Akvinac o Emanuelu
Iz Akvinčeva tumačenja Izaije 7, 14
Emanuel se spominje u Starom Zavjetu, u Knjizi proroka Izaije 7, 14. U svojim mladim danima, godine 1252. sv. Toma Akvinski napisao je Expositio super Isaiam ad litteram („Doslovno izlaganje Izaije“). Sedmoj glavi Izaije posvetio je dva predavanja. Pri kraju drugoga predavanja (caput 7, lectio 2) kaže:
Nad onom riječju „nadjenut će mu ime Emanuel“ (Izaija 7, 14), to jest „S nama Bog“ (Matej 1, 23), treba napomenuti kako je Krist s nama na više načina.
Ponajprije kao brat, po zajednici naravi – Pjesma nad pjesmama 8, 1: „O, da si mi brat, da si sisao prsa majke moje, našla bih te vani, poljubila bih te i nitko me zato ne bi prezirao.“
Drugo kao zaručnik, po vezu ljubavi – Ivan 14, 23: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ“.
Treće kao pastir, po tješenju unutarnjim olakšanjem – Otkrivenje 3, 20: „Evo, na vratima stojim i kucam; čuje li tko glas moj i otvori mi vrata, ući ću k njemu i večerati s njim.“
Četvrto kao spasitelj, po pomoći obrane – Jeremija 30, 10: „Ne boj se, Jakove, slugo moj, govori Gospodin, i ne plaši se, Izraele! Jer evo, spasit ću te iz zemlje predaleke.“
Peto kao vođa, primjerom djela – Ponovljeni zakon 32, 12: „Gospodin sâm njega je vodio.“
Iz Akvinčeva tumačenja Mateja 1, 23
U zreloj dobi, godine 1269. sv. Toma Akvinski studentima bogoslovlja u Parizu izlagao je drugo mjesto gdje Pisma spominju Emanuela, a to je Matejevo evanđelje, o čemu su očuvane brzopisne bilješke: Lectura super Matthaeum. Prvoj glavi Evanđelja po Mateju posvetio je šest predavanja. U petom od njih (caput 1, lectio 5) kaže:
Slijedi, „i nadjenut će mu se ime Emanuel“ (Matej 1, 23). Ali se pita, zašto se to ne slaže s riječima Anđela koji govori [Mariji] „nadjenut ćeš mu ime Isus“ (Luka 1, 31), [odnosno Josipu:] „ti ćeš mu nadjenuti ime Isus“ (Matej 1, 21)? Valja reći kako je to obećanje dano Židovima, koji će imati spasenje Kristovim dolaskom. A Isus se tumači kao „spasitelj“, što je isto što i Emanuel, „S nama Bog“.
Jer Bog je s nama na četiri načina:
-
- po preuzimanju naravi – Ivan 1, 14: „Riječ pȕt posta“,
- po suobličenju naravi, jer je u svemu bila slična – Filipljanima 2, 7: „postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik“,
- po tjelesnom razgovoru – Baruh 3, 38: „Potom se ona [Mudrost] na zemlji pojavila, s ljudima razgovarala.“
- po duhovnom razgovaranju – Matej 28, 20: „evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“
No, mora se pitati, u vezi sa znakom, zašto evanđelist ne rabi iste riječi kao prorok, nego se služi imenom Isus. Ipak, mora se reći da je govorio u istom duhu.[1]
Moramo se isto tako pitati zašto se u Izaiji 7, 14 kaže „i nazivat će se“ [vocabitur], a u Mateja „nazivat će Ga (oni)“ [vocabunt]. No, Jeronim kaže da se ovdje kaže kako će Ga nazivati (u trećoj osobi množine), jer Onoga koga su najprije anđeli prozvali naviještajući Ga (usp. Luka 2, 21), apostoli su kasnije nazivali propovijedajući Ga i veličajući: „da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ“ (Filipljanima 2, 10).
