Želiš li ozdraviti?

Uz dan bolesnika

Ovih hladnih zimskih dana to je uobičajeno pitanje. Izraz je to pristojnosti i brige.

„Kako zdravlje“?, pitaju zatim. Okupirani smo svojim i tuđim zdravljem. Prepričavamo pojavu bolesti od gripe do salmonele. Ima to smisla ukoliko čovjeku, namjerniku, prijatelju želimo da ne bude bolestan i, ako  već jest,  da ozdravi. Ivan u petoj glavi opisuje Jeruzalemski čudesni ribnjak s pet trijemova i bolesnike koji su okolo ležali čekajući da voda postane anđelovim dodirom ljekovita i da ozdrave. I Bog se brine za naše zdravlje. Neki  je bolesnik danima, godinama ležao kraj čudesna ribnjaka, iscjeljiteljskih voda  kako bi se okupao i ozdravio. Nije mu uspjelo, drugi su bili brži. Na njega nitko nije mislio još manje mu pomogao.

Dolazi Isus i u mnoštvu bolesnih gleda baš njega. Pita ga: „Želiš li ozdraviti“? Kako je to zvučalo u ušima nesretnika? Ozaren pogledom i nadom.

Biblijska zgoda koja i nas  proziva i obvezuje. Odgovor bolesnika pogađa mnoge od nas. “Nemam čovjeka da me odnese…!“  Isus mu reče: “Ustani, uzmi svoju ležaljku i hodi!“ Toliko je bolesnih oko nas. Mnogi bi sad pomislili da  imao razvijen sustav liječenja, lijekove , bolnice. Što onda nedostaje? Bolesnome nedostaje tvoj osmijeh, dodir, prisutnost. Bolestan je jer ga nema „tko nositi“ do izvora. To se, dakako, odnosi i na bolesnike na duši. Koga, koliko njih nosiš?

Prijatelju, jesi li ikad uz ono: „Kako zdravlje?“ nekoga zapitao: „Kako tvoje duševno zdravlje?“

Zar je tjelesno zdravlje  najvažnije? Istina, zdravlje tijela je  kod mnogih prva briga, a duša je tek na zadnjem mjestu. Što sve čovjek, čovječanstvo ne čini da produži vijek čovjekov? Kolika otkrića, lijekovi, dijete i sve što ide uz kozmetičku industriju.

Biblija  se ne slaže s time. Nije fizičko zdravlje najvažnije, iako je važno za svakoga. Što je s duhovnim zdravljem? Neki psiholozi, liječnici misle da je narušavanje duhovnog zdravlja preduvjet fizičkim teškoćama.

I nas pita Isus: “Želiš li ozdraviti?“ Tko ne bi odgovorio potvrdno? Sve naše molitve, zavjeti  su u tom smjeru. Tražimo zagovor, pomoć, čudo na tijelu. Imaš li takvih u kući, susjedstvu?

Jedna mi se žena potužila da joj sin ne ide redovito na Misu, da ga ne može „natjerati a sve poduzima“. Savjetovao sam joj da ga ostavi na miru u kući za računalom, ali da ga ponese u Crkvu. Recite  mu: „ Dobro sine moj, ostani gdje jesi, radi što hoćeš, ali ja ću za tebe moliti, u Crkvu ići.“ Ganuta do suza rekla je nakon  jednog susreta: “Župniče, nisam stigla do Crkve, a on je već bio tamo.“ Nikad ne idi u Crkvu, na molitvu, da nekoga ne poneseš. Važi?