Ignacije Lojolski – hodočasnik Božje volje

Uvod

Sveti Ignacije (1491.–1556.) poput sv. Pavla i sv. Franje Asiškoga dijeli svoj život u dva dijela: prije obraćenja i nakon obraćenja, prije susreta i nakon susreta s Kristom, na život grijeha i život milosti, život Iñiga viteza (1491.–1521.) i život Ignacija svetca, mistika (1521.–1556.).[1] Život nakon obraćenja nam je, manje-više, poznat, prije obraćenja pak samo djelomično. Stoga par riječi o tom dijelu njegova života.

Prvi oci, napose njegov najbliži suradnik o. Jeronim Nadal (1507.–1580.), molili su Ignacija da im sam ispripovjedi svoj život. Ignacije se dugo opirao; pristaje tek potkraj života (1553.–1555.), kad je spoznao da je sve ono čime ga je Bog obdario zapravo dar Družbi. Nadal spominje da je Ignacije od Gospodina, prije nego ga uzme k sebi, molio tri stvari: 1. da Apostolska stolica službeno potvrdi Družbu kao Red, 2. da odobri Duhovne vježbe, 3. da uspije dovršiti pisanje Ustanova Družbe. Sve se to ostvarilo. Papa Pavao III. godine 1539. usmeno, 1540. pismeno potvrđuje Družbu kao Red. Godine 1548. odobrava Duhovne vježbe, a 1550. Ignacije dovršava pisanje Ustanova Družbe.

Jeronim Nadal (1507.–1580.), jedan od najbližih Ignacijevih suradnika, pobojao se da bi ga Gospodin sada mogao uzeti k sebi, stoga ga je i u ime drugih otaca molio da im ispripovjedi svoj život. Uvjeravao ga da od toga ne bi mogao Družbi ništa bolje učiniti, jer to bi značilo stvarno utemeljiti Družbu, to bi za nju bila oporuka i očinska pouka.

Ignacije se opirao sve dok mu se nije godine 1553. mladi Portugalac o. Luis Gonçalves da Câmara (oko 1519.–1575.) u ratio conscientiae potužio da ima problema s taštinom i slavoljubljem. Njegovo plemićko porijeklo, prirodni darovi, završeni pariški studiji, ugled na portugalskom kraljevskom dvoru, sve se to u njemu urotilo protiv poniznosti. Da Câmara nije ni slutio da je svojom ispoviješću dodirnuo staru, ali već zacijeljenu, ranu Ignacijeve duše. Ignacije se u njegovoj ispovijesti prepoznao i počeo mu govoriti o svom iskustvu i svojoj borbi protiv taštine i slavoljublja. Nakon toga razgovora Ignacije se povukao u svoju sobu, osjetio veliku pobožnost i poticaj da učini ono što su Nadal i drugi oci tražili. Za vrijeme ručka povjerio je Polancu (oko 1517.–1576.), svom tajniku, i Da Câmari da mu je Bog dao veliku jasnoću i da mu je dužnost to učiniti. Odlučio je iznijeti sve što je u svojoj duši do tada proživio i da će Da Câmara bit taj kome će sve to povjeriti. To su okolnosti iz kojih je ponikla Ignacijeva autobiografija, biser ignacijevske duhovne ostavštine.

Ignacije prije obraćenja

Djetinjstvo

Shvativši da je to volja Božja i da će Družbi biti od velike koristi, Ignacije u nekoliko navrata pripovijeda na španjolskom jeziku u trećem licu o sebi i o svom duhovnom životu od 1517. do 1539. godine, nazivajući se hodočasnikom. Hodočasnik po hodočašću u svetu zemlju i hodočasnik po neprestanom traženju Božje volje.

Život prije obraćenja, od rođenja pa do dvadeset i šeste godine (1491.–1517.) Ignacije u svojoj Autobiografiji sažima u jednu jedinu rečenicu: Do svoje dvadeset i šeste godine bio je čovjek odan taštinama ovoga svijeta, a nadasve je uživao u vježbanju oružjem vođen velikom i ispraznom željom da stekne slavu.[2] Je li time u duhu sv. Pavla htio reći da taj dio njegova života nije vrijedan spomena, da su to promašene i izgubljene godine te da o njima ne želi govoriti? Međutim o. da Câmara u predgovoru ističe da mu je Ignacije u detalje govorio o cijelom svome životu: Otac me pozva i poče mi kazivati sav svoj život, i momačke ispade (y las travesuras de mancebo) jasno i otvoreno, sa svim svojim okolnostima.[3] Da Câmara priznaje da se trudio da ne metne nijednu riječ osim one što je čuo od samoga Ignacija. Sačuvani su brojni prijepisi, a original nije. Neshvatljivo je, kako se original mogao zagubiti. Neshvatljivo je i to što nijedan prijepis ne donosi gotovo ništa iz Ignacijeva života prije obraćenja. Postavlja se pitanje gdje je taj dio izvještaja? Je li izgubljen, uništen ili ga je da Câmara iz poštovanja prema Ignaciju izostavio?

Neriješeno pitanje, ističe Burkhart Schneider.[4] Izdavači Monumenta historica Societatis Iesu smatraju da taj dio Ignacijeva života ili da Câmara nije zapisao, ili ga je zapisana za se zadržao.[5] Neki misle da bi prikaz raskalašena života mladoga Ignacija mogao biti uzrokom nestanka originala i to dovode u svezu s Franjom Borgijom (1510.–1572.), trećim Generalom Družbe Isusove, koji je provincijalima naredio da povuku sve što je da Câmara ili netko drugi napisao o Ignacijevu životu i da ne dopuste da se to čita ili širi jer, budući da je stvar nesavršena, nije prikladno da razara ili umanjuje vjeru u ono što će se potpunije napisati. Borgija je zadužio o. Ribadeneiru, neposrednoga svjedoka zadnjih šesnaest godina Ignacijeva života u Rimu, da napiše njegov životopis, što je on prihvatio i pet godina nakon Ignacijeve smrti (1572.) pod naslovom Vita Ignatii Loyolae dovršio.

Nešto o Ignacijevu životu prije obraćenja saznajemo iz pera njegovih najbližih suradnika. Jedan je od njih o. Jakov Laynez (1512.–1565.), židovskoga podrijetla, kasniji njegov nasljednik, poznat po svojoj staloženosti, koji, kako povjesničari tvrde, niti mane skriva niti kreposti uveličava. Laynez ističe Ignacijevo plemićko porijeklo. Baskijska obitelj Loyola je jedna od glavnih plemićkih obitelji pokrajine Guipuzcoa, već od dvanaestoga stoljeća usko vezana uz kastiljski kraljevski dvor. Ignacije je trinaesto, posljednje dijete svojih roditelja, majke Marine Sánchez de Licona i oca Beltrána Ibañeza de Oñaza. Ignacije je relativno rano ostao bez roditelja. Ne zna se točno ni datum ni godina smrti njegove majke. Prema nekima umrla je kratko nakon njegova rođenja, a otac kad mu je bilo šesnaest godina (1507.).

