Likovi Muke Kristove
Isus Krist
Makar je s onoga drugoga svijeta, zacijelo pripada i u ovaj ovdje, naš svijet. Međutim, usred ovoga svijeta nezamjenjiv je i od nas sasvim drugačiji. U tome je sadržana tajna njegova života i njegove osude odnosno odbacivanja i same smrti. Onaj koji prije svakoga tumačenja upravi pogled na Isusovu povijesnu pojavu, na sâm način njegova življenja i djelovanje, nailazi na tu nerješivu tajnu.[1]
Čovjek koji je potpuno pravedan i dobar, postaje onima koji se ne mogu odlučiti za dobro nepodnošljiv – moraju ga mrziti i ukloniti iz svoje sredine.[2]
Sukob koji je svoj katastrofalni vrhunac dobio u Jeruzalemu negdje 30. ili 31. ili 33 (?!) godine, započeo je već u njegovom galilejskom, nazovimo, proljeću:
Farizeji iziđu i dadnu se odmah s herodovcima na vijećanje protiv njega da ga pogube (Mk 3, 6).
Dakle, Isus je odmah nakon prvoga javnoga nastupa naišao na protivljenje i ono je kroz vrijeme bujalo i sve više raslo.
Prejednostavno bi bilo govoriti o Židovima kao njegovim isključivim protivnicima, jer i on sâm je bio Židov, i svi njegovi prijatelji i simpatizeri bili su Židovi.
U svakom slučaju skupina koja se najčešće spominje u evanđeljima, kao njemu protivnička, bili su farizeji, najutjecajniji konzervativni prosvjedni laički pokret. Doduše oni su u Isusu prepoznavali duboko pobožna čovjeka, ali koji je unatoč svojoj pobožnosti zanemario njihovu otačku predaju i Mojsijev zakon, a novo spasenjsko vrijeme je povezivao, ni manje ni više, nego sa svojom osobom, a ne s njihovom prošlošću, što je za njih bilo bogohulstvo, a po Mojsijevu zakonu (usp. Pnz 13, 2–12), i njihovom tumačenju Pisma, takvi se osuđuju na smrt.
Druga skupina koja se je s njime sukobila su bili saduceji, bogati sloj pučanstva i iznad svega svećeničko plemstvo u Jeruzalemu za koje je slovo Mojsijeva zakona bilo isključivo mjerodavno i u središtu svoje religioznosti imali su kult, odnosno obred.
Treća skupina koja je bila protiv Isusa spominje se u evanđeljima pod nazivom kao skupina herodovaca, pristaše i simpatizeri herodovske (Herod Antipa) vladalačke dinastije.
Međutim, uz gore spomenute za Isusovu smrt kriva je bila i ravnodušnost mnoštva ili toliki kojima uopće nije stalo do njegove poruke kao i oklijevanje onih koji se nisu mogli brzo odlučiti, jer onaj koji se nije na vrijeme odlučio ili koji je odluku za dalje odgađao, odlučio se – htio ili ne – protiv Isusa.[3]
U svakom slučaju Isus iz Nazareta i krizna je i križna točka ljudskoga roda i cjelokupne svjetske povijesti. Dok je živio, riječi je izgovarao takvom jasnoćom da se je ljudima ledila krv u žilama, jer je mjerio čovjeka ne prema čovjeku, nego prema Neizmjerivome – samome Bogu. Čovjekova prava mjera jest i može biti samo Bog, ako želi biti čovjek! Isus je osoba zahtjeva i kritike, pomoćnik i pomoć, prijatelj i čovjekoljubac. Svojim životom i praksom zacrtao je na zemlji obrise najkorjenitije životne prakse koja se ne temelji na vlasti, moći, prisili, zakonu, inteligenciji ili genijalnosti, nego samo na snazi srca i ljubavi, na nesebičnosti i usmjerenju prema čovjeku kao bratu i Bogu kao zajedničkom cilju i svrsi.[4]
Juda
Čovjek iz Kariota, uobičajeno i vrlo često ime među Židovima, ali Iškariotski je jedinstven. Jedan je od Dvanaestorice, učenik koji se prometnuo u izdajicu – plaćena odmetnika i koji ostade zapamćen kao čovjek licemjer i lažac s juga Judeje.
