Prije nekoliko tjedana pojavila se knjiga talijanskog novinara Salvatorea Cernuzia Il Velo del Silenzio: Abusi, Violenze, frustrazioni nella vita religiosa femminile. U njoj autor donosi svjedočanstva redovnica koje su na različite načine bile žrtve zlostavljanja bilo od strane vlastite zajednice, bilo od strane svoje poglavarice, bilo od strane svećenika ili nekog druge osobe koja posjeduje autoritet i moć u različitim crkvenim strukturama.
Za razliku od mnoštva senzacionalističkih „pisarija“ o problemu zlostavljanja u Crkvi, Cernuzieva knjiga se doima prilično umjerenom i objektivnom. Bez želje za pukim izbacivanjem „prljavog veša“ Crkve na „ulicu“ javnosti, Cernuzio donosi svjedočanstva Bogu posvećenih ženskih osoba i zlostavljanja koje su pretrpjele, njihova iskustva odnosa zajednice prema njima nakon napuštanja zajednice, kao i njihova nastojanja i nesnalaženja u novonastalim okolnostima života u kojima su se našle.
Cernuzio s pravom, citirajući jednu izjavu pape Franje o odnosu autoriteta i služenja, ističe onaj uvijek prisutni i svima nama lako uočljivi problem nesposobnosti autoriteta da služi, odnosno nesposobnost autoriteta da bude što sličniji autoritetu onoga koga predstavlja i u čije ime djeluje. Kada se dogodi rascjep ili ogroman jaz između autoriteta i služenja, Cernuzio, citirajući neke žene koje su bile žrtve zlostavljanja, postavlja važno pitanje: Je li autoritet od Boga onda kada je prosječnom ljudskog razumu prilično bjelodano da autoritet zloupotrebljava i svoju moć i svoj položaj u Crkvi? I kako se osloboditi osjećaja krivnje kada autoritet zloupotrebom moći poziva žrtvu na prihvaćanje njenog statusa i položaja u zajednici jer je to prema tumačenju autoriteta upravo ono što Bog želi?
Cernuzijeva knjiga nije samo uznemirujuća jer govori o razmjerima zlostavljanja redovnica, ona može izgledati kao subverzija, poziv na rušenje svakog crkvenog autoriteta. Međutim, Cernuzio ne ide za tim, niti predlaže nekakvu revoluciju. On se stalno vraća temeljnoj pretpostavci, koju uzima iz misli i kateheza pape Franje, kako je autoritet identičan služenju. Što su autoritet i služenje i kada i kako znati da je njihov međusobni odnos komplementaran i nadopunjujući? I kada i gdje u tom odnosu nastupa Bog kao zadnja instanca na koju će se autoritet pozvati u svom odlučivanju i djelovanju?
Cernuzio primjećuje kako je problem zlostavljanja redovnica povezan s prethodnim izjednačavanjem onoga/one koja ima autoritet i samog Boga, pri čemu nije rijetka identifikacija autoriteta čovjeka sa samim Bogom, i to prije nego se dobrano razjasnilo i praktično pokušalo i pokušavalo uspostaviti recipročan odnos između autoriteta i služenja. Davanje apsolutnog prvenstva Bogu kao onomu koji opravdava autoritet u njegovom djelovanju, pa i zlostavljanju, podsjeća na onaj famozni Descartesov začarani krug. Naime, Descartesov kritičar Martin Mersenne, svećenik i matematičar, primijetio je da je Descartesovo pozivanje na Boga kao onoga koji osigurava spoznaju zapravo kružni argument prema kojem Bog ne vara čovjeka jer mu to kaže njegov cogito, odnosno sam cogito „izmišlja“ Boga kao onoga koji ga ne vara.
Tako se moglo zaključiti da su cogito i Bog zapravo skoro pa jedno te isto. Kada se autoritet izjednačava s Bogom isključujući služenje kao najzahtjevniji oblik djelovanja autoriteta, on stvara začarani krug u kojem autoritet ima vlast jer dolazi od Boga, jer sam autoritet zaključuje kako je njegova vlast identična Božjoj vlasti, ne primjećujući pritom kako je to začarani krug u kojem je vrlo lako moguće da autoritet počne sebe identificirati na neki način s Božjom voljom, odlukama i namjerama.
Može se dogoditi da autoritet svoje odluke smatra direktnim Božjim naredbama i zahtjevima, ali to shvaćanje proizlazi iz samog autoriteta i njegovog osjećaja da sve što čini i radi, radi na isti način kao da i sam Bog želi tako činiti. Odatle je moguća i ta potpuno izvitoperena interpretacija autoriteta kao onoga koji zlostavljajući podređenog čini ono što bi Bog želio, kao da bi Bog želio nekoga zlostavljati. Jedan od glavnih uzroka zlostavljanja redovnica Cernuzio vidi ponajprije u neizgrađenosti nekih autoriteta za služenje i njihovu posvemašnju usmjerenost na autoritativno djelovanje, vladanje i upravljanje, koje se rađa već u prvim godinama formacije unutar zajednice i zajednica. To Cernuzija navodi na zaključak da su zlostavljanja redovnica u Crkvi dio šireg i dubljeg problema nepostojanja ili odsutnosti ili manjkavosti izgradnje vjernika za služenje Crkvi, a to uključuje i one koji u nekom trenutku svoga crkvenog djelovanja bivaju izabrani i postavljeni za autoritete drugima.
Neka svjedočanstva koja Cernuzio donosi su potresna jer se čini teško povjerovati da je takvo nešto bilo moguće ili se dogodilo u nekoj zajednici. Nakon čitanja Cernuzijeve knjige ostaje otvoreno i složeno pitanje koje nema uvijek jasan i adekvatan odgovor: Kako i na koji način integrirati autoritet i služenje tako da moć ne bude glavni motiv i razlog zašto se postaje autoritetom, nego da istinski motiv bude barem autentično pokušati služiti drugima u zajednici kojom se upravlja? Cernuzijeva knjiga postavlja mnoga pitanja, neka koja su još otvorena, neka koja će se tek pojaviti i neka na koja se ponekad ne usuđujemo ni javno ni privatno ponuditi svoj vlastiti odgovor i tumačenje. Sva su ta pitanja povezana uz to složeno trojstvo odnosa: Bog, služenje, autoritet. Cernuzijeva knjiga otkriva nažalost da je ponekad služenje bilo žrtva u tom trojstvenom odnosu, pa se odnos svodio na dvojstvo: autoritet i Bog, kao identični jedno drugom. Pri tome, podsjeća Cernuzio, odsutnost služenja ostavljalo je prostora za mogući nastanak zloupotrebe i zlostavljanja redovnica.