Što se tumači kao „S nama Bog“ (Matej 1, 23)? Naime, pita se tko je dodao to tumačenje proročanstvu, „S nama Bog“, prorok ili evanđelist? A čini se da to nije bio evanđelist, jer mu to nije trebalo zato što je pisao na hebrejskom. Ali budući da je Emanuel složeno ime, može se na neki način reći da ga je evanđelist protumačio i na hebrejskom. Ili se može reći da ga je protumačio onaj koji je prvi preveo s hebrejskoga.
A treba napomenuti da se u Glosi kaže kako postoje tri vrste proročanstva, naime, predodređenje, predznanje i prijetnja; i one se razlikuju.
Proročanstvom se naime naziva pretkazivanje stvari koje su daleke, to jest buduće; ali postoje neke buduće stvari koje čini samo Bog; neke pak, iako ih Bog čini, ipak bivaju po nama i drugim stvorenjima; ali postoje i neke stvari koje Bog ni na koji način ne čini, kao što su zla.
Proricanje onih stvari koje čini samo Bog, naziva se proročanstvo predodređenja, poput toga da djevica začne; stoga je Izaija 7, 14: „Evo, djevica će začeti“, proročanstvo predodređenja.
Ali ono što biva iz drugotnih uzroka može se promatrati na dva načina. Prvo, prema onome što je u Božjem predznanju, primjerice, o Lazaru; jer ako bi netko uzeo u obzir prirodne uzroke i rekao da nikada ne će uskrsnuti, govorio bi istinu, dok je zapravo trebao uskrsnuti prema redu Božjega predznanja. Stoga, kada proročanstvo predviđa ono što je u Božjem predznanju, ono se uvijek ispunjava; ali kada predviđa prema redu nižih uzroka, ne ispunjava se uvijek, kao što je jasno iz Izaije 38, 1, kada Izaija kaže Ezekiji: „Uredi kuću svoju, jer ćeš umrijeti i ne ćeš živjeti“.
Ali ne nameće li proročanstvo nužnost predznanja? Tu moramo reći da ne, jer je proročanstvo svojevrsni znak Božjega predznanja, koje ne nameće nužnost unaprijed poznatim stvarima, jer budućnost razmatra u njezinoj sadašnjosti. Što god se događa, prisutno je Bogu, jer se Njegov pogled proteže na sve vrijeme. Naime ako vidim nešto prisutno, moj zor ne nameće nužnost, kao kada vidim nekoga kako sjedi. Pa smo na taj način razumjeli proročanstva koja se izlažu u ovoj knjizi.
A treba razmotriti kako su postojale tri zablude.
Jedna je ona manihejaca,[2] koji kažu da se u cijelom Starom Zavjetu ne nalazi nijedno proročanstvo o Kristu te sve što je uvedeno u Novi Zavjet o Starom, sve je od kvarenja. Protiv toga čita se u Rimljanima 1, 1–2: „Pavao, sluga Kristov, pozvan za apostola, odvojen za evanđelje Božje, koje Bog unaprijed obećavaše po svojim prorocima…“. A da govori o proročanstvima Židova, jasno je u nastavku u 9, 5: „njihovi su i oci, od njih je, po pȕti, i Krist…“.
Druga je bila Teodora Mopsuestijskoga,[3] koji kaže da se ništa od onoga što se iz Staroga Zavjeta navodi doslovno ne odnosi na Krista, nego je prilagođeno, baš kao kada navode onaj stih iz Vergilija:
„talia pendebat memorans, fixusque manebat –
Visio je sjećajući se takvih stvari i ostao je proboden“.
