7. vazmena nedjelja (C)

7. vazmena nedjelja (C)

Leonardo da Vinci, Isus na Posljednjoj večeri


Dj 7, 55-60; Iv 17, 20-26


Uz Dvanaestoricu i druge Isusove učenike iz Palestine, kršćanima su nekako najlakše postajali upravo židovi iz dijaspore jer su bili mentalitetom širokogrudniji. Među njima je bio Stjepan koji će u međuvremenu postati đakon. Kako Crkva nije imala vlastiti bogoslužni prostor nego su kršćani normalno odlazili u sinagoge i u Hram, tako su i Stjepan i njegovi sudrugovi iz dijaspore pohađali svoju sinagogu Libertinaca, Cirenaca, Aleksandrinaca te onih iz Cilicije i Azije. U takvom okruženju došlo je do rasprave kakvu nam opisuje današnje prvo čitanje. Stjepan je pokušao objasniti zašto za kršćane u ekonomiji spasenja Zakon i Hram više nemaju apsolutnu vrijednost te istaknuti ulogu Mesija iz Nazareta – kamena kojeg oni odbaciše. Ne znamo je li i Savao sudjelovao u raspravi u kojoj Stjepanovoj mudrosti i Duhu kojim je govorio sugovornici nisu mogli odoljeti? Što li se treba dogoditi da se i na njemu pojavi ono što se očitovalo na sv. Stjepanu? Uskoro će biti predstavljen kao suučesnik u Stjepanovu ubojstvu a kasnije kao bijesni progonitelja kršćana. U slijedećem poglavlju Djela apostoloskih njegovo je djelovanje povezano sa eksplozijom progona protiv Crkve, što će rezultirati njezinim raspršivanjem iz Jeruzalema. No, njegov susret sa Stjepanom nije bio uzaludan. Na umirućem Stjepanu i drugim kršćanima ugledao nešto posve novo: blagu unutarnju sreću, izraz višnjeg života, zajedništvo s Uskrslim Kristom koje se ne da ničim potkopati. Povezanost s Isusom koja im daje sigurnost da ne idu u smrt nego u život. Pavao je gledao sjaj i blagost nekog novog svijeta koji očarava oči i daje ono što njemu Zakon nije mogao dati. Plodnost Stjepanovog mučeništva i vjerodostojnost njegova sjedinjenja s Nebom potvrdu će dobiti u kasnijoj Pavlovoj pretvorbi: i on će biti pun Duha Svetoga, činit će znake i čudesa, bit će optužen da je govorio protiv hrama i Zakona a u trenutku oproštaja s Milećanima molit će na koljenima.

Iako ne možemo nijekati probleme u življenju crkvenog jedinstva u 1.st., govor o biti jedno – upravo stoga što je smješten u ovom poglavlju u kojemu Isus svoj pogled upravlja onome što je učinio a i perspektivi koju je otvorio učenicima – ima daleko temeljniji, ontološki domašaj koji nadilazi okvire vremenitih problema Crkve i uvire u vječnost. Isus ovdje progovara o putu koji se otvara učenicima s obzirom na odnos Oca i Sina, a to je nešto što nadilazi vremenska ograničenja te ljude uvodi u božanski život. Dakle, ne radi se samo o rješenju nekih problema na zemlji nego o ulasku čovjeka u nebeske stvarnosti – u jednost Oca i Sina u Duhu Svetom.

Iste one stvari koje je u prvome dijelu svoje Velikosvećeničke molitve molio za svoje učenike, sada moli za sve one koji će po njihovu propovijedanju povjerovati – a to smo i mi! Isus ovom molitvom obuhvaća i budućnost svojih ondašnjih, a i budućih učenika – on misli na učenike svih vremena, promatra ono što jesu pred Bogom i što tek trebaju postati – u vječnosti. Ono što Isus, objavitelj Oca, želi za sve jest – da svi budu jedno! To će biti očitovanje ljubavi koja prebiva između Oca i Sina, u koju su ušli i učenici i koju sada dijele između sebe. Primajući i dijeleći drugima ljubav Oca i Sina, živeći u njihovom Duhu, učenici na zemlji očituju Božju svetost – sjaj Njegovog bića. Poput loza na trsu… Kao što je Stjepan očitovao Savlu…

Iz božanske ljubavi sve je poteklo. Onaj tko je u njoj ujedinjen, imat će srce za sve: za svakoga čovjeka, za biljku i kamen. Ako Isusovi učenici ovako budu ljubili, onda će svijetu očitovati Isusa – i sve ono što im je omogućio – istinitim. Ono što On pruža, u svijetu će postati istina samo preko učenika. Svijet, ljudi koji nisu čuli za Oca i Sina, mogu Božju ljubav upoznati samo njih. A učenici plod svoga djelovanja mogu postići samo ako su po Duhu ujedinjeni u ljubavi Oca i Sina. Stoga je poslanje učenika zapravao ižaravanje Slave Božje: svijet na istinskim učenicima može prepoznati Očevo lice.

Tko ljubi, postaje dom onome koga ljubi jer se otvara za njega i sve što je njegovo, prima ga u sebe, upija da bi se njim sjedinio. Zato je Sin u Ocu i Otac u Sinu, zato obojica mogu prebivati u učeniku i on u njima. Bog kao duboka istina ljudskog bića! Kada se to dogodi u učenicima, onda i oni idu prema tome da budu savršeno jedno, kao što su Otac i Sin jedno.

Dakako, ovo je ozbiljan program što ga Isus stavlja pred učenike! Možda se učenik može i uplašiti pred zahtjevnošću onoga što Bog očekuje od njega. Naime, i u drugim ljudima, koji nisu kršćani, prisutna je želja za jedinstvom svih ljudi, čak i svih živih bića; oni slijede taj nutarnji zov i rade na njegovu ostvarenju. No, za razliku od drugih, Isusov učenik upravo ovo ima kao glavni zahtjev svoga identiteta. Zato se postizanje jedinstva tiče prije svega Isusovih učenika.

Bog je odavno o tome „sanjao“, još i prije postanka svijeta. Isus kaže da ga je Otac poslao i ljubio učenike, ljubio kao što je ljubio i njega! Dakle, dok je pripremao slanje Sina na ovaj svijet, Otac je već onda ljubio učenike! Već onda su učenici u Ocu imali svoj dom! On je već tada svoje srce otvorio čovjeku. Sin je došao objaviti Očevu ljubav. Učenik je onaj tko osjeti ovaj poziv i tko mu se odazove. Onaj tko u sebe pusti njegovu ljubav, tko postane dom za Boga. Tko svoje dane tka tako da ih boji Božjom ljubavlju; tko Ga u njima želi udomiti. I s Njegovom ljubavlju sjediniti cijelu stvarnost oko sebe.