Kako su židovske skupine planirale uhititi Isusa potpuno potajno i bez mnogo buke dobro im je došla usluga Jude Iškariotskoga. On je, naime, pomogao vodstvu da Isusa uhite bez otpora, a sama izdaja je počivala u tome što je obavijestio židovsko poglavarstvo gdje bi i kada bilo najprikladnije ga uhititi. Po jednim tumačima, motiviran primitivnom strašću za novcem, a po drugima kako je pristupio učeništvu iz svojih krajnje nacionalističkih osjećaja i mesijanskih očekivanja, Juda se je od njega odijelio onoga trenutka kad se razočarao uvidjevši da Isus ne ostvaruje njegove nacionalističke težnje i ne odgovara njegovim mesijanskim predodžbama i kako ga je tada odlučio napustiti i izdati Velikom vijeću za smiješno mali iznos – trideset srebrnjaka
Uto dok je on još govorio, stiže Juda, jedan od dvanaestorice, i s njime svjetina s mačevima i toljagama, poslana od glavara svećeničkih, pismoznanaca i i starješina (Mk 14, 43).
To se zbilo u noći s četvrtka na petak negdje u predjelu Maslinske gore, istočno od Grada, u vrtu poznatom po imenu Getsemani.[5] Ovdje Isus nije bio samo izdan, nego i prodan, dan u zamjenu za tržni novac. Bio je predmet obične razmjene, plaćena i samo nekakva isporučena roba.[6]
Istina, kada je Juda došao sebi, kad mu je savjest proradila, novca se oslobodio na način da ga je bacio dalje od sebe, ali onoga poljupca izdaje nikako se nije mogao osloboditi. Poljubac je ostao urezan, žestoko ga je pekao i, njime gonjen, Nesretnik je pobjegao u bezizlaznu noć.
Ostali učenici
To su:
Šimun zvani Petar, i Andrija, brat njegov; i Jakov, sin Zebedejev, i Ivan, brat njegov; Filip i Bartolomej; Toma i Matej carinik; Jakov Alfejev i Tadej; Šimun Kananaj (Mt 10, 2–4).
Oni su neočekivanim Isusovim uhićenjem očito bili potpuno iznenađeni! Nije im bilo jasno i nisu shvaćali – a tko ih od nas, ovakvih kakvi danas jesmo, zbog toga smije i okrivljavati? – zašto Isus mora podleći spletkama i urotama bezlične i interesne družine kao što je bilo Veliko vijeće. Zacijelo su se pitali kako je uopće mogao biti nositelj božanskoga svojstva (Mesije), a istodobno biti sasvim bespomoćan. Isus, budući da ih je poznavao, o njima ni sada ne gaji nikakve privide. Oni su onakvi kakvi jesu, a nikakvi su (!), i njih takve treba ostaviti i u svijet poslati?! Kada bi se barem sada, dok je još s njima na zemlji i u tijelu, držali njegove zapovjedne pouke: Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge (Iv 13, 35). Ali dok Isusove riječi još odzvanjaju u njihovim ušima oni se već počinju prepirati tko će od njih biti najveći, tko generalni vikar ili, možda, i nadbiskup, što je strašan pad iz milosti i dodatna Učiteljeva muka koja i danas još traje.
Žene
Kako kod sinoptika (Mateja, Marka i Luke), jednako i kod evanđelista Ivana, a i apostola Pavla (Gal 3, 27) žena je izravno pridružena spasonosnomu djelovanju Isusa Krista. Osobito za vrijeme Isusove muke opisane su kao one koje, pune samilosti, uglavnom stoje na njegovoj strani.
I sama Pilatova žena, poganka, suprotiv glavarima svećeničkim i starješinama narodnim, pokušavala je pošto-poto nagovoriti svoga muža da oslobodi Isusa:
Mani se ti onoga pravednika jer sam danas u snu mnogo pretrpjela od njega (Mt 27, 19).
Isti evanđelist Matej dalje u svome evanđelju piše kako bijahu ondje i izdaleka promatrahu mnoge žene što su iz Galileje išle za Isusom poslužujući mu; među njima Marija Magdalena i Marija Jakovljeva i Josipova majka, i majka sinova Zebedejevih (Mt 27, 55–56).