Jer to je prilagođeno Kristu. A onda, „da se ispuni“ (Matej 1, 22), treba to objasniti na način kao da je evanđelist rekao: i to se može prilagoditi. Ali protiv toga u Luki 24, 44 kaže Isus: „treba se ispuniti sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano“. I treba znati kako u Starom Zavjetu postoje neke stvari koje se odnose na Krista i govore se samo o Njemu, kao što su: „Evo, djevica će začeti u utrobi i roditi sina“ (Izaija 7, 14); i Psalam 22, 2: „Bože, Bože moj, pogledaj me; zašto si me ostavio?…“ A ako bi netko iznio drukčije doslovno značenje, bio bi krivovjernik, a krivovjerje je osuđeno. Ali budući da ne samo riječi Staroga Zavjeta, nego i djela označavaju Krista, ponekad se neke stvari govore doslovno o nekim drugima, ali se odnose na Krista ukoliko nose sliku Krista, kao što je rečeno za Salomona: „I vladat će od mora do mora…“ (Psalam 72, 8), jer se to nije ispunilo u njemu.
Treća zabluda je ona Židova. Treba znati da Židovi posebno prigovaraju protiv ugleda toga retka, jer u hebrejskom ne piše „djevica“, nego „alma“, što je isto što i djevojka. Stoga da se te stvari doslovce ne govore o Kristu, nego o Emanuelu ili o nekom sinu Izaije, prema drugima. Ali protiv toga Jeronim prigovara kako se to nije moglo reći o Izaijinu sinu, jer je dokazano da je on već bio rođen kada je to rečeno. Isto tako, ne nalazi se nitko poznat u to vrijeme tko bi se zvao Emanuel. Opet, nije znak to što djevojčica rađa. Stoga Jeronim kaže da je alma dvoznačna riječ i ponekad označava dob, a ponekad nešto skriveno, i tada znači djevicu koja se pomno čuva; i tako znači ovdje.
Židovi su nadalje prigovarali da je to dano kao znak. Izaija 7, 1:
„U dane judejskoga kralja Ahaza, sina Jotamova, sina Uzijina, aramski kralj Rason i izraelski kralj Pekah, sin Remalijin, zavojštiše na Jeruzalem“.
Pa je prorok obećao kako će biti oslobođeni od njih, dajući taj znak Ahazu.
Ali treba reći kako je taj znak dao ne samo Ahazu, nego i domu Davidovu, jer kaže: „Čujte, dome Davidov!“ (Izaija 7, 13); kao da je prorok rekao: Gospodin će ti pomoći protiv ovih kraljeva, ali će On sâm učiniti i puno veće stvari, jer to ne će biti samo njegovo izbavljenje, nego cijeloga svijeta.
No, vratimo se Pismu. „Sve se to dogodilo“ (Matej 1, 22).
Naprotiv, anđeo je puno toga rekao unaprijed, naime: „Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga“ (Matej 1, 20), „Rodit će sina…“ (Matej 1, 21), i dalje: „ti ćeš mu nadjenuti ime Isus“ (Matej 1, 21). A to se još nije bilo dogodilo.
No, na jedan način, prema Rabanu,[4] mora se reći da se „Sve se to dogodilo“ (Matej 1, 22) odnosi na prošle događaje, da se anđeo ukazao Djevici i rekao te riječi, „Sve se to dogodilo“ (Matej 1, 22)“, radi očuvanja Djevice, prema onome što se shvaća uzročno. Ili se odnosi na one stvari koje je pretkazao, pa se može reći „Sve se to dogodilo“ (Matej 1, 22) zbog predodređenja.
Ili bi trebalo reći kako evanđelist pisaše nakon što se sve bilo dogodilo, i da se stoga odnosi na to. Stoga se to uzima posljedično, jer Bog se nije htio utjeloviti kako bi se proročanstvo ispunilo, kao da je Stari Zavjet dostojniji od Novoga; nego je iz proročanstva slijedilo da će se Krist utjeloviti.