Ulogu majke u djetinjstvu nadomjestile su dvije žene: Maria Garin, seljanka, žena jednoga kovača iz susjednoga mjesta Egubar, dadilja, koja ga je svojim mlijekom othranila i Magdalena de Araoz, supruga njegova starijega brata Martina Garcie, koja ga je od njegove sedme godine, kad je u obitelj Loyolu ušla, kao vlastito dijete prihvatila i odgajala. Kao dvorska dama kraljice Izabele bila je u tolikoj cijeni da joj je kraljica na dan njezina vjenčanja uz skupocjeni nakit darovala i sliku Marijina navještenja koju je ona kao dragocjeni miraz sa sobom donijela, za nju u dvorcu kapelicu sagradila pred kojom se Ignacije kao dijete sigurno molio. To je prvi Ignacijev dodir s otajstvom Marijina navještenja, koje će obilježiti kasniji njegov život. Zahvaljujući vjeri i pobožnosti te svoje nevjeste Ignacije će se susresti i s osobom Isusa Krista dok bude na bolesničkoj postelji u dvorcu Loyola čitao njegov život koji mu je u ruke upravo ona dala. Ignacije je s njom ostao trajno povezan i ona je prva žena iz obitelji Loyola s kojom se dopisivao. Ona je postala dio njegove memorije. O tome sam svjedoči pripovijedajući jednom belgijskom novaku da bi ga slika Majke Božje pred kojom je običavao moliti Marijin časoslov svojom ljepotom podsjećala na nevjestu Magdalenu i to bi ga kod molitve smetalo tako da bi začas lice slike papirnatom trakom prekrio. Možda se Ignacije svoje pobožne nevjeste Magdalene sjetio i one noći kad je uoči blagdana Navještenja na brdu Montserrat 1522. pred likom Majke Božje bdio moleći da ga na hodočasničkom putu u svetu zemlju primi pod svoju zaštitu. Nevjesta Magdalena je dostojno odigrala ulogu majke, ostavila je neizbrisive tragove u Ignacijevu životu, koje ni kasnije burne godine njegove viteške mladosti ne će moći sasvim izbrisati. Nije ga samo kao dijete odgajala i kasnije kao ranjenika njegovala, nego je indirektno i na njegovu unutarnju promjenu utjecala.

Mladost

Ignacijev otac planirao je najmlađega sina usmjeriti u klerički stalež želeći mu osigurati crkvene nadarbine radi čega je Ignacije već u ranoj mladosti primio tonzuru. Okolnosti će, međutim, Ignacija usmjeriti drugim putem. Što stariji biva, to više u sebi otkriva sklonost koja je resila kako njegova oca tako i njegovu stariju braću. Otac i trojica starije braće odlikovali su se u službi kraljevske krune, otac, kojega izvori nazivaju plemenitim vitezom i velikim vojnikom u borbi protiv Maura pod Granadom, najstariji brat Juan Peréz de Loyola pogiba 1496. u napuljskom ratu, Herrnando pri osvajanju Meksika, a treći u borbi protiv Turaka u Ugarskoj, možda blizu Beograda. I u njemu je – piše Nadal – doskora usplamtjela neka vrsta ‘plemićke vatre’, i on nije mislio ni na što drugo, nego kako će se iskazati u vojničkoj slavi.[6]

Neobuzdani vitez

Nošen tom željom, otišao je, po svoj prilici 1506., u petnaestoj godini života, kao paž na kneževski dvor velikoga očeva prijatelja, glavnoga blagajnika (ministra financija) kastiljskoga kraljevstva Don Juana Velasqueza de Cuellara u Arévalo. Velasquezova žena, Dona Maria Velasco de Guevara bila je u rodu s Ignacijevom majkom, a kao dvorska dama usko povezana s kraljicom Izabelom te, nakon njezine smrti 1504., s drugom ženom kralja Ferdinanda II. Germaine de Foix. Zahvaljujući toj plemićkoj obitelji s dvanaestero djece i njihovim vezama s kraljevskim dvorom, Ignacije je ušao u svijet svojih želja i snova, svijet koji mu je kroz desetak godina boravka omogućio da oblikuje svoj karakter, da razvije svoje naravne darove, darove oštroumnosti, mudrosti, hrabrosti, odlučnosti, da usavrši svoj lijepi rukopis, razvije ukus i smisao za glazbu, ljubav za knjigu, da stekne odlike lijepoga ponašanja, umijeće i sigurnost u ophođenju s velikima ovoga svijeta, da se istakne u vojnim vještinama, viteškim igrama, takmičenjima, mačevanju, jahanju, kockanju, udvaranju dvorskim damama i drugim ludorijama (travesuras), kako ističe Laynez.[7] Ignacije je bio gotovo zaljubljen u sama sebe, silno pazio na svoju vanjštinu, na njemu je sve moralo biti dotjerano, dičio se svojom svijetlom dugom kosom, brižno pazio na svoje ruke, nokte, sve samo da se svidi i na raskošnim gozbama kraljice Germaine de Foix damama dodvori. U vrijeme boravka u Arévalu Ignacije je doduše pokazivao privrženost vjeri, spjevao je čak i pjesmu u čast sv. Petru (koja, nažalost, nije sačuvana), ali nije živio po propisima vjere, niti se je čuvao grijeha, ističe o. Polanco, dodajući da je osobito bio neobuzdan u hazardnim igrama i ljubavnim pustolovinama, a isto tako i u žestokim dvobojima.[8] Svoju neobuzdanost je mladi vitez pokazao godine 1515. u karnevalskoj noći u Loyoli. Povijesni izvori govore da su on i njegov brat svećenik Perdo Lopez de Onaz, koji je imao dvoje nezakonite djece, počinili velike zločine, noćne izgrede, krivična djela posebnih oznaka i teška […], s umišljajem i podmuklo.[9] U dokumentima se ne spominje u čemu su se sastojala ta nedjela. Protiv Ignacija pokrenut je postupak. Da se spasi, pobjegao je pod biskupsku zaštitu u Pamplonu te zahvaljujući kleričkoj tonzuri izbjegao zatvor i vratio se u svoj Arévalo. Za sve vrijeme svoga boravka u Arévalu do svoje dvadeset i šeste godine Ignacije je, izgleda, imao najviše problema s požudom tijela. Laynez, kojemu je to povjerio, piše da je od požude tijela sve do obraćenja bivao napadan i nadvladavan – usque ad illud tempus a carnis libidine oppugnatus et etiam expugnatus fuisset.[10] Iz toga razdoblja pamti se izreka njegove tetke s majčine strane Marije de Guevara, koja je, promatrajući njegove mladenačke ispade, rekla: Inigo, ne ćeš se urazumiti niti steći iskustvo dok ti ne razbiju koljeno.[11] Možda tetka ni slutila nije da je izrekla svojevrsno proročanstvo koje se je uskoro ostvarilo.

Neustrašivi časnik

Smrću kralja Ferdinanda I. godine 1516. na španjolsko prijestolje stupio je kralj Karlo V. Kraljevski blagajnik, Ignacijev odgojitelj Velázquez de Cuellar, izgubio je svoj položaj i posjed u Arévalu te ogorčen umre 1517. godine. Ignacije je potresen napustio te iste godine Arévalo s dvostrukim osjećajem, s osjećajem zahvalnosti za bogatu dvorsko-vitešku izobrazbu i osjećajem kajanja, jer Arévalo je i mjesto njegovih padova. Tada mu je bilo dvadeset i šest godina te, osvrćući se na njih, svodi ih, kako smo vidjeli, na odanost taštinama ovoga svijeta i ispraznu želju za slavom. Kad god bi se osvrnuo na svoj prošli život i odvagnuo težinu svojih prijestupa (crimina), uvijek bi dugo gorke suze lio, hvatali bi ga škrupuli, tjeskobe, žalost i mučile duhovne napasti.