Međutim, sinoptici su zabilježili i neke negativne pojave koje su dolazile od nekih žena u odnosu na Isusovu muku i križ Gospodinov. Tu je uglavnom riječ o sluškinjama ili, danas bismo rekli, zaposlenicama u institucionalnim ili državnim službama, gdje se dokazuju u prokazivanju Učitelja i njegovih učenika. Tako, čitamo u Mateju, i pristupi (Petru) jedna sluškinja govoreći: ‘ I ti bijaše s Isusom Galilejcem’ … Po njoj i neka druga, u Petra piljeći i upirući prstom, reče nazočnima: ‘Ovaj bijaše s Isusom Kristom’ (Mt 26, 69.72).
Gotovo iste riječi prokazivanja okrivljenika i ponižavajuće dodvoravanje ondašnjim vlastima od nekih žena zapisali su i Marko (14, 67) i Luka (22, 56).
Svjetina
Svjetina je neprestano Isusu za petama i ostat će sve do njegove smrti. Od onoga, prije koji dan, klicanja Hosana! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje! (Mk 11, 10), do uglas vike s glavarima svećeničkim i slugama: Raspni, raspni! (Iv 19, 9).
Onaj isti narod koji je danas ljubio tvoje noge pojurit će sutra i, na jedan moj mig, dovlačiti ugljevlje pod tvoju lomaču.[7]
I svjetina je trajno nazočan sučinitelj povijesti. Nju je vrlo lako privoljeti da traži smrt nedužna čovjeka, a isto tako da veliča nekoga mučitelja ili silnika. U ime javnoga mišljenja ona može govoriti i izvikivati i sve i za svakoga. Njezin je suvremeni izrod publika u televizijskim studijima. Dovoljno je samo promatrati voditelje programa kako ljude zagrijavaju i navode da, prema potrebi, budu spremni na pljesak i smijeh i, ako režiserima ustreba, na uzdizanje ili na zviždanje istih. I to traje u svim sustavima uprava i vladavina, ljudskih tvorevina.
Pravosuđe
Pravosuđe obuhvaća židovske vlasti u osobi kralja Heroda, rimsku vlast u osobi Poncija Pilata, vjerske glavare velike svećenike Anu i Kajfu i vrhovnu židovsku vlast na građanskoj i vjerskoj razini – Sinedrij (Sanherdin), hrvatski Veliko vijeće.
Odmah izjutra glavari svećenički zajedno sa starješinama i pismoznancima – cijelo Vijeće – upriličiše vijećanje pa Isusa svezali, odveli i predali Pilatu (Mk 15, 1).
Isto Veliko vijeće svoju optužbu, da je lažni Mesija s političkim ciljevima, pretvara u optužbu da zavodi narod i da je politički provokator. Budući da je Židovima rimska okupacijska vlast oduzela pravo suda na smrtnu osudu, oni ga izručuju rimskim vlastima i Ponciju Pilatu koji ga može kazniti i smrću. A kako je Pilat već bio u nekim sukobima sa Židovima, čim je ustanovio da ga židovske vlasti ovdje žele iskoristiti da nekoga Galilejca koji im nije po volji, pošalje na križ, on je stupio u oporbu protiv Židova i nastojao stvoriti opravdanje zbog čega bi Isusa pustio, a s tim u vezi koristio je i pomoć Heroda Antipe o čemu nas izvješćuje samo Luka: saznavši da je iz oblasti Herodove, posla ga Herodu, koji i sam bijaše onih dana u Jeruzalemu (Lk 23, 6–12). Međutim, Herod Antipa pružio je očekivanu uslugu Pilatu na način da ništa ozbiljno nije poduzeo protiv Isusa, nego ga je vratio Pilatu iz čega je on mogao naslutiti kako je čovjek iz Nazareta politički bezopasan i da ne predstavlja nikakvu opasnost za rimsku državu. Od tada rimski sudac Pilat i židovski kralj Herod Antipa, koji su do toga trenutka jedan drugome bili smrtni neprijatelji, postaju prijateljima kako izvješćuje Luka: Onoga se dana Herod i Pilat sprijateljiše, jer prije bijahu neprijatelji (Lk 23, 12). Zar to nije službena politička koalicija i to oko smrti Pravednika?!
U daljnjem sudskom tijeku Pilat nudi Židovima blagdansko pomilovanje u zamjenu za Barabu. Budući da je Isus bezopasniji za rimske vlasti nego dotični Baraba čime je neizravno i priznao, nudeći Isusa umjesto Barabe na amnestiju, Isusovu krivnju, a na što je utjecala i židovska prijetnja da će se narod žaliti caru Tiberiju u Rim na njegove postupke jer:
Ako ovoga pustiš, nisi prijatelj caru. Tko se god pravi kraljem, protivi se caru (Iv 19, 12).
