»Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« (Iv 11,4)
Shadow

6. nedjelja kroz godinu (A): Što oko ne vidje


Čitanja: Sir 15, 15-20; Ps 119, 1-2.4-5.17-18.33-34; 1Kor 2, 6-10; Mt 5, 17-37


Biblija rado govori o mudrosti, to jest o onoj sposobnosti da čovjek uvidi što je bitno, a što nebitno, što je životno, a što isprazno. Tako može imati veliku životnu mudrost i nepismen čovjek, dok u isto vrijeme može biti životno ne-mudar visoko školovani čovjek koji se u redovitom životu jednostavno ne snalazi. Jer, inteligencija i školovanje po sebi ne jamče mudrost.

Apostol je Pavao za svoje vrijeme bio visoko obrazovan čovjek. Prošao je helenističke škole, upoznao grčke filozofe i pjesnike, ali je također u Jeruzalemu studirao hebrejsku Bibliju. Savršeno je govorio grčki, aramejski i biblijski hebrejski, a vrlo vjerojatno se služio i latinskim. Međutim, Pavao nije htio nastupati kao visoko obrazovani čovjek. Nije to htio činiti ni u Korintu, gdje je većina kršćana bila nižeg socijalnog statusa. Naprotiv on im govori: „Mudrost doduše navješćujemo među zrelima, ali ne mudrost ovoga svijeta, ni knezova ovoga svijeta koji propadaju, nego navješćujemo Mudrost Božju, u Otajstvu, sakrivenu.“

Bog je čovjeku dao razum kojim može otkrivati tajne svijeta i svemira. I doista, znanost i danas grabi velikim koracima. Međutim, kako dokučiti iskonski smisao ljudskog života? Naučili smo ovo i ono, otkrili smo ovu ili onu tajnu, poboljšali smo si život ovim i onim otkrićem i iznašašćem. A nakon toga? Čemu sve to? Može li sve to čovjeka ispuniti posvemašnjim mirom i radošću? Koji je konačni smisao čovjekova putovanja ovom zemljom? Što je to i kakva je to vječnost o kojoj govori Isus i o kojoj govori kršćansko vjerovanje? Što je to toliko veliko i vrijedno i veličanstveno da bismo u tome u potpunosti uživali cijelu vječnost? Cijelu vječnost! Tko to zna i tko to može znati? To nije znao ni veliki Pavao, nego samo daje naslutiti. Kao odgovor na ta pitanja veli tek: „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.“

Bog i Božji svijet nadmašuje svaku našu predodžbu, svaku našu želju, nadilazi sve ono što bi bilo samo od ove zemlje. U toj su vjeri živjeli toliki ljudi, veliki i mali. Ta vjera ispunja mirom i predanošću čovjekov život na ovoj zemlji. Jer, ako ne bismo u to vjerovali, što bi bila alternativa? „Jedimo i pijmo, jer ionako će svršetak?“ Ne. Duboke su čežnje u čovjeku. Samo se u Bogu mogu ispuniti. Takvu vjeru i takvo pouzdanje i takav mir možemo poželjeti svakom čovjeku.