Drugi dio došašća: 19. prosinca – homilija

Čitanja: Suci 13,2-7.24-25a; Ps 71,3-6b.16-17; Lk 1,5-25

Zvuči nam bajkovito i pomalo nestvarno kad nam Biblija pripovijeda kako čudesnim Božjim zahvatom žena nerotkinja ili žena već u poodmaklim godinama začinje i rađa dijete.

Tako nam današnje bogoslužje predstavlja majku onog drevnog junaka Samsona i već ostarjele Zahariju i Elizabetu kojima se imao roditi sin, Ivan Krstitelj.

Naravno, Bogu je sve moguće i Božji su putevi neistraživi. Međutim, u ovo predbožićno vrijeme valjalo bi, čini mi se, svratiti pozornost na sljedeće. Bog, naime, računa na čovjeka. Pogledajmo. Anđeo dolazi do one žene i veli joj da će začeti i roditi sina koji će početi izbavljati svoj narod iz ruku neprijatelja. Tako je naviješteno rođenje Samsonovo. Slično anđeo naviješta Zahariji kako će mu žena roditi sina koji će biti velik i koji će potaknuti na obraćenje mnoge od njegova naroda.

Zar ne, da bi to Bog mogao i sam učiniti? Zar ne da bi on – recimo tako – mogao poslati svoga anđela da to za nj učini. Međutim, Bogu se sviđa surađivati s nama, malim ljudima. Tako i Isus izabire svoje učenike iako su oni doista bili obični, mali ljudi, sa svim svojim ljudskim slabostima i granicama.

Bog računa na nas. Bog nas uporno poziva.

Oni starodrevni junaci koje Bog poziva, o čemu nam svjedoči Biblija, nisu izuzetak. Bog i danas uporno poziva. Bog traži našu suradnju. Bog i danas želi kazati lijepu riječ nekom čovjeku. Za to smo mu potrebni mi. Bog i danas želi pomoći, oprostiti, imati razumijevanja, imati vremena. Bog i danas želi “otrti suzu s očiju”, ojačati nadu, umnožiti ljubav. I za to treba tebe i mene.

Sveti je Franjo jednoć upitao: “Gospodine, što želiš da učinim?” Zapitajmo se i mi. Možda upravo u ove predblagdanske dane nekome posebno treba upravo naša riječ, naša gesta, naša blizina, naša ljubav.

Tako će se blagdanska radost uvećati i umnožiti.