Tko je to Duh Sveti?

Čekanje i molitva. Uskrsli Gospodin Isus na dan svoga Uzašašća zatraži od svojih apostola da se ne razilaze iz Jeruzalema dok se ne obuku u Silu odozgor (Lk 24,49). Neka ostanu u „Gornjoj sobi“ Posljednje večere. Napuste li zajednicu, razletjet će se, i osobno izgubiti. Svi ga poslušaše, i ostadoše mu zahvalni. Iako se u vrijeme Isusove spasonosne muke od Getsemanija preko Gabate do Golgote bijahu razbježali, a neki i osramotili, ipak ostadoše okupljeni s Marijom Majkom Isusovom: u molitvi, u čekanju, u osluškivanju jeke s visine (Dj 1,14). Očekivahu da se odjenu Snagom s neba. Tako teku dani, a ništa se ne pomalja. U Gornjoj sobi kleče, mole, uspoređuju sebe, zemaljske mrave, s tom najavljenom nebeskom Velesilom. Prebiru u svome srcu nedavne događaje i opet naviru sjećanja na Učiteljeve riječi da se ne miču iz Grada dok ih ne obasja božansko Svjetlo s nebesa. Apostoli su već pomalo napeti. Gospa ih smiruje.

Pedeseti dan nakon Uskrsa 

nadvi se Sila odozgor, Duh Sveti, i to na osjetljiv način, poput šûma za uši i ognjenih jezika za oči. A svaki je od tih jezika sadržavao smisao svih jezika ljudskih i anđeoskih. Svi se napuniše Duha Svetoga. Napuni se, dakle, Gornja soba, Petrova osoba, Ivanova, Andrijina, Marijina. Apostoli se osjećaju preobraženi, preplavljeni nepojmljivim raspoloženjem. Nikada u životu ne doživješe nešto slično. Zanosno silaze niz stepenice iz Gornje sobe, više opijeni nego trijezni. Izlaze na trg. Neki čak od nazočnih šale zbijaju: “Slatkog su se vina ponapili” (Dj 2,13). Ne vina, nego božanskoga opojna pića, daha i ognjenih jezika! Zaneseni su Duhovom idejom o Božjemu kraljevstvu. Napili se idejnoga Božjega plana. Oni će sada biti zaduženi za izvedbeni plan, sve uz Božju pomoć. Duh postaje vidljivo provjerljiv. Veličanstvena parada božanskoga Duha: oči vide baklje u obliku jezika, uši čuju neke šumove, a silan vjetar/ruah zahuktao, nosi šalove i kape s glava. Usta govore tuđim jezicima. Apostoli se pretvorili u uho, u oko, u usta. Svi se usmjerili na Duha, čudo neviđeno.

