Izuzetne su biblijske mudrosne knjige. Bilo bi dobro čitati ih u nastavcima kao pravo duhovno štivo. Evo jednog odlomke iz Knjige mudrosti (Mudr 11, 22 – 12, 2): „Sav je svijet pred tobom, Gospodine, kao zrnce praha na tezulji i kao kaplja jutarnje rose što se spušta na zemlju.“ Stvarno kada to čitamo – pogotovo u svjetlu moderne znanosti – osjećamo se tako malenima. Što je naša zemlja u ogromnom svemiru s milijardama zvijezda i inih nebeskih divova? Što li je čovjekov život u četiri milijarde godina od kada postoji naša zemlja? Veli psalam: „Zbroj naše dobi sedamdeset je godina, ako smo snažni, i osamdeset…“ A nakon toga? A prije toga? Tko pamti život onoga radnika koji je vukao kamenje za Keopsovu piramidu? Tko će znati za mene za pet tisuća godina? Međutim, ako smo u mjerilima svemira maleni i zrnce prašine, veli Knjiga mudrosti, za Boga smo izuzetno važni. Za onoga Boga po kome je i ovaj svemir: „A ti si milostiv svemu jer možeš sve i kroz prste gledaš na grijehe ljudima da bi se pokajali. Jer ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio.“
Za Bibliju je stvar jasna. Nije veličina čovjekova u njegovoj mudrosti – ona je uvelike ograničena. Nije čovjekova veličina u nekim silnim djelima koja je učinio. Sve ono što čovjek postigne u mjerilima cijeloga svijeta i povijesti svemira neznatno je i nebitno. Pa i slavni Keops prah je, jer su mu grobnicu davno opljačkali. Stvarna i jedina veličina čovjekova jest u tome da je on stvorenje koje Bog voli i prema kojem pokazuje svu svoju ljubav, svu svoju nježnost i milosrđe, kojemu otvara svu vječnost. Tako Izaija prikazuje Božju nježnost na neobičan način: „Ne boj se, Jakove, crviću, Izraele, ličinko, ja sam pomoć tvoja…“ Svoju ljubav prema čovjeku Bog je na najveći način pokazao po Isusu Kristu koji nas – kako govori Novi zavjet – čini dionicima svoga božanstva.
Za kršćane je jedino to bitno, ključno i važno. Biti u Božjem srcu. A Bog je vječan. Po njemu i od njega je sve. Zato nema straha, tjeskobe, beznađa. Sve, ali baš sve drugo u što se ljudi inače uzdaju i što im je inače veoma važno, nebitno je, prolazno, isprazno, a ponekad i smiješno, počevši od već spomenute Keopsove piramide, pa do svih naših položaja, VIP oznaka, ovog ili onoga statusnog simbola… Biti Božji miljenik! Cijelu vječnost! Što može biti veće od toga?