Izuzetne su biblijske mudrosne knjige. Bilo bi dobro čitati ih u nastavcima kao pravo duhovno štivo. Evo jednog odlomke iz Knjige mudrosti (Mudr 11, 22 – 12, 2): „Sav je svijet pred tobom, Gospodine, kao zrnce praha na tezulji i kao kaplja jutarnje rose što se spušta na zemlju.“ Stvarno kada to čitamo – pogotovo u svjetlu moderne znanosti – osjećamo se tako malenima. Što je naša zemlja u ogromnom svemiru s milijardama zvijezda i inih nebeskih divova? Što li je čovjekov život u četiri milijarde godina od kada postoji naša zemlja? Veli psalam: „Zbroj naše dobi sedamdeset je godina, ako smo snažni, i osamdeset…“ A nakon toga? A prije toga? Tko pamti život onoga radnika koji je vukao kamenje za Keopsovu piramidu? Tko će znati za mene za pet tisuća godina? Međutim, ako smo u mjerilima svemira maleni i zrnce prašine, veli Knjiga mudrosti, za Boga smo izuzetno važni. Za onoga Boga po kome je i ovaj svemir: „A ti si milostiv svemu jer možeš sve i kroz prste gledaš na grijehe ljudima da bi se pokajali. Jer ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio.“
Za Bibliju je stvar jasna. Nije veličina čovjekova u njegovoj mudrosti – ona je uvelike ograničena. Nije čovjekova veličina u nekim silnim djelima koja je učinio. Sve ono što čovjek postigne u mjerilima cijeloga svijeta i povijesti svemira neznatno je i nebitno. Pa i slavni Keops prah je, jer su mu grobnicu davno opljačkali. Stvarna i jedina veličina čovjekova jest u tome da je on stvorenje koje Bog voli i prema kojem pokazuje svu svoju ljubav, svu svoju nježnost i milosrđe, kojemu otvara svu vječnost. Tako Izaija prikazuje Božju nježnost na neobičan način: „Ne boj se, Jakove, crviću, Izraele, ličinko, ja sam pomoć tvoja…“ Svoju ljubav prema čovjeku Bog je na najveći način pokazao po Isusu Kristu koji nas – kako govori Novi zavjet – čini dionicima svoga božanstva.
Za kršćane je jedino to bitno, ključno i važno. Biti u Božjem srcu. A Bog je vječan. Po njemu i od njega je sve. Zato nema straha, tjeskobe, beznađa. Sve, ali baš sve drugo u što se ljudi inače uzdaju i što im je inače veoma važno, nebitno je, prolazno, isprazno, a ponekad i smiješno, počevši od već spomenute Keopsove piramide, pa do svih naših položaja, VIP oznaka, ovog ili onoga statusnog simbola… Biti Božji miljenik! Cijelu vječnost! Što može biti veće od toga?
Profesor liturgike na KBF-u u Đakovu i župnik u Čepinu 3