Nedjelja Lætare i nezamjenjivost grgurovskoga pjevanja
Ova nedjelja služi kao vremenska prijelomnica šest korizmenih nedjelja. U cijelosti se odvija u preplitanjima – od staroga do novoga Mojsija, od mane do istinskoga kruha nebeskoga, od obećane zemlje do nebeskoga Jeruzalema – a njih je nemoguće dokučiti bez pomoći grgurovskoga proprija.
Poznato je da četvrta korizmena nedjelja, koja se naziva i nedjelja Lætare, po početnoj riječi ulaska (introita), pada na polovicu ovoga bogoslužnoga vremena priprave za Uskrs, koje u davna vremena nije počinjalo na Pepelnicu, nego u nedjelju, kako je još do danas očuvano u ambrozijevskom obredu. Ova nedjelja služi kao vremenska prijelomnica šest korizmenih tjedana. Grgurovsko pjevanje tu je da prisjeti i oživi svoju prisnu vezu s početkom korizme, prvom nedjeljom, i njezinim ispunjenjem, Uskrsom, još jednom potvrđujući svoju nezamjenjivost drugim liturgijskim napjevima (neliturgijske je bolje preskočiti).
Glazbena postaja ulaska prve korizmene nedjelje, na kojoj smo se bili zadržali (vidi ovdje), već je jasno, iako u stidljivosti malobrojnih kajdi naznačila pjesme uskrsnoga bdijenja. Sada, u nedjelju Lætare, cijela zavlaka –
Qui confídunt in Dómino, sicut mons Sion: non commovébitur in aetérnum, qui hábitat in Ierúsalem. Montes in circúitu eius: et Dóminus in circúitu pópuli sui, ex hoc nunc et usque in saéculum. –
Koji se uzdaju u Gospodina, kao brdo su Sion: ne će se pomaknuti dovijeka tko stanuje u Jeruzalemu. Kao što su brda uokolo njega, tako Gospodin okružuje narod svoj i sada i dovijeka. (Psalam 125, 1–2).
svojom melodijom najavljuje svečanu noć; u njoj, sve u osmom modusu, iscrpno nalazimo zaokružen tonski oblik svojstven uskrsnomu bdijenju, a osobito Mojsijevu hvalospjevu [Izlazak 15, 1–18; Ponovljeni zakon 32, 1–43], koji veliča izvanredan uspjeh Gospodina – On je u more bacio konja i konjanika; u vode Crvenoga mora potopio faraona i svu vojsku njegovu, koji su se već radovali lakoj pobjedi. Četvrta se nedjelja tako pokazuje kao istinski stup koji spaja početak i kraj korizme i podupire cijeli korizmeni hod.
Osobita radost ove nedjelje izražena je ponajprije tekstom ulaska:
Laetare, Ierúsalem: et convéntum fácite, omnes qui dilígitis eam: gaudéte cum laetítia, qui in tristítia fuístis: ut exsultétis, et satiémini ab ubéribus consolatiónis vestrae. Laetátus sum in his, quae dicta sunt mihi: in domum Dómini íbimus. –
Veseli se, Jeruzaleme! Okupite se svi koji ga ljubite. Radujte se u veselju koji ste bili u žalosti. Kličite od radosti i nasitite se na grudima utjehe svoje (Izaija 66, 10–11). Obradovah se kad mi rekoše: Hajdemo u dom Gospodinov (Psalam 122, 1).
On nam zapovijeda da se veselimo. A to veselje izražava i peti modus u kojem se razvija njegov pjev, što je upravo primjereno „allegro“ (veselo). Radosni ton daje i trostruki povratak tijeska (torculus) (na convéntum, fácite, exsultétis), koji se iskazuje skokom prve i visinom druge note, što stvara učinak radosna trzaja. Vjernikovo uho razveseli i povratak orgulja, a oči ružičasta boja misnoga ruha i povratak cvijeća na žrtvenik, što nas tjera da uživamo u uskrsnom izljevu cvijeća.
Da bismo još dublje proniknuli značenje radosti ove „sredoposne“ nedjelje, treba poslušati Jutrenju drevnoga rimskoga obreda. Četvrti korizmeni tjedan u prvi plan stavlja lik Mojsija, čovjeka koji je izveo izraelski narod iz zemlje egipatskoga ropstva, ali i onoga koji je, posredujući kod Onoga Koji Jest, hranio narod u pustinji i vodio ga u zemlju koju mu je Bog obećao.