Napustivši Arévalo, Ignacije je u dobi od dvadest i šest godina života otišao u Pamplonu, glavni grad kraljevine Navarre te postao dvorjanin (Leibgardist) navarskoga potkralja, vojvode od Najere Don Antonija Manrique. Tu se je na Duhovski ponedjeljak 20. svibnja 1521. godine iskazao kao neustrašivi časnik braneći s nekoliko stotina vojnika tvrđavu Pamplonu, koju je opsjedala višestruko brojnija francuska vojska. Svjesni njihove nadmoći, svi su u tvrđavi bili mišljenja da se treba predati pod uvjetom da im se poštede životi. Jedino je Ignacije bio protiv predaje, što više, on je zapovjedniku naveo toliko razloga da ga je uspio nagovoriti da se tvrđava brani, a svojom hrabrošću i smionošću oduševio svoje suborce, pa su se međusobno poticali da se ipak brane (A 1). Prije samoga napada, Ignacije se je, kako sam svjedoči, ispovjedio jednomu od suboraca. Za vrijeme šestosatnoga bombardiranja topovsko tane smrskalo mu je desno i teško ozlijedilo lijevo koljeno. Tvrđava je pala, vojska se je predala, a s ranjenim Ignacijem Francuzi su zbog njegove hrabrosti postupali s poštovanjem i ljubaznošću, zadržali ga u Pamploni desetak dana te, nakon što su mu liječnici složili kosti, prebacili ga u njegov rodni dvorac Loyolu, u kojem se je rodio novi Ignacije.

Strpljivi ranjenik

Početak novoga života dogodio se je na Duhovski ponedjeljak 20. svibnja 1521. godine. Toga dana Bog mu je francuskim topovskim tanetom smrskao ne samo koljeno nego i njegov dosadašnji svijet: svijet taštine, časti i slave, čime se je zanosio punih trideset godina. U Loyoli su liječnici ustanovili da kosti u koljenu nisu dobro složene te da ne će moći srasti. Nije preostalo ništa drugo nego novi zahvat, koji Ignacije opisuje: Još se jedanput moralo proći cijelo mrcvarenje: za vrijeme toga, kao ni u svim ostalima koje je prije i poslije prošao, nije izustio ni riječi niti je pokazao ikakva znaka boli osim čvrstoga stiskanja šaka (A,2) Nakon toga zahvata zdravstveno mu se je stanje pogoršalo, nije mogao jesti, prijetila je smrt. Na blagdan sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja savjetovali su mu da se ispovjedi. Uoči blagdana sv. Petra i Pavla primio je sakramente umirućih. Ignacije je, kako sam kaže, uvijek gajio posebnu pobožnost prema sv. Petru. Tako se našem Gospodinu svidjelo da poboljšanje nastupi upravo te noći. Ozdravljenje je bilo tako brzo da su nakon nekoliko dana liječnici zaključili kako je izvan životne opasnosti (A,3). Priča se, piše Ribadeneira, da mu se ukazao taj slavni apostol u noći njegove najveće nevolje.[12] Nije još sve gotovo. Ignacije je morao i po treći put pod kirurški nož, o čemu sam pripovijeda: Kad su kosti srasle, pokazalo se da je jedna kost ispod koljena bila namještena preko druge, što mu je nogu učinilo kraćom. Kost je tako mnogo stršila da je noga izgledala ružno (A,4). Ignacije se nije mogao s tim pomiriti, jer je bio odlučio nastaviti svjetovnu karijeru i jer je smatrao da će mu to kvariti izgled (A,4). Kod kirurga se raspitivao bi li se to moglo odrezati te je saznao da bi, ali samo uz velike boli, veće od svih dosadašnjih. Na zaprepaštenje svojega starijega brata, on se odlučio podnijeti sve muke i podnio ih je, kako sam kaže, sa svojom uobičajenom strpljivošću (A 4). Noga je uslijed toga ostala malo kraća, zbog čega je Ignacije šepao cijeloga života.

Obraćenje

Prikovan uz krevet više od pola godine, od kraja lipnja 1521. do kraja veljače 1522. godine, da skrati vrijeme, zatražio je da mu se dadne koja knjiga viteškoga sadržaja. To mu je bila najomiljenija literatura, a inače je uživao u čitanju knjiga. Međutim, u dvorcu nije bilo takve literature, pa mu je pobožna nevjesta Magdalena de Araoz dala Kristov život njemačkoga kartuzijanca Ludolfa Saskoga (oko 1300.–1377.), u španjolskom prijevodu franjevca Fraya Ambrozija Montesina, i Flos sanctorum (Život svetaca) dominikanskoga biskupa Jakova de Voragine u prijevodu cistercita Goberta Marije Vagad. Čitajući te dvije knjige, Ignacije sebe doživljava kao ratište na kojem se sukobljavaju dva svijeta i svaki ga od njih želi za se osvojiti: novi svijet iz sadržaja čitanih knjiga i stari svijet iz njegove prošlosti. Primijetio je da bi ga razmišljanje o svjetovnim stvarima, o životu koji je dotada vodio ostavljalo praznim i nezadovoljnim, a razmišljanje o promjeni života, o nasljedovanju svetaca zadovoljnim i radosnim (A, 8). Nije ni slutio da neposredno stoji pred najvažnijom karizmom svojega života, dragocjenim darom milosti, bez kojega ne bi mogao ostvariti svoje buduće poslanje, a to je razlikovanje duhova. Ustanovio je da su misli koje ga ostavljaju nemirnim, nezadovoljnim, žalosnim od zloduha, a one koje ga čine mirnim, zadovoljnim, radosnim od Boga. Razlikovanje duhova polučilo je već na bolesničkoj postelji zaokret u njegovu životu. Spoznao je ispraznost svojega dotadašnjega života i odlučio za nj činiti pokoru. Što je više čitao i o pročitanom razmišljao, to je više osjećao poziv da poput Franje i Dominika čini velike stvari. Činiti velike stvari temeljna je oznaka njegovih duhovnih vježbi, prvi oblik magisa,[13] koji je kasnije obilježavao sav njegov život i svu njegovu duhovnost. Te dvije knjige ostavile su neizbrisive tragove u njegovu duhovnom životu i uvelike utjecale na strukturu i sadržaj njegovih duhovnih vježbi.

Kristov život je pobožna knjiga u kojoj Ludolf Saski donosi niz razmišljanja iz Svetoga pisma, crkvenih otaca i teologa srednjega vijeka. Svako razmišljanje završava kolokvijem u kojem čitatelj razgovara s Bogom i moli da čini ono što je čitao. Autoru je očito bilo stalo da se čitatelj ne zadovolji samo čitanjem, nego da nakon čitanja razmišlja, promatra, moli i na se primjenjuje. Ignacije je, kako sam primjećuje u svojoj Autobiografiji, s oduševljenjem čitao Kristov život, o pročitanom u molitvi razmišljao i zgode koje su ga se posebno dojmile ispisivao vrlo lijepim rukopisom, jer je bio vješt u kaligrafiji, na 300 stranica, koje su, nažalost, izgubljene (A, 11). To je zapravo početak stvaranja knjižice Duhovne vježbe. Dvije bitne crte iz Kristova života, kristocentričnost i molitva, provlače se kao zlatna nit od prvoga do posljednjega razmatranja duhovnih vježbi sv. Ignacija. Ludolf Saski podjelom Kristova života u četiri dijela: skroviti Isusov život, javni život, muka i proslava, utjecao je djelomično i na strukturu duhovnih vježbi, koje sveti Ignacije dijeli u četiri tjedna: prvi posvećen grijehu i milosrđu Božjemu, drugi otajstvima iz Isusova skrovitoga i javnoga života, treći razmatranjima muke, a četvrti Kristovu uskrsnuću. Od Ludolfa Saskoga Ignacije je naučio da svako razmatranje završi razgovorom u kojem sabire ono što je razmišljao i moli da to u životu ostvaruje. Poput Ludolfa Saskoga Ignacije traži da evanđeoske zgode o kojima razmišljamo sebi predočimo tako kao da smo sami nazočni, da gledamo, slušamo, motrimo, kušamo i na se primjenjujemo. Duhovne vježbe idu za tim da čovjeka uvedu u osobno duhovno iskustvo, da ga iznutra promijene i ako to ne postignu, nisu ignacijevske duhovne vježbe.

