Obitelj i škola u službi odgoja novih naraštaja
Povijest čovjeka odvija se preko obitelji
Čovjek je put Crkve i društva čija se povijest odvija preko obitelji. Obitelj je „prva škola društvenih vrlina“. Stoga, ona mora biti u središtu društvene i crkvene brige i skrbi. No, kako se stvara „obitelj koja je zajednica osoba“? Gdje je izvor, temelj i počelo obiteljskoga zajedništva? Nutarnje počelo, temelj i snaga obitelji kao zajednice osoba jest ljubav. Ako takve ljubavi nema, onda se ne može zboriti „o zajednici osoba, nego o udruzi, bratstvu, klubu i ortaštvu“. Jer, tamo se pojedinci druže i ujedinjuju više iz osobnih ili skupnih interesa, negoli radi boljitka drugih. Udruge stoga nazivamo „društvenim zajednicama, a ne zajednicama osoba“. U temelju je njihova suživota načelo druženja i konačišta, a ne logika obiteljskoga zajedništva i ognjišta. Njihova suradnja i djelatnost nalik je klupskom načinu ponašanja. Obiteljski pak način života ravna se načelom boljitka za druge. Temelj njihova zajedništva je „nesebična ljubav koja je velikodušna i ne traži svoje, sve vjeruje i svemu se nada“. Bračni pak drugovi vjenčanjem su postali nešto novo: „Dvoje bića, a jedna obitelj, dva partnera, a jedno partnerstvo, dva putnika na jednom putu“. Stoga je njihov cilj i zadatak „ostvariti ideal zajedništva koji spaja dva srca u jedan par, povezuje dva dara jednom tajnom i dvoje ljudi jednim kućanstvom“. A osnovna i najvažnija potka takvoga zajedništva je u ljubavi koje nikada ne smije uzmanjkati. Nju prate i druge krjeposti i vrline, kao što su strahopoštovanje, povjerenje, žrtva i zahvalnost.
Pišući o obitelji u svojoj enciklici Evanđelje života, sveti Ivan Pavao II. rekao je kako se „obitelj nalazi i u središtu velike borbe između dobra i zla, između života i smrti, između ljubavi i onoga što je ljubavi protivno“, te istakao da „postoji objektivna zavjera protiv života u koju su uključene i međunarodne ustanove“[1]. Isusovim utjelovljenjem zasjala je vrijednost ljudskoga života, a pravo na život postalo temeljnim ljudskim pravom. Budući da je Isus svojim utjelovljenjem posvetio ljudski život, on je jedini njegov gospodar. Od majčina krila čovjek pripada Bogu koji ga je stvorio i svojim rukama oblikovao, te njegovo ime upisao u Knjigu života. Zato je ljudski život svet i nepovrjediv; od začetka do naravnoga svršetka. I treba ga braniti, poštivati i zauzimati se za njegovo dobro na svim područjima: kako na unutarnjem, osobnom, vjerskom i duhovnom, tako i na izvanjskom, društvenom, zakonodavnom, političkom, gospodarskom, socijalnom i zdravstvenom. I to svim sredstvima što nam ih na raspolaganje stavlja zauzeta ljubav. „Obitelji su, naime, Božjim darom i izborom pozvane biti duhovnim gnijezdom i ognjištem života“.
Iz navedenih dviju temeljnih vrijednosti ljubavi i života proizlaze četiri osnovne zadaće kršćanske obitelji: stvaranje zajednice osoba (stalnost i sakramentalna nerazrješivost), služenje životu (prenošenje života i odgoj djece), sudjelovanje u društvenom životu (prva životna stanica ima i svoja ‘obiteljska prava’), te sudjelovanje u životu i poslanju Crkve (kao „kućna Crkva“ koja naviješta evanđelje i posvećuje se molitvom i sakramentalnim životom). Imajući u vidu ove dvije temeljne vrijednosti obitelji, kao i četiri osnovne zadaće kršćanske obitelji, valja se složiti s tvrdnjom Ivana Pavla II. da „budućnost Europe i čovječanstva ovisi o obitelji“ u kojoj se čovjek rađa, raste, zori i napreduje.
