Sve sedmero iz obitelji redovnici i redovnice

Jednom zgodom u Rimu godine 1985. o. Božidar Nagy D. I., voditelj Hrvatske sekcije Radio Vatikana, dođe u Sv. Jeronim. Pozva me prijateljski na objed u Generalnu kuriju Družbe Isusove, Borgo Santo Spirito, kraj Vatikana. Za stolom u blagovalištu sučelice bijaše p. Antonio Aldama, višedesetljetni profesor na Gregorijani. Nakon ručka, ispriča mi ovu pri/povijest svoje baskijske obitelji. Srećom imadoh uza se olovku i notes.

Antonio Maria Aldama, njegov otac, rođen je 1869. u Baskiji, u Španjolskoj. Pođe u sjemenište, završi bogosloviju i tu stade. Ni makac dalje. Nešto ga presiječe. Ne dade se zarediti, ne zna ni sam zašto. Ode k svom ujaku u južnu Španjolsku, u mjesto Sanlucar, da ne bude velike priče u Baskiji.

Dolores. Tu se upozna s djevojkom imenom Dolores, Andalužankom, deset godina mlađom od sebe, koja bijaše u samostanu neko vrijeme, valjda kao novakinja. I ona bijaše napustila zvanje, čini se više iz zdravstvenih razloga. Poznanstvo, zaljubljenje, vjenčanje 1899. godine.

José. Prvi sin iz toga braka, Josip, poživje godinu-dvije i umrije.

Dolores 2. Kći, po imenu Dolores (kraćeno od Virgen de los dolores = Djevica od sedam žalosti), preminu također kao dijete.

Roditelji se prestrašiše da ih Bog ne kažnjava što napustiše duhovna zvanja.

José 2. Rodi im se i treće dijete, kojemu opet nadjenuše ime Josip.

Concepción. Potom dođe na svijet kći kojoj dadoše ime Začeće (u nas uobičajeno: Imakulata).

Natividad. Dođe i treća djevojčica, Božana.

Antonio bijaše šesti, koji sve ovo popamti.

Francisco. A sedmi se pojavi Franjo.

Godine 1918. najstariji José pristupi svomu ocu Antoniju i reče mu da bi on u isusovce.

– Haj, sine, u isusovce! Kada ja ne postadoh svećenik, budi ti i svećenik i isusovac!

Domalo se djevojčica Concepciόn javi svojoj majci i priopći joj da bi ona u Družbu sestara Srca Isusova.

– Hajde, kćeri, u Družbu sestara Srca Isusova! Sreća te i milost Božja pratila, veli joj mati. Kada ja ne postadoh časna sestra, budi barem ti.

Javi se 1924. godine dvanaestogodišnji Antonio – ovaj koji to priča – i kaže da bi i on za starijim bratom Joseom u isusovce.

– Haj, sine, i ti u isusovce, veli mu velikodušni otac.

Priđe i druga kći, Natividad, i veli roditeljima da bi i ona za svojom starijom sestrom, u samostan, u Srce Isusovo.

– Hajde, kćeri, pođi i ti u samostan u miru Božjem, rekoše joj i otac i mati.

Kad eto ti i petoga živog djeteta, Francisca. Kaže roditeljima da bi i on u isusovce.

– Hajde, sine, i ti u isusovce u sto dobrih časa! Pratila te milost Božja i ustrajnost u zvanju!

Roditelji se vratiše u duhovna zvanja. Kada sretni roditelji, otac Antonio Maria i mati Dolores, otpremiše djecu u redovnike i redovnice, onda zahvališe Bogu što prije toliko godina uredi tako da se njih oboje zaustave u zvanju, vjenčaju se, rode sedmero djece: dvoje malenih Bog uze k sebi, a petero zagrliše duhovna zvanja. Nekim unutrašnjim nadahnućem dogovoriše se da se rastave i pokušaju drugi put ući u duhovni stalež: otac se odluči zarediti za svećenika, ionako je završio svu teologiju, samo malo skinuti prašine s knjiga, ponoviti neke traktate i izaći na ispite, a majka će ponovo pokušati poći u samostan, sada je u pedesetim godinama valjda nešto zdravija nego kada novakinjom bješe, i to ovaj put u Družbu sestara vizitandina. Rečeno – učinjeno. Napišu roditelji molbe u Vatikan papi Piju XI. (1922.-1939.). Sveti Otac uze u ruke pisma, čita ih, križa se i čudi da i takvih čudesnih obitelji ima u Katoličkoj Crkvi. I dopusti im da se on zaredi, a ona zavjetuje.

Ređenje i zavjetovanje. Sin José zaređen je 1929. godine, nekoliko mjeseci prije oca. Trebaše se rediti istoga dana otac i sin, ali ne stiže na vrijeme dopuštenje od Svete Stolice. Valjda oni iz Vatikana namjerno zategnuše da ne budu točno istoga dana i stari otac i mladi sin – mladomisnici. Sin se zaredi o Maloj Gospi, a otac na Badnji dan 1929. I proslavi Mladu Misu sutradan, licem na Božić, u svojoj 60. godini života. I to u samostanu gdje mu bijaše bivša supruga kao kandidatica časnih vizitandina. Na Mladoj mu Misi održa prigodnu propovijed sin José, a posluživahu kao ministranti druga dva sina, Antonio i Francisco, isusovački bogoslovi. Sve u nazočnosti dviju kćeriju redovnica Concepción i Natividad. Istoga dana popodne otac s redovničkom djecom prisustvova ulasku svoje donedavne supruge Dolores kao kandidatice u postulaturu.

Odmah nekako po Novoj godini, 5. siječnja 1930., otac uđe u isusovački novicijat u svetištu Loyola. I razbolje se. Umrije 1. veljače, nakon mjesec dana svećeništva i nakon što iz ruku sina Josea primi sakrament umirućih i, dopuštenjem viših poglavara, pred njim položi zavjete Družbe Isusove. Majka iste godine položi prve zavjete i poživje kao redovnica do svoje smrti, 1949. godine.[1]

Kada bi pater Francisco negdje držao kakvu duhovnu konferenciju, onda bi ga ovako predstavljali: „Večeras će imati predavanje pater Francisco Aldama, isusovac, prefekt u tom i tom sjemeništu, sin jednoga oca koji posta isusovac i jedne majke koja posta redovnica“.

Ne možeš se snaći u milosti Božjoj!

[1] „Obitelj – redovnička“, u: Crkva na kamenu, 9/1985., str. 24.