Čitajući Flos sanctorum Ignacije je iz prologa Goberta Marije Vagad usvojio terminologiju i u duhovne vježbe ugradio brojne teme kao primjerice velikodušnost, viteški duh, pobjedu nad samim sobom, pobjedu nad neprijateljem ljudske naravi, izbor, ljubav prema križu, meditacija o Kralju i dvjema zastavama, razlikovanje duhova i dr. Pod dojmom svega onoga što je doživio oporavljajući se u rodnom dvorcu Loyola, odlučio je da će, čim ozdravi, poći u Jeruzalem da tamo bude s Isusom posjećujući sveta mjesta i pomažući dušama.

Hodočasnik

Nakon što je prizdravio krajem veljače 1522., Ignacije je napustio Loyolu i krenuo na put prema Barceloni za Svetu zemlju. Na dugom putu od 600 km svratio se je u Marijino proštenište Aranzazu, gdje je pred Gospinom slikom proveo cijelu noć u molitvi da prikupi snagu za svoj put (A,13). Tu je položio i zavjet čistoće, kako će kasnije povjeriti jednomu od prijatelja: Kad je napustio svoj zavičaj da ide na Montserrat, bojao se da bi prije nego drugim manama ponovno mogao podleći grijehu tijela koji ga je ranije stajao mnogo borbe i poraza. I stoga je položio zavjet čistoće Našoj Gospi i molio ju da bi ga uzela pod svoju zaštitu i obranu (?)

Stigavši po svoj prilici najkasnije 21. ožujka 1522. godine na sveto brdo Montserrat, odluči odložiti svu svoju prošlost do nogu Crne Madone i zamoliti ju da ga zaodjene odorom svojega Sina. Pismeno je obavio životnu ispovijed, koja je trajala tri dana. Uoči Navještenja Blažene Djevice Marije proveo je cijelu noć u molitvi stojeći ili klečeći pred njezinim likom iz 12. stoljeća. Uredio je s ispovjednikom da samostan preuzme njegovu mazgu, a da se njegov mač i bodež objese u crkvi na oltar Naše Gospe (A 17). Svoje viteško odijelo već je poklonio nekomu prosjaku. Pun dojmova u zoru je napustio Montserrat i otišao u obližnji gradić Manresu da ih u nekoliko dana sredi i zapiše u svoju bilježnicu.

Manresa – Učenik Božji

Prije nego reknemo koju riječ o značenju Manrese za Ignacija i njegove duhovne vježbe, upozorio bih još na tri knjige koje su na Montserratu došle u njegove ruke i ostavile traga u duhovnim vježbama. Iz knjige L’Ejercitatorio de la vida espiritual (Vježbalište duhovnoga života), koju je napisao obnovitelj samostana na Montserratu benediktinac Garcia Jimenez de Cisneros, Ignacije je preuzeo termin “duhovne vježbe”, metodičku molitvu, načelo adaptacije, smisao diskrecije, dnevni ispit savjesti, drugi način molitve (razmatranje o svakoj riječi Očenaša) i štovanje muke Kristove. U Manrezi je po prvi put vidio knjižicu Nasljeduj Krista i toliko ju je zavolio da od tada nije više želio čitati nijednu drugu pobožnu knjigu. O. Olivier Manare svjedoči da je Ignacije kasnije kao General Družbe Isusove na svojem stolu uz Novi zavjet držao samo još Nasljeduj Krista. Ignacije preporučuje onomu koji obavlja duhovne vježbe da od drugoga tjedna duhovnih vježbi čita Nasljeduj Krista. Iz te knjižice ugradio je u svoje duhovne vježbe načelo: Toliko ćeš napredovati koliko sebi silu naneseš (Prva knjiga 25; DV 189). U Ignacijevo vrijeme postojali su takozvani ispovjedni priručnici, kojima su se svećenici služili da bi penitentima olakšali ispovijed. Po svoj prilici Ignacijev je ispovjednik na Montserratu, francuski monah Jean Chanon, dao jedan takav priručnik i samomu Ignaciju da mu olakša pripravu na životnu ispovijed. Iz knjižice duhovnih vježbi, osobito u razmatranju o vlastitim grijesima, otkrivamo utjecaj tih priručnika. Kako bismo se sjetili svih grijeha svojega života, Ignacije predlaže u prvoj točki toga razmatranja da promatramo život od godine do godine ili po pojedinim razdobljima, da svratimo pogled na mjesto i na kuću gdje smo živjeli, na razgovore koje smo s drugima vodili, na službu koju smo obnašali. Sve to govori da je Ignacije bio u kontaktu s duhovnom tradicijom Crkve, kao i s duhovnošću svojega vremena. Sve je to Ignaciju, kako sam kaže, malko otvaralo oči (A 8) i spremalo na događaje u Manresi, gdje su se oči njegova uma potpuno otvorile i gdje je nastala knjižica duhovnih vježbi (A 30).

Mistik

Ignacije je kanio ostati u Manresi samo nekoliko dana da sredi svoje dojmove s Montserrata i zapiše ih u svoju knjigu koju je čuvao veoma brižno jer mu je pružala veliku utjehu (A 18). Planiranih nekoliko dana protegnulo se je na jedanaest mjeseci, od 25. ožujka 1522. do 17. veljače 1523. godine. Sam Bog ga je zadržao u svojoj školi i postupao s njim, ističe Ignacije u svojoj Autobiografiji, upravo onako kako učitelj postupa s djetetom koje poučava (A 27). Ignacije je bio toliko uvjeren u tu osobnu Božju pouku, da je svaku sumnju smatrao uvredom Božjega Veličanstva. Bog ga je u tih jedanaest mjeseci proveo kroz sve stupnjeve duhovnoga života, od radikalnoga čišćenja (via purgativa), preko prosvjetljenja (via illuminativa), do mističnoga sjedinjenja (via unitiva).