Jeronimovo razjašnjenje razlike između Izaije i Mateja
Godine 398. sv. Jeronim napisao je Tumačenje Matejeva evanđelja, u kojem stoji:
Matej 1, 22–23: „Sve se to zbilo da se ispuni što je Gospodin rekao po proroku koji kaza: Djevica će, evo, imati u krilu i roditi.“
Umjesto toga što evanđelist Matej kaže „imat će u krilu“, u proroka je napisano „primit će u krilo“ (Izaija 7, 14). Stoga što prorok proriče buduće, on bilježi što će se dogoditi i zato piše „primit će“. Evanđelist pak iznosi povijest dogođenoga, a ne onoga što će se zbiti. Zato je „primit će“ zamijenio s „imat će“. Tko, naime, ima, nipošto ne će primiti.
Nešto slično čitamo i u psalmima: „Uzlazeći na visinu, poveo je zasužnjeno sužanjstvo. Primio je darove među ljudima“ (Psalam 67, 19). Navodeći taj dokaz Apostol nije rekao „primio je“, nego „dao je“ (Efežanima 4, 8). U psalmu je bilo naznačeno – jer je riječ o budućnosti – da će primiti, dok se u Apostola pripovijeda o Onome koji je već dao što je primio.[5]
Članak vjere o Kristovu začeću i rođenju
Godine 1262. sveti je Toma na zamolbu palermskoga nadbiskupa napisao raspravu O člancima vjere i sakramentima Crkve. U Prvom dijelu (O člancima vjere), drugom odjeljku (O Kristovu čovještvu), prvom članku (O Kristovu začeću i rođenju) piše:[6]
Sada preostaje razmotriti članke koji se tiču Kristova čovještva, glede kojega se razlikuje šest članaka; od kojih je prvi glede Kristova začeća i rođenja, prema onome što kaže Izaija 7, 14 i uvodi Matej 1, 23: „Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel.“
I glede ovoga bilo je puno zabluda, od kojih je prva zabluda onih koji govore da je Krist bio puki čovjek i da nije bio oduvijek, nego da je uzeo početak od Marije. I ovo je zabluda Karpokrata,[7] i Cerinta,[8] i Ebiona,[9] i Pavla Samosatskoga,[10] i Fotina.[11] Protiv njih se govori u Rimljanima 9, 5: „Od njih je Krist po tijelu, koji je iznad svega Bog blagoslovljen u vjekove.“
Druga je zabluda manihejaca, koji govore kako Krist nije imao pravo tijelo nego prividno; protiv čega je ono što je Gospodin u Luki 24, 27 prekorio zabludu svojih učenika koji su „uznemireni i uplašeni mislili da vide duha“, i Mateju 14, 26: „Ugledavši Ga kako hoda po moru, prestrašeni rekoše da je utvara“. I zavapili su od straha. Njihovo je mišljenje otklonio Gospodin govoreći: „Imajte pouzdanje. Ja sam: ne bojte se“ (Matej 14, 27).
Treća je zabluda Valentina,[12] koji je rekao da je Krist uzeo nebesko tijelo i da ništa nije uzeo od Djevice, nego da je prošao kroz nju kao kroz potok ili cijev, a da nije od nje uzeo nikakvo tijelo. Protiv toga se govori Galaćanima 4, 4: „Poslao je Bog svojega Sina, koji je postao od žene“.
Četvrta je zabluda Apolinara,[13] koji je rekao da je nešto od Riječi pretvoreno ili preobraženo u pȕt, a da pȕt nije uzeta od Marijine pȕti. Naime, zbog onoga što se kaže u Ivana 1, 14: „Riječ pȕt pòsta“, shvatio je to kao da je Riječ pretvorena u pȕt, protiv čega se odmah na istom mjestu dodaje: „I nastani se u nas“. Naime, ne bi u našoj naravi cjelovito prebivala da je bila pretvorena u pȕt. Stoga „Riječ pȕt pòsta“, treba razumjeti da znači: Riječ je postala čovjekom. Naime, u tom se smislu često uzima izraz pȕt u Pismima, prema onom Izaija 40, 5: „Svaka će pȕt jednako vidjeti da su usta Gospodinova govorila.“
Peta je zabluda Arijeva,[14] koji je tvrdio kako Krist nije imao ljudsku dušu, nego da je Riječ bila umjesto duše, protiv čega se govori u Ivana 10, 17: „Ja polažem svoju dušu, da je opet uzmem. Nitko je ne uzima od mene, nego je ja sam od sebe polažem.“
Šesta je zabluda Apolinara, pošto se spomenutim svjedočanstvom i drugima uvjerio da je Krist imao ljudsku dušu, počeo je tvrditi da Krist nije imao ljudski um, nego da mu je Riječ Božja bila umjesto uma, protiv čega je ono što se Gospodin priznao čovjekom. Ivan 8, 40: „Tražite da me ubijete, čovjeka koji sam vam rekao istinu.“ A ne bi bio čovjek da nije imao razumnu dušu.