Škola odgaja i obrazuje čovjeka
Nakon temeljnih natuknica o društvu i obitelji prelazimo sada na temu predavanja, na odgoj kao temeljnu zadaću škole. Svi znamo da dijete kad se rodi „nije gotovi čovjek“. Biološki gledano ono nosi „ljudski genetski kod“ i posjeduje sve bitne oznake čovještva. No, mentalno i kulturno čeka ga „dugi duševni i tjelesni razvoj do zrelosti“. Taj proces odrastanja i sazrijevanja nazivamo odgojem. Njegovu svrhu dobro može razjasniti sama etimologija riječi. U hrvatskom jeziku ona ima korijen u glagolu „gojiti, što znači činiti da nešto živi i raste”. I uvijek se odnosi na živo biće. Od te riječi nastale su brojne glagolske i imenske izvedenice: odgojiti, odgajati, uzgajati; odgoj, odgajanje, uzgoj, odgojitelj (-ica), gojenac, odgajanik (-ica), ili pak pridjevi: gojen, odgojen, neodgojen, uzgojen, odgajan… Riječ odgoj i uzgoj, međutim, nemaju isto značenje. Odgoj se veže uz ljudska bića, a uzgoj se odnosi na biljke i životinje. Stari su Grci brigu o djeci nazivali ‘paideia’, od riječi ‘pais, paidos’ što znači dječak. Pedagog je bio rob koji je u početku pratio gospodsku djecu u školu, a kasnije ih i sam kod kuće poučavao. Rimljani su uzimali samo učene grčke robove za učitelje svoje djece, pa je „pojam odgoja sadržavao elemente vodstva i umnoga obrazovanja“.
Kad već tumačimo značenje odgoja, valja istaći kako su u tom procesu za djecu važni uzori i ideali. Mladi se, naime, već u djetinjstvu zanose pojedinim osobama, traže svoje uzore u koje se žele ugledati i slijediti ih. To potvrđuju njihove izjave da će „kad odrastu biti učitelji, mornari, zrakoplovci, liječnici, svećenici, inženjeri i dr. Djeca svoj životni put i zanimanje vezuju uz likove ljudi koji im nešto znače, pa im postaju uzori koje oponašaju i slijede. Roditelji, učitelji i odgojitelji moraju toga biti svjesni, te biti djeci vrijednim i privlačnim uzorima u svemu. Najbolja odgojna metoda je njihovo svjedočanstvo časnoga i plemenitoga života koji mladima postaje znakom i putokazom. A njihov pak uzoran život najuvjerljivija je pouka, najbolji udžbenik i najuspješnija metoda. Odgojiteljeve vrline najkraći su put do dječjega srca.
Po svom rođenju čovjek nije ni savršen, a niti svršen. On je zapravo tek „božanska skica i ponuđeni nacrt koji valja dovršiti“. Nitko se ne rađa kao gotov čovjek. Rođenje je tek početak njegova ostvarenja koje traje od kolijevke do groba. Zato nije dosta da se čovjek rodi. Potrebno je da se i preporodi, kako traži Isus od Nikodema (Iv 3, 5). Slično je i kralj David govorio sinu Salomonu neka ‘bude čovjek’. Kad su se, naime, Davidovi dani približavali svome svršetku, on je Salomonu ovako govorio: „Sada polazim na put sviju smrtnika. Ti budi hrabar i pokaži se čovjekom“ (1 Kr 2, 2). A onda mu je kratko i taksativno nabrojio zašto treba biti hrabar i što mu je činiti da se pokaže čovjekom:
„Drži Zakon Gospodina Boga svojega. Idi njegovim stazama i održavaj njegove uredbe, zapovijedi i propise, kako stoji je napisano u Zakonu Mojsijevu“ (1 Kr 2, 3-4).
„Slušaj, idi i drži se Božjih propisa“ tri su konkretne odredbe koje kršćanski odgojitelj mora imati na pameti u svom odgojnom i obrazovnom poslu. One su i utkane u odgojni hod i proces rasta gojenaca. A „troplet slušaj, idi i drži se“, pedagoški je kod našega odgojnoga uspjeha ili neuspjeha. Čini mi se važnim istaknuti ovo jer osjećam kako današnji čovjek gubi vlastitu osobnost, a onda malo po malo prihvaća da je i on „običan stroj koji povremeno treba odvesti na tehnički pregled kako bi podmazao kotače, promijenio svjećice, zamijenio ulje ili nešto slično.
Iako se na materijalnom i tehničkom polju postiglo mnogo, bojim se da se gubi ono najvrjednije: Osobni identitet. Stoga je vrlo aktualno Jahvino pitanje Adamu, koji je primijetio da je gol u Edenu, „čovječe, gdje si“? Ne treba puno napora da otkrijemo kako je „današnji čovjek i zarobljen i ogoljen“. A ogolili su ga oni koji su ga „htjeli od Boga osloboditi i svojim kumirima obdariti“. Svaki put kad je čovjek iz života i odgoja izbacio Boga, pravoga učitelja i pedagoga, ostao je razgoličen i osiromašen. Zato kršćanski odgajatelji moraju shvatiti da odgoj nije samo ljudska stvarnost, već je božansko-ljudsko djelo u kojem Bog ima i prvu i posljednju riječ. Tek kad se to sve „u odgojnom procesu umreži“, može se odgajati čovjeka i stvarati bolji svijet. Upitno je, stoga, koliko je cjelovit odgoj kad se iz odgojnoga sustava, iz državnoga ustava i obitelji, iz ustanova i ljudskih srdaca izbaci Onoga koji je počelo svega?! Nije moguće, naime, odgajati čovjeka, sliku i priliku Božju, a tvrditi kako Boga nema.