Petrov govor

I Petar, nedavno strašljivac i bjegunac, potaknut Duhom, uze riječ na glavnome trgu pred nepreglednim mnoštvom. I probesjedi starinskim aramejskim, naglaskom i narječjem svoje pokojne babe: Židovi i svi što boravite u Jeruzalemu, ovo znajte i riječi mi poslušajte! (Dj 2,14). Isusa Nazarećanina kojega Bog pred vama potvrdi silnim djelima i znamenjima, njega, predana po promislu Božjem, po rukama bezakonika razapeste i pogubiste! Ali Bog ga uskrisi, oslobodivši ga smrti (Dj 2,22-24). Svi smo mi tomu svjedoci. Desnicom, dakle, Božjom uzvišen, primi od Oca Obećanje, Duha Svetoga, i izli ga, kako i sami gledate i slušate (Dj 2,32-33). Veličanstvene riječi, a kakav im je tek sadržaj i poruka! Svi Petra čuju i razumiju. A tu Parti, Međani, Elamljani, Mezopotamci, Judejci, Kapadočani, Medijci, Sirijci, Babilonci, Etiopljani, Cirenci, Rimljani, narodi iz Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih, Krećani i Arapi – nisu svi možda ni nabrojeni, sastali se u Jeruzalemu kao nekim čudom Božjim. Tu su „pridošlice“ ili „prozeliti“ u židovsku vjeru, „sljedbenici“ židovske tradicije, ali žive među spomenutim narodima. Petar, neuk i nepismen galilejski ribar, podigao glas i glavu na jeruzalemskom trgu. „Te im se u onaj dan pridruži oko tri tisuće duša“ (Dj 2,41). U hipu. Raspršeni Babilon pretvori se u sabrani Jeruzalem. Ne gradi se više babilonska kula bezboštva i taštine, nego Hram Božji sveti, utemeljen na nevidljivu Zaglavnom kamenu i na vidljivoj stijeni Petru. Njega Isus izabra, a Duh mu Sveti zajamči svoju asistenciju. Svi zanatlije i zidari od sada će zidati novu kuću, Crkvu Kristovu. Iz mnoštva naroda stvara se jedan, Božji, narod – Populus ex populis: sveti narod iz poganskih narodâ. To je uloga i snaga Duha: razumijevanje, sjedinjenje, životno shvaćanje, čovjekovo uključenje u izgradnju Božjega kraljevstva, kraljevstva istine i pravednosti, kraljevstva sreće i radosti, kraljevstva mira i milosti. I svi prate što Petar zbori i svi shvaćaju i dive se i načudit se ne mogu. Jer, istina, Petrov je glas, ali je razumijevanje Božje. To je uloga i sila Duha Božjega: shvaćanje, pamćenje i razmišljanje! Kada u Duhu čekamo, to i dočekamo. To je uloga Duha Svetoga! Taj isti Očev i Isusov Duh i dalje šumi svijetom. Po svojim zakonima i vezama.

Svijet sa zvukovima

Poznato nam je svima da je ovaj svijet krcat glasova, emitiranih poruka koje se prenose na svim jezicima na tisuće i stotine tisuća satelitskih sprava i kanala, radijskih i televizijskih odašiljača. Svi su ti glasovi u eteru. Živi kaos. Ali mi to ne čujemo ako ne otvorimo svoj prijamnik, ako ne nagodimo kazaljku na točan val i kanal. I hvatamo. Ovaj je svijet Božji svijet, prostor Božjega Duha, njegova zvuka i sadržaja. Samo je pitanje: otvaramo li prijamnike svoga duha da te Duhove poruke pratimo, zapamtimo i ostvarimo. 

Tko je to Duh Sveti?

Pregledajmo što Isus navješćuje i kazuje o Očevu i svomu Duhu.

Duh prebiva u nama (Iv 14,17). Teško je biti kršćanin, i ne griješiti. Ali nije teško biti kršćanin s pomoću dara Duhova straha, i ne griješiti, jer će Isus moliti Oca koji će nam dati Duha da bude s nama zauvijek, da dobro činimo a zla se klonimo! Eto dara i jezika bogobojaznosti!

Duh nas brani (Iv 16,7). Eto dara i jezika jakosti. Na Posljednjoj večeri Isus govori četiri puta o Duhu Svetom Branitelju. Parakletos je onaj koji je pozvan

– da pomogne i doista pomaže, dakle pomoćnik;

– da svjedoči i pobijedi, dakle pobjednički svjedok;

– da dadne savjet i izvojšti presudu, dakle uspješan savjetnik – eto dara i jezika savjeta;

– da brani i obrani, dakle moćan branitelj.

To je sve Duh Sveti, Parakletos, kojega pohrvaćujemo u Pomoćnika, Savjetnika, Branitelja, Odvjetnika.

Duh nas poučava i doziva nam u pamet što je Isus govorio (Iv 14,26). Eto dara i ognjenog jezika razuma. Isus nam kaže dvije temeljne istine, koje nismo znali prije njega. Prvo, Duh će nas sve poučavati. Uz našu suradnju i otvorenost. Tko se pred njim zaključa, nema mu nauka. Duh nas uvodi u svu istinu, sve dublje i dublje. Kada želimo nešto korisno naučiti, tražimo najboljega instruktora. Nema vrsnijega učitelja od Duha Svetoga. Eto dara i vatrenog jezika znanja, spasonosna znanja. Drugo, Duh će nas podsjećati na sve što je Isus naučavao, dozivati nam u pamet njegovu istinu. Učenici se sjećaju cijeloga svoga vijeka Isusovih poslovica, uzrečica, prispodoba, čudesa. A tumače i dubinsko značenje svega. Možda ćemo i mi moći memorativno ponoviti neku Isusovu prispodobu, misao, ali joj ne ćemo otkriti duhovni smisao bez pomoći Duha. Eto dara i jezika mudrosti. Duh nas čuva da ne budemo bahati i zabludni, nego mudri i pametni.

