Svijeće
Svijeća nije znak ni jednoga sakramenta, ali prati obrede svih sakramenata. Simbolizira prisutnost Onoga, koji je kazao: „Ja sam svjetlo svijeta“. To je svjetlo zasjalo prvi put u božićnoj noći, ali je službeno očitovano svijetu preko sv. Simeona. Isus je po njegovim riječima „Svjetlo, koje će prosvijetliti narode“. Na putu vječnosti nema drugoga svjetla osim Krista.
Dvostruku simboliku svijeće: prosvijetliti bližnjega i svojim se izgaranjem žrtvovati za čistoću njegova srca – pokazao je Krist u Svom vlastitom životu. Na križu su se spojila oba simbola: Krist je ondje bio velika goruća svijeća, koja je prosvijetlila pamet stotnikovu. Sunce je potamnilo, kad je ta svijeća dogorjela. Ali i poslije izdahnuća nije prestala uloga svijeće: u svjetiljci Njegova srca ostalo je još nešto ulja, dovoljno da se napune srca ljudi. Tim je uljem zapalio nove svjetiljke ljubavi.
Svaki je kršćanin svijeća postavljena na svijećnjak. „Vi ste svjetlo svijeta“. Odgovornost kršćana je baš u tome da osvjetljuju put zalutalima i da izgaraju za njihovu sreću. Svaka riječ i svaki pokret koji u sebi nose izgaralačku ljubav mogu biti ubitačni za bližnjega. Naša je zadaća svijetliti životom i djelima da na kraju možemo opetovati riječi svetoga Starca: „Sada otpusti, Gospodine, svoga slugu u miru…“
Mnogo smo puta ušli u crkvu i opazili goruće svijeće na oltaru ili pred oltarom, izvan obreda. Znamo: to je zavjet neke majke, oca, sestre, prijatelja, koji izgaranjem svijeće žele posvjedočiti, da su spremni na svaku žrtvu, samo da spase život dragoga bića.
Ne zaboravimo ipak bitnost zavjeta: podvrći se volji Božjoj. Naše molitve i zavjeti ne smiju imati nikakav trgovački ugovor između nas i Boga. On je gospodar života i smrti. Pa kad nas ne usliši i kad sa svijećom dogori i život onoga za koga smo je zapalili, budimo uvjereni, da je sve to za njegovo dobro. Gospodin mu je dao milost da uđe u vječno svjetlo.
Ne budimo praznovjerni! Jednom sam bio pozvan umirućoj starici u nekom selu kraj Zagreba. Za vrijeme obreda sv. Popudbine i| Posljednjega pomazanja starica je neprestano zurila u svijeću na stoliću. Kada sam izišao iz kuće, dotrči snaha: „Gospon – reče mi sjetna, baka je sretna da niste pogasili svijeću. Ovaj put ne će umrijeti… Tek tada mi je bilo jasno, zašto je starica sa strahom gledala svijeću. Ipak se prevarila: umrla je prije nego sam se vratio na „farof“.
Uloga svijeće bila nam je rastumačena na krštenju.
„Primi goruću svijeću i neporočan čuvaj svoje krštenje. Vrši Božje zapovijedi da Gospodinu, kad dođe na svadbu, možeš izići ususret sa svim svetcima u nebeskoj slavi i živjeti u vijeke vjekova.“
Aluzija na Božju svadbu donosi nam u pamet priču o mudrim i ludim djevicama. Nije vrijedan Božje svadbe onaj koji želi samo časovito posvjedočiti za Krista, nego onaj koji cijeli svoj život nosi u srcu ulje ljubavi.
Rajmund Kupareo
Hrvatski katolički glasnik: Mjesečnik za duhovnu izgradnju američkih Hrvata (Chicago), veljača 1954., godište XIV, broj 2, str. 50–51.