Put čišćenja. Pun oduševljenja Ignacije se je u Manresi dao na pokornički život: svaki je dan prosio za život, nije jeo meso ni pio vino, osim nedjeljom, i to ako bi mu netko dao. Budući da je prije puno polagao na svoju vanjštinu, na njegu lijepe kose, noktiju na rukama i nogama, sad je sve to zanemario (A 19). Stanovao je u jednoj sobici dominikanskoga samostana. Molio je na koljenima sedam sati na dan, ustajao bi u pola noći (A 23). Uslijed svega toga počela ga je uznemirivati jedna misao i činilo mu se je kao da mu iz duše govori neki glas: Kako ćeš ovakav život moći izdržati sedamdeset godina, koliko još imaš živjeti? Uvidjevši da to dolazi iznutra, od neprijatelja, u sebi je odgovarao velikom odlučnošću: Jadniče, možeš li mi zajamčiti i jedan sat života. Tako je nadvladavao napast i zadržavao unutarnji mir (A 20). Međutim, to nije dugo trajalo. Upao je u skrupule, koje su ga mjesecima mučile. Činilo mu se jeda ima stvari koje još nije ispovjedio. Nakon svake nove ispovijedi bivalo je još gore. Pojačao je molitve i pokore, ali nikako da se smiri. U tjeskobi vapio je Bogu: Pomozi mi, Gospodine, jer ne mogu naći pomoć kod ljudi ni kod ikojega stvorenja. Kada bih znao da mogu naći mir, nikakav mi napor ne bi bio tegoban. Ti mi, Gospodine, pokaži gdje ga mogu naći. Trčao bih i za psićem kada bih znao da bi mi to pomoglo (A 23). Dolazile su mu suicidne misli. Spoznaja da je samoubojstvo grijeh, spriječila ga je da to izvrši. Odlučio je po uzoru na nekoga svetca da ne će ni jesti ni piti dok mu se Bog ne smiluje. Izdržao je punih tjedan dana. Ispovjednik mu je naredio da prekine. Poslušao ga je. Nakon kratkoga mira obuzelo ga je takvo gađenje prema životu koji je vodio da je pomišljao da ga napusti (A 25). Iskusivši da vlastitim silama u duhovnom životu ne može ništa, oslonio se je potpunoma na Božje milosrđe. Odlučio je da ne ispovijeda ništa više iz prošlosti i od toga dana oslobodio se svih skrupula, uvjeren da ga je Gospodin oslobodio po svojem milosrđu (A 25). Nakon toga bolnoga čišćenja, u kojem je Ignacije doživio vlastitu nemoć i Božje milosrđe, slijedi drugi i treći dio Ignacijeva boravka u Manresi, a to je put prosvjetljenja i sjedinjenja, put mistike.

Put mistike. Ignacije govori o svojim mističnim doživljajima. Donosi pet velikih vizija:

1. Bog mu se objavio iznutra, prosvijetlio um i omogućio da gleda Presveto Trojstvo. To ga je natjeralo na suze i jecanje, tako da nije mogao upravljati sobom. Toga jutra, dok je koračao u procesiji koja se zaputila s toga mjesta, nije do podneva mogao zaustaviti suza, a nakon ručka nije na svoju duboku radost i utjehu mogao prestati govoriti o Presvetom Trojstvu, koristeći mnoge i različite nove usporedbe (A, 28).

2. Jednom je njegovu umu, uz veliku duhovnu radost, bio predočen način na koji je Bog stvorio svijet.

3. Jednoga dana, dok je u tom gradu prisustvovao misi u crkvi spomenutoga samostana, on je u času pretvorbe vidio svojim unutarnjim očima… način na koji je naš Gospodin Isus Krist prisutan u Presvetom sakrament.

4. Dok je bio u molitvi, često je i dugo vremena unutarnjim očima vidio Kristovo čovještvo… To je mnogo puta vidio u Manrezi. Ne bi bila laž ako bi rekao da mu se to dogodilo dvadeset ili četrdeset puta… Vidio je i našu Gospu… To ga je toliko ojačalo i dalo toliku snagu njegovoj vjeri da je često u sebi pomišljao: čak i kada ne bi bilo Svetoga pisma da nas pouči u tim istinama, on bi, na temelju onoga što je vidio, bio spreman da za njih umre (A 29).

5. Vrhunac mističnih doživljaja dogodio se na obali rijeke Cardoner. Idući iz pobožnosti u crkvu sv. Pavla zaustavio se na obali rijeke promatrajući njezin tok. Dok je sjedio – piše u Autobiografiji, – oči njegova uma počele mu se otvarati. Nije se radilo ni o kakvom viđenju. On je samo shvatio mnoge duhovne stvari kao i stvari vjere i učenosti, i to s toliko jakim prosvjetljenjem da su mu sve stvari izgledale nove… To je prosvjetljenje bilo tako bogato da je tom prigodom primio više nego u sve ostale šezdeset dvije godine života, čak i kada bi uzeo zajedno sve što je primio od Boga i sve druge stvari koje je znao (A,30).

Na rubu u bilješci Ignacije dodaje: Njegov je um postao toliko jako prosvijetljen te mu se činilo da je novi, drugi čovjek, i da ima drugi razum, različit od prijašnjega (A 30). Povjerio je kasnije Laynezu da je u tom trenutku rasvjetljenja više naučio nego što bi ga stotine doktora svijeta moglo poučiti. Milosne dane Manrese Ignacije je kasnije prozvati svojom Pracrkvom. Uistinu, što su Duhovi za prvu Crkvu, Damask za Pavla, gorući grm za Mojsija, to je, prema mišljenju o. P. Arrupea Manresa za Ignacija.[14]U njoj je postao novim čovjekom koji Božjim očima gleda na svijet i povijest, čovjekom koji u svim stvarima i događajima traži i nalazi Boga. U njoj po Božjem nadahnuću piše Duhovne vježbe.

Pisac Duhovnih vježbi

Doživljaji iz Manrese imali su presudno značenje za nastanak knjižice Duhovnih vježbi. Knjižici duhovnih vježbi prethodi najprije iskustvo sv. Ignacija. U njoj nema ništa što on sam nije najprije doživio. Prema tomu, duhovne vježbe nisu plod intelektualnoga stvaralaštva sv. Ignacija, nego prije svega put kojim ga je Bog vodio i kojim je on vodio druge. Ignacije je bio duboko uvjeren da njegovo iskustvo ima univerzalno značenje i to ga je ponukalo da piše Duhovne vježbe. U Autobiografiji povjerava o. Luisu Goncalvesu da Câmari da ih nije pisao odjednom, nego postepeno, tj. nakon što bi u svojoj duši osjetio neke pojave i utvrdio da bi mogle biti i drugima od koristi, zapisao bi ih (A 65. 69). Ignacije je pisao na španjolskom jeziku i tekst koji je započeo u Manresi 1522. godine dovršavao je kroz punih 25 godina u Parizu i Rimu. Duhovne vježbe nisu literatura koja se čita i čitajući uživa, nego naporan put kojim se trideset dana hodi u ozračju povijesti spasenja probijajući se određenim molitvenim metodama do vlastitih dubina, odstranjujući sve neuredne sklonosti i želje iz svojega života i odstranivši ih svim silama svojega bića traži Božju volju za cijeli svoj život tako da se u životnoj praksi želi, bira i čini samo ono što više vodi k cilju radi kojega smo stvoreni, a to je sve veća slava Božja i spas ljudi.

Ignacije je stalno gledao na Duhovne vježbe kao na Božje djelo. Bog mu ih je sam dao, on je bio samo sredstvo. Ta vjera ispunjala ga je do dna duše. Ne samo on, nego i svi njegovi pouzdani prijatelji uvijek su ponovno isticali da su vježbe nastale u samoći Manrese, u Božjoj školi, Bogom nadahnute. Božjom milošću i nadahnućem nastale su Duhovne vježbe, kaže Nadal.[15] Slično tvrdi i Polanco: Poučen od samoga Boga, Ignacije je zamislio Duhovne vježbe,[16] a najjasnije se izražava Laynez u najstarijoj Ignacijevoj biografiji tvrdeći: Iñigo je u Manresi na sasvim osobit način bio okrijepljen, poučen i rasvijetljen od božanskoga Veličanstva, tako da je počeo Božje stvari gledati sasvim drugim očima, otkrivati i iskušavati dobre i zle duhove, Božje stvari u svojoj duši kušati i priopćivati ih bližnjemu s jednakom iskrenošću i ljubavlju, s kojom ih je primio.[17] To uvjerenje u njihovo Božje nadahnuće potvrdilo je i njihovo djelovanje kroz stoljeća. Ova malena i jednostavna knjiga pripada onim knjigama koje su označile sudbinu čovječanstva napisao je protestantski povjesničar Heinrich Böhmer.[18] Ta tvrdnja nije bez temelja, ako vjerujemo bezbrojnim svjedočanstvima, koja su se redala tijekom četiri stoljeća jedno za drugim o djelotvornosti i dubini Duhovnih vježbi. Johann Gottfried Herder u jednoj rečenici svoje knjige Adrastea: Ime isusovaca može općenito ostati omraženo, ali dobro, koje je po njima čovječanstvu učinjeno, ostaje uvijek slavno i jamačno će koristiti potomstvu.[19] Pod kraj XIX. stoljeća njemački povjesničar Janssen napisao je: Ta knjiga, smatrana od samih protestanata kao majstorsko djelo psihologije prvoga reda, bilo je za njemački narod, za povijest njegove vjere i civilizacije, jedno od najvažnijih spisa modernih vremena. Izvršilo je tako izvanredan utjecaj na duše da se s njom ne može usporediti nijedna druga knjiga.[20]