Nije slučajno da proprij ove nedjelje ističe Jeruzalem. On se spominje u ulasku, zavlaci i pričesnoj pjesmi:
Ierúsalem, quae aedificátur ut cívitas, cuius participátio eius in idípsum: illuc enim ascendérunt tribus, tribus Dómini, ad confiténdum nómini tuo, Dómine. –
Jeruzalem je sagrađen kao grad sav u jednom sklopu. Onamo ulaze plemena, Gospodnja plemena, da slave tvoje ime Gospodine (Psalam 122, 3–4).
A u ulasku i gradualu ističe se Gospodinov Dom. Pokornički korizmeni hod, koji odražava cjelokupni čovjekov život, neprestana je čežnja za tim prebivalištem, čiji je lik bila obećana zemlja, za „Jeruzalemom gore“ (usp. Galaćanima 4, 26), istinsko i vječno beata pacis visio (blaženo gledanje mira), kako se pjeva u bogoslužju posvete crkve:
Nebeski Jeruzolime,
Božànskog mira gledanje,
Od živog stijenja tvrđavo,
Što k vječnom svodu dopireš,
A anđelâ milijun te
Ko nevjestu okružuje!
Stoga se može razumjeti zašto gradual prenosi riječi Psalma 122.:
Laetátus sum in his, quae dicta sunt mihi: in domum Dómini íbimus. Fiat pax in virtúte tua: et abundántia in túrribus tuis. –
Obradovah se kad mi rekoše: Hajdemo u dom Gospodinov. Neka bude mir u krjeposti tvojoj i obilje u kulama tvojim (Psalam 122, 1.7).
Radost ove nedjelje teži k Uskrsu, a zemaljski je Uskrs predukus i priprava za vječni Uskrs. Do toga Uskrsa, do tih novih nebesa i te nove zemlje, vodi nas moćna ruka Sina Božjega koji je postao čovjekom, pravoga Mojsija, čiji je onaj stari bio lik. I zapravo Evanđelje koje se pjeva u drevnom obredu donosi perikopu o umnažanju kruhova prema Evanđelju po Ivanu (6, 1–15). Ostatak odlomka otkriva kristološki ključ Mojsijeva lika i duboko značenje toga umnažanja. Treba se sjetiti da je u mesijanskom očekivanju Židovâ bilo jasno kako će Mesija, kada dođe, morati ponoviti čudo mane, morat će nahraniti svoj narod, kao što je to učinio prvi Mojsije. Ali pred čudom umnažanja kruhova, oči Židova ostaju zastrte: trče tražiti Isusa kako bi ga učinili kraljem, a pokazuju kako u tom čudu nisu dokučili veliki mesijanski znak, toliko da pitaju Gospodina:
„Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Otčevi naši blagovaše manu u pustinji, kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim (Psalam 78, 34)“ (Ivan 6, 30–31).
Isus im tada pokušava otvoriti oči:
„Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu“ (Ivan 6, 32–33).
Pred njihovim očima stajao je novi Mojsije, iščekivani Pomazanik, koji je ujedno bio i pravi kruh koji daje život vječni i Bog koji je hranio njihove otčeve u pustinji.
Mojsije, obećana zemlja, mana, Jeruzalem, a potom novi Mojsije, prebivalište Božje, kruh koji je sišao s neba i novi Jeruzalem: cijela četvrta nedjelja odvija se u tom preplitanju i u tom upućivanju, koje je nemoguće shvatiti bez prinosa grgurovskoga proprija. Jer grgurovsko pjevanje, pravo pjevanje Rimskoga obreda, jedino njemu svojstveno, sposobno je ponuditi takvo tumačenje Božje Riječi u sklopu bogoslužnoga slavlja. Ono je nastalo i prati stalnu praksu Crkve koja čita i ispituje Božju Riječ kao živu i životvornu riječ, ostvarujući na nenadmašan način riječi Psalma 119.:
Cántabiles mihi erant iustificatiónes tuæ, in loco peregrinatiónis meæ. –
Tvoje su mi naredbe pjesma u zemlji kojom putujem (Psalam 119, 54).
