom“ mentalitetu koji bismo trebali imati. Potrošački nas svijet upravo sotonski uvjerava da ćemo biti sretni ako nabavimo najnoviji model nečega, ako svoju kožu izglačamo određenim preparatima, ako budemo viđeni na televiziji… A zapravo nas sve to čini nesretnima, jer je uvijek puno, puno više onoga što nemamo (ili nikad ne možemo imati) negoli onoga što smo postigli, ma koliko bogati i utjecajni bili. A ovako, s povjerenjem u Boga, znamo da smo od njega i da je od njega sve što imamo, sve što znamo i posjedujemo. Konačno, po vjeri u Boga znademo da smo zadobili najveći dar: dioništvo u božanskoj naravi Isusa Krista.. Zbog toga smo ispunjeni mirom i radošću. Mudar i razborit zaključni nauk u tome smislu daje nam jedna popričesna molitva: Smjerno te molimo: po sudjelovanju u ovome otajstvu nauči nas, u svjetlu svoje mudrosti, zemaljskim se dobrima pravilno služiti, a za nebeskim težiti.


Što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet


To je naš put. U prvome stoljeću, kada su kršćani trpjeli velika iskušenja, kada su osjetili i prve progone i potvaranja i klevete, kada su se već javili i prvi razdori u samim kršćanskim zajednicama, Ivan – kako smo čuli u današnjem drugom čitanju (1Iv 5, 1-6) – mirno govori ondašnjim kršćanima, a i nama danas: Sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša. Može zvučati staromodno i knjiški, ali to je temelj našega života i našega opstanka. Ta što će spasiti ovaj naš naraštaj? Izgrađena demokracija? Dobra gospodarska politika? Razborit socijalni program? Dobro školstvo? Razvijeno zdravstvo? Dobra prometna i ina infrastruktura? Razborito korištenje energijom? Sve to može biti i dobro i korisno. Međutim, preduvjet za sve to jest čovjek, duhovan čovjek, Božji čovjek, čovjek koji ljubi Boga i bližnjega, a to pokazuje vršenjem zapovijedi. Božji čovjek jest onaj čovjek koji nastoji biti vjeran slici na koju smo stvoreni, koji nastoji biti živa slika Kristova u ovome svijetu. Jer, što će nam sva bogatstva, sve strukture, svo znanje bez ljudskosti, bez duše, bez ljubavi, bez Boga?

Prava obnova i naših obitelji i našega društva i naše domovine i cijeloga svijeta jest jedino duhovna obnova. Onda neće biti najvažniji profit, nadmetanje i podmetanje, onda neće naš pogled biti usmjerena smo na ovozemno, nego ćemo ispunjeni Božjom ljubavlju činiti jedni drugima dobro i prekrasno urediti ovaj vrt u koji smo postavljeni. Netko će reći da je pusta tlapnja vjerovati da Božja ljubav može izmijeniti i poboljšati ovaj svijet. Ne. Tlapnja i zabluda je vjerovati da će nas spasiti potrošnja, nadmetanje, industrija zabave, isprazni užici… Krist nam daje najveći dar u kojem su svi darovi. Čuli smo (Iv 20, 19-31). Govori apostolima i govori danas svakome pojedinome od nas: Mir vama! Od njega nam je svako dobro, svaka radost i posvemašnji mir. I ovdje i u vječnosti. Baš kako lijepo veli Pavao: Uostalom, braćo, radujte se, usavršujte se, tješite se, složni budite, mir njegujte i Bog ljubavi i mira bit će s vama (2 Kor 13,11).