Koliko je sam Ignacije cijenio Duhovne vježbe, vidi se iz pisma koje je 1536. godine uputio svojemu nekadašnjemu ispovjedniku Emanuelu Mioni, portugalskomu svećeniku, koji je kasnije postao isusovac. Ignacije se osjeća velikim dužnikom pred tim svećenikom i ne vidi boljega sredstva da mu se u ovom životu zahvali i oduži za sve duhovno blago koje je od njega primio, nego da ga uspije nagovoriti da obavi tridesetodnevne duhovne vježbe pod vodstvom svećenika kojega će mu on odrediti. Duhovne su vježbe, piše mu sv. Ignacije, nešto najbolje što bih u ovom životu mogao misliti, osjećati i shvaćati bilo za osobni napredak pojedinca, bilo za napredak i pomoć mnogim drugima. Ako ne biste osjećali potrebe da ih sami za se obavite, mogli biste vidjeti u njima neprocjenjivu i neizrecivu korist za druge.[21]

Ignacije želi duhovnim vježbama uvesti u iskustvo Manreze ne samo svoga prijatelja Emanuela Miona, nego svakoga onoga koji ih obavlja, uvjeren da se u njima krije moć koja je kadra promijeniti čovjeka što se je pokazalo još za njegova života. Kažu da je za života sv. Ignacija 7500 osoba obavilo duhovne vježbe: 1500 žena i 6000 muževa. Od toga je 300 njih stupilo u Družbu Isusovu, a mnogi su otišli u augustince, franjevce, dominikance, kapucine i teatince, a oni koji su bili vezani obiteljskim vezama produbili su svoju osobnu vjeru i osmislili svoj život.

Istražitelj Božje volje

Nakon vlastitih duhovnih vježbi pod vodstvom Božjim u trajanju od nepune godinu dana (25. ožujka 1522. do veljače 1523.) Ignacije napušta Manrezu s knjižicom Duhovnih vježbi u džepu, pitajući se u duhu sv. Pavla nakon Damaska: Gospodine, što hoćeš, da činim? Znao je što Bog općenito od njega hoće, ali nije znao što posebno s njim namjerava. Već je u Manrezi uvidio da božanska volja čovjeku nije bez daljnjega poznata. Treba ju tražiti i nalaziti, što je osnovno u Duhovnim vježbama. Upoznati Božju volju bio je središnji problem njegova života. Sljedeće godine Ignacijeva života obilježene su tim problemom. Uvijek mu je stalo samo do toga da istražuje Božju volju. Ako se to smetne s uma, Ignacijev daljnji život ostaje nerazumljiva zagonetka. Ignacije je najprije mislio da čini Božju volju, ako održi svoj zavjet i uputi se na hodočašće u Jeruzalem. Ignacije sebe shvaća i naziva hodočasnikom Božje volje. Godine 1523. hodočasti u Jeruzalem s namjerom da tamo ostane te da neprestano obilazi sveta mjesta i pomaže drugim dušama. Međutim franjevci mu to nisu dopustili misleći da će im pasti na teret. Hodočasnik je odvratio da on od kuće ne traži ništa osim priliku da se od vremena do vremena ispovjedi (A 45). Pod tim uvjetom gvardijan je bio spreman popustiti ako se provincijal bude složio. Međutim Provincijal je naredio da mora napustiti Svetu Zemlju. Ignacije, uvjeren da je volja Božja da ostane u Svetoj Zemlji, odgovorio je da je vrlo čvrsto uvjeren u svojoj namjeri i da smatra da ni iz kojega razloga ne bi odustao od njezina izvršenja (A 46). Provincijal ga je upozorio da franjevci imaju ovlaštenje Svete Stolice da iz Crkve izopće svakoga tko ih ne bi poslušao i htio mu pokazati bule koje ih ovlašćuju, ali je Hodočasnik odvratio da on nema potrebe vidjeti ih, jer je vjerovao njihovoj velečasnosti i da će ih poslušati jer su oni snagom svoje ovlasti odlučili (A 46). Tu je Ignacije po prvi put očitovao svoj sentire cum Ecclesia, svoju spoznaju da mu valja svoje subjektivne stavove usklađivati s objektivnim autoritetom Crkve. Da nije bilo franjevaca, možda ne bi bilo ni Družbe Isusove. Bog se njima poslužio da Ignaciju pokaže da nije njegova volja da on ostane u Svetoj Zemlji.

Prije nego je napustio Svetu Zemlju, osjetio je snažnu potrebu da još jednom prije povratka posjeti Maslinsku goru, kad već nije bilo po volji našega Gospodina da ostane na svetim mjestima. Na Maslinskoj je gori sačuvan kamen s kojega je naš Gospodin uzašao na nebo i na kojem se još mogu raspoznati otisci njegovih stopala; to je htio još jednom vidjeti« (A 47). Da bi to ostvario, morao je stražaru Turčinu pokloniti džepni nožić, sastavni dio svojega pribora za pisanje. Nakon toga je, poslije molitve uz veliku utjehu, osjetio potrebu da ode do Betfage. Tamo se je prisjetio da nije upamtio kamo je bilo usmjereno lijevo Isusovo stopalo, a kamo desno. Vrativši se onamo stražarima je, kako bi ga još jednom pustili unutra, morao pokloniti svoje škare (A 47). Tu je Ignacije pokazao smisao za detalje, što je karakteristično za njegove kontemplacije u duhovnim vježbama.

Student

Vrativši se iz Svete Zemlje godine 1524. u Barcelonu, Ignacije se pita, što je sada volja Božja, quid agendum (A 50). Njegov molitveni život da iskusi Božju volju u svakoj situaciji života, grandiozna je mistika puta, ističe Walter Nigg u svojoj studiji Ignatius und die Gesellschaft Jesu.[22] Još uvijek mu nije bio jasan konačni njegov životni put. Njegova težnja da u malim skupinama vodi ljude u duhovnom životu naišla je na otpor crkvenih vlasti. Ignacije uviđa nužnost studija. Nije bilo lako trideset-trogodišnjem čovjeku odlučiti se, ali se za izvršenje njegova poslanja, koje je kao u tami naslućivao, pokazalo neizbježnim. To je značilo godine 1524. sjesti s djecom u klupe i kroz dvije godine u Barceloni učiti latinski. Uz studij u Barceloni, Alcali i Salamanci Ignacije vodi duhovne razgovore ostavljajući silan dojam na dotične ljude, a to je u crkvenim krugovima pobudilo sumnju da je heretik. Inkvizicija se počela zanimati za neobična čovjeka i Ignacije je više puta imao posla sa zastrašujućim vjerskim sudom. Povjesničari tvrde da se protiv njega vodilo osam procesa! Jednom je čamio mjesec i po u tamnom zatvoru inkvizicije. Prizor Ignacije u zatvoru izaziva mučan osjećaj, piše W. Nigg.[23] To poniženje ukazuje na novost njegova puta. To što je on poduzeo ne kreće se u okvirima dosad poznatoga i stoga pobuđuje sumnjičavost i nepovjerenje. Ignacije se i u toj veoma opasnoj situaciji ponio nadmoćno i hrabro kako je to samo Božjim ljudima svojstveno. Ustrajao je, poput Pavla, u svojim okovima i onda kad je iz zatočeništva mogao lako pobjeći, međutim on kardinalu iz Burgosa nenadmašivom hrabrošću vjere poručuje: Kažem vam u Salamanci nema toliko okova i lanaca koliko ih ja iz ljubavi prema Bogu želim podnijeti (A 69). Kakva veličina čovjeka kojega je Bog zahvatio! Nakon dvadeset dva dana tamnovanja pozvan je s dvojicom svojih sudrugova pred sud da čuju presudu, koja je glasila da nikakva pogreška nije pronađena ni njihovu životu ni u njihovu učenju. Zato mogu nastaviti sa svojim dosadašnjim djelovanjem: s poučavanjem kršćanskoga nauka i razgovorima o Božjim stvarima, pod uvjetom da nikada ne određuju što je smrtni, a što laki grijeh, sve dok ne studiraju još četiri godine (A 70).