Sedma je zabluda Eutiha,[15] koji je tvrdio da je u Kristu jedna narav sastavljena od božanstva i čovještva, protiv čega Apostol govori: „On, kad je bio u obličju Božjemu, nije držao za otimačinu da bude jednak Bogu; nego je sam sebe oplijenio uzevši obličje sluge, i postao je sličan ljudima i vanjštinom je bio nađen kao čovjek“ (Filipljanima 2, 6), očigledno razlikujući u njemu dvije naravi: božansku i ljudsku.
Osma je zabluda monoteleta,[16] koji tvrde da je u Kristu jedno znanje, djelovanje i volja; protiv njih Gospodin govori u Mateja 26, 39: „Ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.“ Ovdje se otvoreno u Kristu postavlja i ljudska volja i božanska volja, koja je zajednička Otcu i Sinu.
Deveta je zabluda Nestorija,[17] koji je priznavao da je Krist savršeni Bog i savršeni čovjek, ali je ipak rekao da je jedna osoba Boga, a druga osoba čovjeka, i da nije nastalo [hipostatsko] sjedinjenje Boga i čovjeka u jednoj Kristovoj osobi, nego samo prema prebivanju milosti, tako da je zanijekao da je Blažena Djevica Majka Božja, nego je govorio da je ona majka čovjeka Krista, protiv čega se kaže u Luki 1, 35: „Ono Sveto, koje će se roditi od tebe, zvat će se Sin Božji.“
Deseta je zabluda Karpokrata, koji je, kako se smatra, mislio da je Krist čovjek rođen od obaju [roditelja], protiv čega se govori u Mateju 1, 18: „Prije nego se sastadoše nađe se trudna po Duhu Svetomu.“
Jedanaesta je zabluda Helvidija,[18] koji je govorio da je Blažena Djevica nakon što je rodila sina Krista, rodila Josipu više djece, protiv čega stoji u Ezekiela 44, 2: „Ova će vrata biti zatvorena, i neka se ne otvaraju, i neka muž ne ulazi kroz njih: jer je Gospodin Bog Izraelov kroz njih prošao, i bit će zatvorena vladaru.“
E protiv svih ovih zabluda u Apostolskom se vjerovanju kaže: „Začet je po Duhu Svetomu, rođen od Marije Djevice.“ I u Vjerovanju otaca: „Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa, i utjelovio se po Duhu Svetomu od Marije Djevice, i postao čovjekom.“
Slično je obrazloženje sv. Toma iznio početkom veljače 1273. u Tumačenju Apostolskoga vjerovanja (treći članak).[19]
[1] Tumačeći Mateja 1, 21, sv. Jeronim kaže: „Hebrejski Isus znači ‘spasitelj’. Evanđelist je dakle naznačio korijensko značenje Isusova imena kada je kazao: ‘Nazvat ćeš ga Spasiteljem, jer će spasiti svoj narod’.“ – Sveti Jeronim, Tumačenje Matejeva evanđelja, preveo Marijan Mandac, Makarska, 1996., str. 98.
[2] Manihejci su nazvani u Maniju Perzijancu (215.–273.) koji je zastupao strogi dualizam, tj. dva počela: počelo dobra i počelo zla, od kojega da potječu tvar i tvarna bića.