Tko je čovjek koga se odgaja i obrazuje?
Čovjek se oduvijek pitao tko je i zašto živi. On stalno traga za svojim korijenima, smislom i značenjem. I nije mu svejedno kakav će odgovor dobiti na pitanje „tko je i kamo ide“. Znanstvenici su se trudili u tom smislu davati odgovore i definicije o njemu. I opisivali su ga kao biološko, psihološko, razumno, političko, ekonomsko, moralno, religiozno, tehničko, povijesno, utopijsko, estetsko, nedovršeno, otvoreno, tragično, nesigurno biće. Opisivali su ga kao biće koje ‘govori’, koje se buni, koje stvara simbole, koje troši, koje se smije, sumnja, prilagođava se, igra se, biće koje uspostavlja odnose, koje obećava, zaboravlja, biće savjesti, zagonetno biće. I mogli bismo tako „u nedogled nabrajati umotvorne pojmove“ izrečene o njemu kroz povijest. Svaka od spomenutih riječi – definicija izražava poneku njegovu mogućnost, ali sve zajedno zbrojene ne obuhvaćaju čovjeka u potpunosti. Čovjek izmiče znanstvenim formulacijama i ostaje mučna nepoznanica. On je veći od zbroja svojih sastavnih dijelova. I jedino je biće u svemiru koje postavlja pitanja i daje odgovore. No, ima dosta pitanja koja ostaju bez konačnoga odgovora, kao što ima dosta i odgovora koja ne traže daljnja pitanja. Čovjek je, naime, tajna. Tajna beskrajna.[2]
Kad pak zavirimo u Bibliju, otkrivamo kako je čovjek „posljednje Božje stvaralačko djelo“, čin posebne odluke i osobnoga Božjega zahvata. Dok su druga živa bića bili stvoreni na njegovu zapovijed ‘neka bude’, stvaranje čovjeka opisano je kao promišljeno, zauzeto i dobro odvagnuto djelo slobodne Božje volje: „Načinimo čovjek na svoju sliku i priliku“ (Post 1, 26). Izvješće o tom osobitom stvaranju zapravo je hvalospjev čovjeku i njegovu dostojanstvu; to je pjesma ljudskoj obitelji, kulturi i napretku. Čovjek „nije samo materija sazdana iz praha zemaljskog“, niti živo biće poput ostalih na zemlji. On je iskra Stvoriteljeva duha (anima vivens), „stvoren na sliku i priliku Božju“. On je slava Božja (Gloria Dei homo est) kako je pisao sv. Irenej. Rođen na zemlji, a stvoren za nebo. On je kruna svih zemaljskih stvorova, njezin ures i simbol. Nije neko obično biće, bačeno s neba u svijet materije, niti je životinja koja se postupno razvila u razumno i slobodno biće.
On, dakle, nije „ni plod slučaja niti plod nekoga prirodnoga procesa“. Božja ga je ljubav stvorila i „učinila malo manjim od sebe; slavom i čašću ga okrunila i sve mu pod noge podložila“ (Ps 8, 6-7). A on je pozvan biti Božjim suradnikom na zemlji. Neživa materija i živa bića stavljena su mu na raspolaganje. Zato je stvaralaštvo bît njegova poslanja u svijetu i izraz Božjega povjerenja. Čovjek ne može i ne smije ostati skrštenih ruku, nego mora Božje djelo usavršavati. On će stvarno istraživati dubine zemlje i mora, djelovanje životnih stanica, pretvarat će snagu vodenih slapova u svjetlo, ugljen i zemno ulje u brzinu, atom u strahovitu snagu. Podizat će tvornice, palače, gradove i ceste, graditi veličanstvene brodove, zrakoplove i snažne rakete. Letjet će na mjesec i u dubine svemira, a sve u duhu zapovijedi „neka podloži zemlju sebi“. Čovjek je stoga na zemlji „znak Božjega vrhovnoga gospodstva“. On je njegov poslanik, glasnik i opunomoćenik. No, taj Božji dar čovjeku je prije svega dar. On nije gospodar nego upravitelj povjerenih dobara. Jer, on je stvorenje Božje, pa mora nastaviti surađivati s Bogom kako bi bila ostvarena Božja vladavina nad svima.