Uspjelo mu je dokazati neutemeljenost heretične optužbe i pustili su ih na slobodu. To zlokobno iskustvo ostavilo je u njemu spasonosne posljedice za cijeli život, duboku odvratnost, da ne kažemo mržnju prema inkviziciji: Nikada kasnije nijedan isusovac nije smio biti član inkvizicijskoga suda. Njegovi su se sljedbenici uvijek daleko držali od te institucije i vodili čak konačno oštru borbu protiv španjolske inkvizicije – odlika vrijedna pažnje u prosuđivanju Družbe Isusove, piše Walter Nigg.[24] Cijelo vrijeme tamnovanja nosio je u sebi tri želje: pomagati dušama, dovršiti studij i okupiti oko sebe i druge koji imaju iste namjere. Vidjevši da nakon presude to ne će moći ostvariti u Salamanci, odlučio je poći u Pariz, od čega su ga odvraćali svi poznati upozoravajući ga na ratove i glasine da Španjolce nabijaju na kolac, ali on se ničega nikada nije bojao (A 72). Kao neustrašivi časnik pokazao se je i tu. Bog se je poslužio inkvizicijom da Ignacija dovede u Pariz, gdje je ostvario svoje naume s njim.

Osnivač Družbe Isusove

Došavši u veljači 1528. godine u Paris, upisao je u listopadu studij filozofije i završio godine 1534. stupnjem magister artium (doktorat), nastavljajući do 1536. još godinu i pol studij teologije. Uz studij Ignacije je pojedinim studentima davao duhovne vježbe. Okupio je oko sebe šestoricu vrsnih studenata, a to su: Petar Faber (jedini svećenik među njima), Franjo Ksaverski, Simon Rodrigues, Diego Lainez, Alfonso Salmeron i Alonso Bobadilla, koje je kasnije nazvao prijateljima u Gospodinu, oblikovao ih u duhu Duhovnih vježbi te s njima na Veliku Gospu, na brdu Montmartre 1534. položio zavjete siromaštva, čistoće i odlaska u Jeruzalem, da tamo pod zastavom križa pomažu dušama. Ako im unutar godine dana ne bude moguće otići u Jeruzalem ili tamo ostati, stavit će se papi na raspolaganje i činiti sve što im on bude naredio i kamo ih on htjedne slati. Rat između Venecije i Turaka onemogućio im je put u Svetu Zemlju. Čekali su još godinu dana i nakon toga krenuli u Rim. U međuvremenu zajednici su se pridružila još tri člana: Claude Jay iz Savoje te Francuzi Jean Codure i Paschase Broët. Na putu su razmišljali kako da se nazovu, ako ih ljudi budu pitali tko su. O tom piše Polanco: Ime je Družba Isusova. To je bilo izabrano prije negoli su došli u Rim. Raspravljajući, naime, o tom kako bi se zvali pred onima koji ih budu pitali za ime zajednice koja ima 9 ili 10 osoba, počeli su u molitvi i razmišljanju tražiti najprikladnije ime. Vidjevši među sobom da nemaju glave ni poglavara osim Isusa Krista, kojemu su željeli služiti, učini im se dobro uzeti ime onoga koga su imali za glavu, pa se nazovu Družba Isusova.[25]

Prema Pedru de Ribadeneiri sam je Ignacije izabrao to ime: Kad je bilo pitanje koje će ime red nositi, naš je Otac tražio od svojih drugova, da mu dopuste, da ga on izabere, pošto se bude molio. Tako je i bilo. Onda im je kazao da bi se red zvao ‘Compania de Jesus’, Družba Isusova. To ime, prema njemu, najbolje izražava što je ta mala družba duhovne borbe, kojoj bi na čelu bio sam Isus Krist. Vanjski su u tome gledali drskost. Ali ih je Ignacije pobijao s najvećim zalaganjem. Ocu Mihaelu de Torresu, koji je mislio da bi se za ljubav mira trebalo odreći toga imena, Ignacije je odgovorio: ‘Ime ima dublje korijenje nego što vi mislite. Prestanite govoriti o promjeni’.[26] Sumnju u to ime Ignacije je smatrao uvredom Boga, jer je bio uvjeren da mu ga je u viziji u La Storta sam Bog potvrdio.

Na putu prema vječnomu gradu u Veneciji rapski biskup Negusanti zaredio ih je za svećenike 24. lipnja 1537. godine. Ignacije je odlučio prvu godinu nakon ređenja provesti bez služenja mise pripremajući se i moleći Našu Gospu da ga stavi uz svoga Sina. Stigavši nadomak Rima (16 km), to će se u kapelici La Storta ostvariti i tu će mu se otkriti što je volja Božja. U kapelici La Storta za vrijeme molitve doživio je snažnu promjenu u svojoj duši i tako jasno vidio da ga je Bog Otac stavio uz Krista svoga Sina, da se nije usudio posumnjati u to da ga je Bog Otac doista stavio uz svoga Sina (A 96). Kasnije je povjerio Lainezu, svojemu nasljedniku, da je čuo Božji glas: Ego ero vobis Romae propitius – Bit ću vam milostiv u Rimu. Ignacije nije znao što te riječi znače. Mislio je da će u Rimu biti raspeti. Vidio je Krista s križem na ramenima i pokraj njega Vječnoga Oca, koji mu govori: Hoću da ovoga uzmeš u svoju službu. Isus ga uze govoreći: Hoću da nam služiš.[27]

Milosna godina 1537., započeta ređenjem u Veneciji, završava je mističnim iskustvom nadomak Rima. U Rimu 1538. u 47. godini života slavi Ignacije u svetoj Božićnoj noći u crkvi Maria Maggiore na oltaru betlehemskih jaslica svoju Mladu misu, na koju se je spremao punu godinu dana. Godinu dana nakon toga, ljeti 1539. godine Ignacije se sa svojim drugovima stavlja papi Pavlu III. na raspolaganje, a on, pročitavši Formulu, u kojoj su se predstavili tko su i koja im je svrha, reče: Digitus Dei est hic.[28] Tim riječima uspostavljena je Družba Isusova, što je Papa 27. rujna 1540. godine bulom Regimini militantis i pismeno potvrdio.

