Vječni život: upoznati Boga već sada

Približavamo se završetku vazmenoga vremena. Proslavili smo Uskrs, zatim, Uzašašće, a još nam preostaje svetkovina Pedesetnice ili Silaska Duha Svetoga, koju ćemo slaviti za tjedan dana. Ovo vazmeno vrijeme neprestano nas vraća na jednu važnu istinu, a to je da Kristovo Uskrsnuće nije samo događaj iz prošlosti nego temelj i orijentir našega života. Bez Uskrsa kršćanstvo nema smisla, a bez vjere u Uskrsnuće čovjek lako ostane zatvoren samo u prolaznost ovoga svijeta.

Isusova molitva prije muke

Evanđelje VII. Vazmene nedjelje godine A (Iv 17,1-11a) uvodi nas u poseban trenutak. Slušamo početak Isusove velikosvećeničke molitve iz 17. poglavlja Ivanova Evanđelja. To više nisu prispodobe ni rasprave s farizejima. Ovo je trenutak kada Isus neposredno prije svoje Muke otvara svoje srce Ocu. Tada izgovara jednu od bitnih rečenica Evanđelja:

A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista (Iv 17,3).

Isus ne kaže da je vječni život samo nešto što dolazi nakon smrti. Ne govori o vječnosti kao beskonačnu trajanju vremena. Nego kaže da je vječni život upoznati Boga Oca i njegova Sina – Isusa Krista.

Imamo li vremena za Boga?

A upravo je to problem našega vremena. Danas imamo vremena za gotovo sve. Imamo vremena za posao, mobitel, televiziju, društvene mreže, putovanja i stotine drugih stvari. Ali koliko čovjek stvarno ima vremena za Boga? Koliko vremena posveti molitvi, čitanju Evanđelja, razmišljanju o vlastitoj duši i odnosu s Bogom?

Kao da očekujemo da ćemo Boga upoznati usputno, slučajno, bez truda i bez odnosa. A nijedan odnos ne raste bez vremena. Čovjek ne može upoznati prijatelja, supružnika ili vlastito dijete bez razgovora, blizine i vremena, pa kako će onda upoznati Boga ako mu nikada ozbiljno ne otvori svoje srce?

Što je zapravo vječni život?

Blagopokojni papa Benedikt XVI. često je razmišljao i pisao o temi vječnoga života. Govorio je da ljudi danas vječnost zamišljaju kao beskonačno produženje ovoga sadašnjeg života. Kao da će čovjek zauvijek nastaviti isti ritam umora, problema, bolesti i briga. I zato mnogima vječnost ne zvuči privlačno, nego zamorno i teško.

Ali kršćanska vjera ne govori o beskonačno dugom životu, nego o njegovoj punini. Benedikt XVI. kaže da je vječni život potpuno uranjanje u Božju ljubav, gdje više nema straha, smrti ni prolaznosti. Drugim riječima, ne radi se u prvom redu o dužini života, nego o njegovoj dubini i smislu.

I zato je velika tragedija kada čovjek sav svoj život uloži samo u prolazne stvari, a zanemari ono vječno. Danas ljudi znaju gotovo sve o politici, tehnologiji, sportu ili gospodarstvu, ali vrlo malo znaju o Bogu. A Isus jasno kaže da je upravo poznavanje Boga bit života.

Boga ne možemo upoznati mimo Krista

No isto tako Isus jasno ističe da se Otac ne može upoznati mimo njega. Danas se često može čuti kako je dovoljno „biti dobar čovjek“ ili „vjerovati na svoj način“, bez Crkve, bez Evanđelja i bez osobnog odnosa s Kristom. Međutim, Isus ovdje govori vrlo jasno da nitko ne dolazi Ocu osim po njemu. Ne možemo zaobići Krista, a očekivati da ćemo istinski upoznati Boga. Vidljivi Krist jest „slika Boga nevidljivoga“ (Kol 1,15).

Nažalost, primjetno je da ljudi ponekad prekasno shvate pravu vrijednost nekih osoba. Pripovijeda se da je Edwin Stanton (1814.-1869.), američki ministar rata, dugo smatrao Abrahama Lincolna grubim i nespretnim čovjekom. No kada je Lincoln umro (1865.), Stanton je navodno kroz suze rekao: „Ovdje leži najsavršeniji vladar ljudi kojeg je svijet ikada vidio. Sada pripada vjekovima“. Slično se dogodilo i pod Kristovim križem. Tek nakon Isusove smrti rimski stotnik govori: Zaista, ovaj bijaše Sin Božji (Mk 15,39).

Koliko puta čovjek prekasno prepozna ono što je doista bitno.

Vječni život počinje već sada

Zato nas današnje Evanđelje poziva da Boga ne ostavljamo za „jednoga dana“, za starost ili za neke kasnije trenutke života. Vječni život počinje već sada, onda kada čovjek počne upoznavati Krista, živjeti s njime i dopustiti da on oblikuje njegove misli, srce i životne izbore.

Jer čovjek može imati mnogo toga, a ostati duboko prazan. Samo Bog daje onu puninu života koju ništa zemaljsko ne može zamijeniti.

Don Ivan Aničić