I tako Pilat podliježe pritisku koje je na nj vršilo Veliko vijeće. Napušta svoju izvornu namjeru da bi Isusovom amnestijom osigurao Barabino smaknuće i osuđuje Isusa kao političkoga zločinca na smrt na križu.[8]
U svim znamenitim i zabilježenim povijesnim sudskim procesima, bilo da je riječ o onom Sokratovu (470.–399), Isusovu (na početku Novoga doba), nedavnom Nürnberškom (1945.–1946.) ili ovih godina o Haaškom (1993.–2017.)… tema je uvijek ista, a u bitnome je ista i pozornica. Mogli bismo se zadovoljiti samo jednom kulisom da ih sve prikaže. U njima se smjenjuju samo optuženici, a svi drugi likovi: sudci, redarstvenici, svjedoci, tužitelji, branitelji, a osobito publika – sve može ostati isto. U svakome od tih slučajeva i postupaka moćnici osuđuju nemoćne, pobjednici pobijeđene, zaogrćući sve u dokaze obmanjivanja i sve predočavajući, makar je od toga daleko, u pravni i uređeni sustav.
Pozivati se na pravdu u ovome svijetu, što Isus nije nikada činio (!), značilo bi pozivati se na nešto što u svojoj biti ne može biti pravedno – ljudski zakoni. Kad bismo bili sposobni dijeliti i primati pravdu i pravednost, ne bi nam trebali zakoni koji kodificiraju nepravednost, ne bismo trebali ni Sabor koji donosi zakone, ni pravnika da se zbog njih svađaju, ni policije da nad njima bdije ili ih silom ugoni, ni buntovnika da ih odbacuju.
Šimun Cirenac
Od Pilatova službenoga sjedišta, Herodove palače ili pretorija u sjevernom dijelu grada, Isusa vode pred grad do brežuljka Golgote, hrvatski Lubanje – humak koji je imao oblik lubanje, do stratišta. Na putu do tamo, tako pripovijeda evanđelje, povorku s Isusom koji pada pod teretom križa susreće jedan čovjek na povratku s polja, Šimun Cirenac, otac Aleksandra i Rufa, kojeg onda vojnici sile da mu ponese križ uz Golgotu, u stvari poprječnu ili vodoravnu gredu: I prsile nekog prolaznika koji je dolazio s polja, Šimuna Cirenca, oca Aleksandrova i Rufova, da mu ponese križ (Mk 15, 21) koju su zajedno s tijelom uzdigli na Golgotskom vrhu na već u zemlju zabijenu okomitu ili dužinsku gredu.
Oružnici
Oružnici su plaćenici, različitih državljanstava i jezikâ (Hramska straža su Židovi, a rimska vojska strani okupatori).
Rimski su se vojnici s Isusom igrali i poigravali kad im je bio predan na smaknuće:
Vojnici ga odvedu u unutarnjost dvora, tj. pretorij, pa sazovu cijelu četu i zaogrnu ga grimizom; spletu trnov vijenac i stave mu na glavu te ga stanu pozdravljati: ‘Zdravo, kralju židovski!’ I udarahu ga trskom po glavi, pljuvahu po njemu i klanjahu mu se prigibajući koljena. A pošto ga izrugaše, svukoše mu grimiz i obukoše mu njegove haljine (Mk 15, 16–20).
Poklik: Zdravo kralju židovski (Iv 19, 3) isti vojnici popraćuju brutalnim udarcima po licu uslijed čega je nestalo i snage. Oni, kao i uvijek svi vojnici u vrijeme mira, više misle o svojim plaćama, kući i slobodnim danima nego o zarobljenom Pravedniku!
Razbojnici
Isusovo raspeće između dvojice ustanika također spada u područje izrugivanja. Kralj ne može nastupiti tobože bez kraljevske pratnje i tu kraljevsku pratnju mora imati uza se kad god svečano nastupa. Kraljevsko vijeće koje je namjerno i brižno postavljeno zdesna i slijeva Isusu dva su velika zločinca, a točno u sredini prijestoljuje sâm Isus. Zauzima mjesto koje je bilo predviđeno za Barabu jer oba razbojnika očito pripadaju pobunjenicima s kojima je Baraba bio u zatvoru.