[3] Teodor Mopsuestijski (350.–428.), mopsuestijski biskup.
[4] Raban Maur (780.– 856.), mainzški nadbiskup.
[5] Sveti Jeronim, Tumačenje Matejeva evanđelja, preveo Marijan Mandac, Makarska, 1996., str. 98–99.
[6] Sv. Toma Akvinski, O člancima vjere i sakramentima Crkve, s latinskoga na hrvatski preveo Murus expugnabilis, 2024., str. 30–34.
[7] Karpokrat Aleksandrijski (prva polovica II. stoljeća), osnivač gnostičke sljedbe u prvoj polovici II. stoljeća. Njegovi sljedbenici vjerovali su da su Isusa začeli Josip i Marija, da Isus nije bio Bog, ali budući da Mu je duša bila „postojana i čista“, „sjećao se onih stvari kojima je svjedočio u sferi nerođenoga Boga“ (slično Platonovu poimanju Anamneze). Zbog toga se Isus mogao osloboditi tvarnih sila. Vjerovali su da sami mogu nadići tvarnost i da zato više nisu vezani Mojsijevim zakonom ili bilo kojim drugim ćudoređem, koje su smatrali pukim ljudskim mišljenjem. Irenej kaže da su se bavili čarobnjaštvom i vodili razuzdani život.
[8] Cerint (oko 50.–100) je rani gnostik, suvremenik i protivnik sv. Ivana Apostola i Evanđelista. Cerint je razlikovao Isusa kao čovjeka od Krista. Nijekao je nadnaravno Isusovo djevičansko rođenje, čineći Ga biološkim sinom Josipa i Marije te je naučavao da je Krist sišao na njega u obliku goluba pri krštenju i napustio ga pri raspeću – nikada ne utjelovljujući pȕt (tijelo od krvi i mesa, čovjeka u stanju slabosti i smrtnosti, ukupnost vanjskih fizičkih svojstava ljudskoga tijela i osjećajnosti).
[9] Ebion je osnivač ranokršćanske židovske sljedbe ebionita koji su priznavali Krista Mesijom, ali ne i Bogom. Poricali su božanstvo i Kristovo djevičansko rođenje, držali su se opsluživanja židovskoga zakona, smatrali su svetoga Pavla otpadnikom i priznavali su samo Evanđelje po Mateju.
[10] Pavao Samosatski (200.–275.), antiohijski patrijarh od 260. do 268., pristaša monarhijanizma, netrojstvenoga učenja po kojem u Bogu nema više osoba. Učio je da je Isus rođen kao običan čovjek, ali da je bio prožet božanskim Logosom ili Božjom riječju. Stoga se na Isusa nije gledalo kao na Boga koji je postao čovjek, nego kao na čovjeka koji je postao Bog. Piše: „Pomazan Duhom Svetim primio je naziv Pomazanika (Krista), pateći u skladu sa svojom naravi, čineći čudesa u skladu s milošću. Jer se čvrstoćom i odlučnošću značaja usporedio s Bogom, i očuvavši se od grijeha, bio je sjedinjen s Bogom i bio je osnažen shvatiti takoreći moć i vlast čudesa. Njima je pokazano da posjeduje, preko i iznad volje, jedno te isto djelovanje (s Bogom), te je stekao naziv Otkupitelja i Spasitelja našega roda… Spasitelj je postao svet i pravedan; i borbom i napornim radom prevladao je grijehe naših praroditelja. Na taj se način uspio usavršiti i kroz svoju ćudorednu izvrsnost sjedinio se s Bogom; postigavši jedinstvo i istovjetnost volje i djelovanja s Njim kroz svoj napredak na putu dobrih djela. To će se očuvati neodvojivo (od Božanskoga) i tako naslijediti ime koje je iznad svih imena, nagradu ljubavi i naklonosti koja mu je dana u milosti“. Sveopći Nicejski sabor godine 325. odredio je (19. kanon, Denzinger, 128) da se njegovi pristaše moraju ponovo krstiti jer njihovo krštenje nije ispovijedalo Trojstvo, pa prema tome nije bilo valjano.