Duh svjedoči (Iv 15,27). Kako će to Duh svjedočiti? Slušaš neku evanđeosku priču, na primjer onu o Euharistiji. Na toj su Isusovoj najavi mnogi učenici odstupili od njega. Ako ti prihvaćaš te riječi, u tome ti pomaže Duh, on ti to svjedoči, na to te potiče, nagovara, savjetuje i nadahnjuje za taj pristanak i djelo. Eto opet dara savjeta.

Duh nam jamči patnju i pobjedu (Dj 20,22). Daje snagu da u nevolji izdržimo, da se odupremo napasti, da se sučelimo i pobijedimo. I za Isusa je rečeno da „bez muke nema nauke“: „U čemu prepati, naviknu slušati“ (Heb 5,8). Ondje gdje zakažemo, gdje smo nemoćni i jadni, tu nam Duh Sveti pritječe u pomoć. Bog nam je zadao mučan životni zadatak. Duh nas Sveti vodi i osposobljuje da odolimo u borbi za istinu, da postignemo cilj, pobjedu. Eto opet dara jakosti.

Duh tumači našu molitvu (Rim 8,26-27). Nije Duh naš partner, kolega, nego božanski Rasvjetlitelj naših misli i Tumačitelj naših želja i molitava. Prema njemu moramo biti u poniznu molitvenu odnosu i stavu, ako želimo rasti. Eto dara pobožnosti.

Zaključak

Pojam Duh Sveti nalazi se na mnogim stranicama Svetoga Pisma, Duh kao učitelj koji nadahnjuje Riječ, koja jekne u našim dušama i odjekne u ovoj suznoj dolini. Onim zvukom i glasom kako je Duh izrekao, a mi primili, tako nam se i jeka čuje. S pravom se pitamo: čuje li se dostatno taj glas Duhov u nama i u svijetu? Ako ne čuje, razlog je samo u nama.

Kako se mi osobno odnosimo prema Božanskoj Osobi Duha Svetoga, koju svaki put izgovaramo kada se križamo? Iako Duh i danas neprestano lebdi pred našim očima kao što je lebdio nad vodama u stvaranju i na dan Pedesetnice, pitanje je koliko mi držimo do njega. Na primjer, vjerojatno smo svi mi stariji valjano krizmani, primili pečat dara Duha Svetoga, od mudrosti do strahopoštovanja. Tko zna datum primanja sakramenta sv. krizme? Mi obično ne pamtimo ni godinu, kamoli dan krizme. Ne bismo rekli da smo Duha Svetoga posve zapostavili, ali nismo ga uvijek ni pretpostavili nečemu drugomu. Zašto? Kada govorimo o Isusu, uvijek imamo neku predodžbu o njemu. Možemo čak i Oca nebeskoga nekako predočiti, poput zemaljskih očeva, punih dobrote i ljubavi. A o Duhu nemamo odgovarajuće predodžbe, ni slike, ni ukazanja. Lahor, šum, nešto nevidljivo, a djelatno. Duh nam je jednostavno sjetilima nepristupačan, a u njemu živimo, mičemo se i jesmo! Ne vidim ni ja tvoje mudrosti, samo po riječima i djelima raspoznajem što je mudro ili nemudro; što je razumno ili nerazumno. To što je mudro, od Duha je Božjega, a što je ludo – od nas je ljudi! Što želimo biti: velikoumni ili maloumni? Pomoći će nam, i obitelj i Crkva, molitvom i savjetom da se izgradimo u prave kršćanske osobe: mudre i razborite, odane savjetu i znanju, jake, pobožne i bogobojazne. Bog daje svoga Duha onima koji mu se pokoravaju (Dj 5,32).