Raspetomu se, tako izvješćuje evanđelje, rugaju, preziru ga, kako narod koji prolazi i gleda, jednako i svećenici i pismoznanci, a i oni što su s njim raspeti s desne ili lijeve strane. Istina, kod Luke napravljena razlika između nepokorna razbojnika s lijeve i onoga raskajana, s desne strane, koji žudi za Isusovom pomoću:
Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: ‘Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!’ A drugi ovoga prekoravaše: ‘Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini’. Onda reče: ‘Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje’. A on će mu: ‘Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!’ (Lk 23, 39–43).
Ovaj s desne strane dobri razbojnik, koji je s imenom Dizma zabilježen u jednom apokrifu, čovjek je koga je Isus obratio dok je još bio u tijelu, a Crkva ga je uvrstila među svoje svetce temeljem već spomenuta Kristova obećanja da će još – danas biti s Njime u raju.
Mi danas
Muka Gospodinova, o kojoj smo po nešto naprijed rekli nije tako jednostavan i jednoznačan – ovdje svetac, a ondje vrag (!) – nego je vrlo složen događaj. Konačno, i farizeji i saduceji djelovali su po svojoj vjerničkoj savjesti. Njihov dalekosežan sukob s Isusom nastao je ne zato što se je tu zlo sukobilo s dobrom, nego zato što su ljudi, koji su htjeli braniti čast i slavu Božju, i Zakon Božji, postupili protiv čovjeka koji je, po njihovu shvaćanju, kaljao slavu Božju, hulio na Boga i kršio sveti Zakon.
U ovom slučaju sukobile su se institucija i karizma. Židovsko Veliko vijeće mislilo je kako mora u ime Božje braniti Hram i Zakon (Toru) od Isusa, koji u neku ruku u ime Božje stavlja u pitanje oboje. Međutim, Isus ne poništava Zakon, nego ga korjenito tumači u svjetlu volje Božje, a glede Hrama želi da Hram postane ono što su i proroci željeli – mjesto istinskoga štovanja Boga.
Ovdje je, dakle, riječ o sukobu u kojem se svi mi nalazimo i u kojem svi mi opet postajemo krivi, jer tako često, istinski Božji glas koji nam dolazi iz evanđelja i kroz zdravu savjest, prečujemo prikrivajući ga svojim ustanovama i izmišljenim zakonima.
Trebamo se, i to češće, pitati s kojim se nositeljima radnje u povijesti Isusove muke možemo poistovjetiti. Ako sebe poistovjećujemo samo s Isusom, a držimo se podalje od njegovih protivnika, onda još uopće nismo shvatili svu užasnu dalekosežnost ovoga jedinstvenoga povijesnoga sukoba. Tek kad spoznamo kako svaki čas i mi igramo ulogu koju je nekoć igralo Veliko vijeće ili Poncije Pilat ili sluškinje ili Juda i svi drugi apostoli ili… tek tada ćemo shvatiti i shvaćati o čemu je u povijesti Isusove muke riječ.
Evanđeoska izvješća o Muci sve su drugo nego pusto sabiranje činjenica. Tu se poglavito radi o povijesti između Boga i naroda u njezinoj posljednjoj i odlučnoj dionici.[9]
[1] Günther Bornkamm, Isus iz Nazareta, Sarajevo, 1981., str. 62.
[2] Platon, grčki filozof (o. 428. pr. Kr. – 348. pr. Kr.).
[3] usp. Gerhard Lohfink, Posljednji dan Isusov: Što se uistinu dogodilo u muci Isusovoj?, Zagreb (KS), 2010., str. 9–14.
[4] Malcolm Muggeridige, Isus čovjek koji živi, Zagreb (KS), 1995., str. 7 (iz prevoditeljeva predgovora).
[5] usp. Gerhard Lohfink, Posljednji dan Isusov: Što se uistinu dogodilo u muci Isusovoj?, Zagreb (KS), 2010., str. 15–16.
[6] Giovanni Papini, Povijest Kristova, Sinj, 1981., str. 248.
[7] Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Braća Karamazovi – Veliki inkvizitor, Zagreb (Znanje), 1987., str. 275–280.
[8] usp. Gerhard Lohfink, Posljednji dan Isusov: Što se uistinu dogodilo u muci Isusovoj?, Zagreb (KS), 2010., str. 26–36.
[9] usp. Gerhard Lohfink, Posljednji dan Isusov: Što se uistinu dogodilo u muci Isusovoj?, Zagreb (KS), 2010., str. 47–60.