Obično se govori kako je „čovjek označen s četiri dimenzije: tri prostorne (protežne) i jednom vremenskom“. No, tu nedostaje još jedna važnija dimenzija. Nije on samo tijelo koje živi u prostoru i vremenu. On je i duh određen za vječnost. U tom smislu Rahner ga je definirao kao Geist in der Welt, Duh u svijetu. On je na zemlji jedini subjekt. Sve ostalo su objekti, stvari i životinje. On je osoba, nosilac prava i dužnosti i pripada mu najveće dostojanstvo. Objektivno, on je nešto veliko u svemiru. Stoga je ruski književnik Gorki zapisao kako „imenica čovjek gordo zvuči“. No, njegova veličina ima, nažalost, ima i svoju negativnu stranu. Uz tu veličinu prisutan je i ljudski jad na tjelesnom i duhovnom polju: bolest, starost, smrt, neznanje, glupost, psihopatije, pomračenje uma. Dodali se k tomu i onaj moralni jad njegova egoizma, zloće, kriminala, ubojstava i ratova, nije čudo što je američki književnik Eugene G. O’Neill (1888.–1953.), dobitnik Nobelove nagradu za književnost (1936.), suprotno od Maksima Gorkoga, napisa kako „riječ čovjek ponekad zvuči i gnusno“.
Koja je onda prava istina o čovjeku?
Je li on doista „uzvišeno biće koje gordo zvuči“, anđeo ili životinja koja nosi vražje rogove?! Ni jedno, ni drugo ne odgovara istini. Čovjek nije ni Bog, a ni anđeo. On nije ni životinja, a niti đavao. On je zapravo samo čovjek. Ograničeno biće s velikim potencijalom. Nije determiniran tuđim utjecajem, ali bez pomoći sa strane ne bi preživio. Stanovnik je zemlje, ali rođen kao dijete neba. Veličina i jad. Stvaratelj i nedovršeno i nesavršeno stvorenje. Stoga, biti čovjek znači biti na putu rasta. A to je jedan od zadataka svakoga ljudskoga i posebice kršćanskoga odgoja, koji je naporan, dug i bolan posao jer traje čitav život.
Francuski filozof i dobar poznavatelj ljudske psihe, André Malraux (1901.–1976.), zapisao je kako poznatoj frazi „da je dovoljno devet mjeseci da se stvori čovjeka“, treba dodati kako je „potrebno pedeset godina odricanja i volje da se učini čovjeka“. Proces pak odgoja i humanizacije odvija se u nekoliko faza. Ona prva, koja je vezana uz začetak i početak života u krilu majke, kao i njegov fizički porođaj važan je dio, ali je vremenski najkraći: devet mjeseci. Druga faza je duševni i tjelesni rast i razvoj tijekom djetinjstva i mladenaštva. Od maloga sićušnoga ljudskoga stvorenja treba odgojiti zrelo i odgovorno biće. Dijete stoga prolazi stupnjeve razvoja u fiziološkom i psihičkom pravcu dok postane odrastao čovjek.
Ta razvojna faza počiva na urođenim genetskim zakonima (genetski kod) ljudske naravi i odvija se prirodnim načinom uz asistenciju odraslih. I ne može se uspješno dovršiti bez roditeljske, odgojiteljske i medicinske pomoći starijih. Dijete se zapravo „goji i odgaja kako bi postalo cjelovit čovjek“. Stoga je vrlo važno i potrebno da se u osobi odgojitelja „harmonično susretnu pedagog i psiholog, otac i brat, liječnik i duhovnik“ s konkretnim ciljevima, sredstvima i metodama odgoja.
[1] Ivan Pavao II., Evanđelje života, br. 17: „Ne može se, na kraju, nijekati da su i sredstva društvenoga priopćivanja sukrivci ove zavjere, šireći u javnom mnijenju onu kulturu koja predstavlja pribjegavanje kontracepciji, sterilizaciji, pobačaju i samoj eutanaziji kao znaku napretka i osvajanju slobode, dok bezuvjetna stajališta u korist života prikazuje kao neprijatelje slobode i napretka.“
[2] Battista Mondin, L’uomo chi è? Milano Massimo, 1977., 380 str. U ovoj filozofskoj studiji Mondin piše kako su neka vidljiva obilježja bila povodom nazivati čovjeka različitim imenima: Na temelju tjelesne strukture nazivali su ga homo somaticus, a na temelju razuma homo sapiens. Na temelju njegova načina govora homo loquens, a zbog društvene dimenzije homo socialis. Temeljem kulture i kulturnoga nasljeđa nazvaše ga homo culturalis, a temeljem rada i tehnike homo faber. Zbog njegove potrebe za igrom i zabavom homo ludens, a na temelju njegove otvorenosti transcedenciji opisaše ga kao homo religiosus.