[11] Fotin (IV. stoljeće), srijemski biskup, bio je pristaša nauke Pavla Samosatskoga koji je zastupao da je Krist samo čovjek kojega je kasnije, prigodom krštenja u Jordanu, Bog posinio ili posvojio (odatle se to učenje zove adopcionizam).
[12] Valentin (136.–160.), predstavnik „kršćanske gnoze“ u Aleksandriji i Rimu. Gnoza („viša i dublja spoznaja“) niječe Kristovo boštvo. Tvrdi da je Krist samo jedno od duhovnih bića (eona) koja postoje između Boga i tvarnoga svijeta.
[13] Apolinar (310.–385.), laodicejski biskup (danas Latakija, Sirija), tvrdio je da Isus nije bio potpun čovjek jer nije imao ljudsku dušu.
[14] Arij (260.–336.) iz Libije, učenik antiohijske bogoslovne škole, svećenik u Aleksandriji (Egipat). Tvrdio je kako Logos nije pravi Bog, nego da je stvoren u vremenu; On bi bio prvi među stvorenjima. Začetnik je krivovjerja zvana arijevstvo ili arijanizam.
[15] Eutih (378.–454.), arhimandrit samostana sv. Joba blizu Carigrada, osnivač monofizitstva, opirući se nestorijanstvu, prešao je u njegovu suprotnost. Učio je kako je u Kristu božanska narav potpuno upila ljudsku narav te da su obje jedno. Otuda monofizi (grčki mónos jedna, phýsis narav), koje je 451. osudio sveopći Kalcedonski sabor.
[16] Monoteleti (grčki mónos jedan, thelētḗs voljnik), počevši od carigradskoga patrijarha Sergija I. učili da u Kristu postoje dvije naravi, ali samo jedna volja. Tomu se suprotstavio sv. Maksim Ispovjednik koji je tvrdio da narav mora imati i osobnu naravnu volju, te da bi, ako se prihvati da je Krist imao samo jedno volju, iz toga nužno slijedilo da je imao i samo jednu narav ili da je Njegova ljudska narav bila nedostatna. Sv. Maksima podupro je papa Martin I. koji je bizantski car Konstans II. Bradati zbog toga prognao u Herson. Monoteletsko učenje osudio je sveopći Treći carigradski sabor godine 681.
[17] Nestorije (381.–451.) iz Antiohije (danas Antakya u Turskoj), carigradski patrijarh od 428. do 431. Učenik antiohijske bogoslovne škole, isticao je Kristovo ljudsko bivstvo da je između ljudske i božanske naravi preostajala samo izvanjska veza: druga božanska Osoba nastanila se u čovjeku Kristu kao u hramu. Zaključio je da je Blažena Djevica Marija samo Kristorodica, a ne i Bogorodica. To je učenje osudio sveopći Efeški sabor godine 431.
[18] Helvidij je u doba pape Damaza I. (366.–384.) u Rimu napisao djelo protiv vjerovanja u Marijino trajno djevičanstvo. Tvrdio je da svetopisamsko spominjanje Gospodinove „braće“ i „sestara“ predstavlja čvrst dokaz kako je Marija imala normalne bračne odnose s Josipom i dodatnu djecu nakon Isusa. Jeronim mu je odgovorio godine 383. raspravom O djevičanstvu Blažene Marije, u kojoj dokazuje da su Isusove „sestre“ i „braća“ sukladno hebrejskom načinu izražavanja zapravo bili ili Njegova polubraća i polusestre, Josipova djeca iz prethodnoga braka (usp. Protoevanđelje Jakovljevo) ili rođaci (bratići, sestrične).
[19] Sv. Toma Akvinski, Stožeri kršćanske vjere, preveo Augustin Pavlović, Split, 1981., str. 50–55.