Mistika puta pretvara se u mistiku služenja, što je svrha Družbe Isusove: Tko hoće u našoj Družbi, za koju želimo da se naziva Isusovim imenom, pod zastavom križa vojevati za Boga i služiti samo Gospodinu i Crkvi, njegovoj zaručnici, pod rimskim prvosvećenikom, Kristovim namjesnikom na zemlji, pošto je svečano zavjetovao vječnu čistoću, siromaštvo i poslušnost, neka bude duboko uvjeren da je član Družbe koja je u prvom redu osnovana zato da osobito nastoji oko obrane i širenja vjere te oko napretka duša u kršćanskom životu i nauku,[29] tako stoji u temeljnom dokumentu Ustanove Družbe Isusove, u Formuli Instituta.

Sažetak

Ignacije trinaesto dijete plemićke obitelji, majke Marine Sánchez de Licona i oca Beltrána Ibañeza de Oñaza. Majka mu je umrla kratko nakon njegova rođenja. Dvije druge žene obilježit će njegovo djetinjstvo, Maria Garin, seljanka, dadilja, koja ga je svojim mlijekom othranila, i Magdalena de Araoz, supruga njegova starijega brata Martina Garcie, koja ga je u djetinjstvu povezala s Marijom, a u burnim godinama s Isusom. To nisu ni burne godine njegove mladosti izbrisale. Mladost provodi kao neobuzdani Vitez. Pamplonu brani (1521.) kao neustrašivi časnik, ratne rane podnosi kao strpljivi ranjenik, čitajući pobožnu literaturu sam postaje ratište na kojem se vodi borba između dva svijeta: novi svijet iz sadržaja čitanih knjiga i stari iz njegove prošlosti. Pobjeđuje novi svijet, hodočasti u Montserrat, u Manrezi putem mistike prolazi kroz Božju školu (1522.), iz nje izlazi kao novi, drugi čovjek, postaje Gospin vitez, osjeća poslanje istim putem voditi druge ljude, stavlja se u službu Vječnoga kralja, hodočasti u Jeruzalem (1523.), odlazi na studije u Barceloni, Alcali, Salamanki (1525.–1527.), u Parizu (1528.–1534.) gdje okuplja prve drugove, osniva Družbu Isusovu, s njima se stavlja Papi Pavlu III. na raspolaganje, a on, vidjevši da je Prst Božji na djelu, potvrđuje ih 27. rujna 1540. godine kao red Družbe Isusove pod geslom Omnia ad maiorem Dei gloriam – Sve na veću slavu Božju.

---

[1] G. EICKHOFF, Inigo de Loyola, die Reichen und die Armen. Der Begriff der „Gerechtigkeit” in Spanien um 1500, u: GuL 63 (1990.) 5, 324–344, ovdje 324.

[2] Autobiografija Ignacija Loyolskoga: Hodočasnikova ispovijest (A), Zagreb, FTI 2009., br.1. Nisu mi se svidjeli postojeći prijevodi, pa sam provjerio španjolski original (MHSI, Fontes narrativi , I, 364–365, 1.) te dao svoj prijevod.

[3] MHSI, Fontes narrativi I, 358,2; Usp. Autobiografija, Predgovor O. Luisa Gonsalvesa da Camara, br. 2–3, str. 13 sl.

[4] B. SCHNEIDER, Objašnjenje Autobiografije Ignacija Lojolskog, u: Autobiografija, 89–145, 1.

[5] F. ZAPICO, C. DE DALMASES I P. LETURIA, Monumenta historica Societatis Iesu (MHSI), Vol. 66. Fontes narrativi de s. Ignatio de Loyola, Romae 1943., 331. MHSI je isusovačka zbirka (pokrenuta 1894. u Madridu, od 1932. u Rimu) o Ignaciju i Družbi Isusovoj. Dosad je objavljeno više od 157 svezaka od kojih se dvadeset i šest bavi isključivo Ignacijem: Epistolae et Instructiones od 1524. do 1556. u 12 svezaka na 8.400 stranica; Exercitia spiritualia u 2 sveska, Constitutiones et Regulae Soc. Iesu u 8 svezaka, Fontes narrativi de Sancto Ignacio u 4 sveska.

[6] J. NADAL, Dialogi Patris Natalis, fol. 47 v. (Archivum Romanum Societatis Jesu): u P. LETURIA, El Gentilhombre. Inigo Lopes de Loyola en su patria y en su siglo, Montevideo 1938, Barcelona ²1941., str. 38

[7]J. LAYNEZ, Epistola Patris Laynez de P. Ignatio, u: MHSI, FN I, 54–145, ovdje 70, 2.; 80, 11; 82, 12.; Usp. C. de DALMASES, Ignacije, 32–38.

[8] POLANCO, Sumario (Archivum Romanum Societatis Jesu): Leturia, Gentilhombre str. 70. Vidi u: H. RAHNER, Sv. Ignacije Lojolski i povijest njegove duhovnosti, 15; A. RAVIER, Ignacije Lojolski osniva Družbu Isusovu, FTI, 2006., 392–395.

[9] A. RAVIER, Ignacije, 2006., 393; usp. H. RAHNER, Sv. Ignacije Lojolski, 15; I. TELLECHEA, Ignatius von Loyola. “Allein und zu Fuß”. Eine Biographie, Benziger, Zürich, 1998., 52–54.

[10] MHSI, FN I, 74,5.8. Usp. MI IV, 1, 37 i 101; MHSI, FN I, 375, 10., Autobiografija, 10.

[11] C. de DALMASES, 1989., 32.

[12] RIBADENEIRA, Vita Ignatii Loyolae. U: C. de DALMASES (ur.), Fontes narrativi de Sancto Ignatio de Loyola et de Societatis Iesu initiis: Vol. IV, 93; 1965., 85; usp. DALMASES, 1989., 42.

[13] To je temeljno načelo kojega se je držao Ignacije i od isusovaca tražio da u životu žele, biraju i čine samo ono što ih više vodi k cilju radi kojega su stvoreni, a to je sve veća slava Božja i spas duša.

[14] P. ARRUPE, L’ Inspiration trinitaire du charisme ignatien, u: Acta Romana, XVIII, 1980., 164–215, ovdje 172.

[15] MH, Nadal IV, str. 666.

[16] MH, Chron. Pol. I, str. 25.

[17] MH, IV, 1, str. 105.

[18] H. BOEHMER, Die Jesuiten: Eine Historische Skizze. Berlin, Forgotten Books 1904., 17; usp. P. SCHIAVONE, Ignazio di Loyola: Esercizi spirituali. Milano, San Paolo 1995., 45.

[19]H. RAHNER, Sv. Ignacije Lojolski i povijest njegove duhovnosti. Zagreb, 1963., 6.

[20] Vidi P. SCHIAVONE, S. Ignazio di Loyola, Esercizi spirituali. Ricerca sulle fonti, San Paolo, 1995., 45.

[21] IGNATIUS VON LOYOLA, Briefe und Unterweisungen. Würzburg: Echter. 1993., 33.

[22] W. NIGG, Ignatius und die Gesellschaft Jesu, u: ISTI, Vom Geheimnis der Mönche, Zürich, 1990., 366–411, ovdje 378.

[23] W. NIGG, Ignatius und die Gesellschaft Jesu, 380.

[24] W. NIGG, Isto, 381.

[25] POLANCO, Somario, n. 86: FN, I, 204, 313; II, 260; cit. prema Dalmases, 123.

[26] MI, IV, I, 715

[27] DALMASES, 1951., 133.

[28] RAVIER, Ignacije Lojolski osniva Družbu Isusovu, 102.

[29] Ustanove Družbe Isusove i Dopunske odredbe, Zagreb, 1998., str. 3. br.1.