Biskupska katedra i katedrala
„Katedrala je simbol jedinstva, mjesto susreta, molitve i mira. Ovdje se kršćanska zajednica sastaje oko biskupa da bi ispovjedila svoju vjeru i da bi živjela svoje zajedništvo, posebno u slavljenju Euharistijskoga Otajstva“.[1] Bile su to prve riječi koje je sv. Ivan Pavao II. namjeravao izgovoriti u Sarajevu 8. rujna 1994.
Svaka je katedrala – katedrala po tome što u njoj postoji katedra – stolac njezina biskupa. Hrvatski su nazivi: katedrala, stolna crkva i stolnica. Ako je biskup metropolit, primas ili patrijarh, katedrala se može nazivati: metropolijska stolna crkva, prvostolna crkva ili prvostolnica, odnosno primaška ili patrijarška stolna crkva. No ti izrazi imaju isključivo počasnu vrijednost, a pravno ništa ne znače.[2]
Od crkve do katedralne crkve
„Katedrala je od samih početaka podizana unutar zidina (infra muros). U tom vremenu zvana je ecclesia [crkva, skupština, saziv vjerujućih]. Riječ je o biskupovoj crkvi, crkvi dijeceze, jer se naslovnici javljaju kasnije. Pojmom ecclesia u naravi je označavana zajednica kršćana okupljenih oko svojega biskupa. Njegovo će značenje postupno evoluirati: obuhvativši najprije mjesta okupljanja za proslavu Euharistijskoga blagovanja, naposljetku će postati općenitim nazivom za bogoštovna mjesta. Stoga je u ranosrednjovjekovnom razdoblju pojam ecclesia zamijenjen novim, jednoznačnijim, kojim je izvorno označavan simbol biskupske moći: cathedra. Mjesto koje biskupski tron poprima unutar zdanja za bogoslužje – u dnu apside (čime je biskupu omogućeno da vidi vjernike, a vjernicima biskupa) – u svezi je s tim razvojem značenja“.[3]
Makar bila posebno sagrađena i posvetom namijenjena bogoštovlju, ni jedna crkva, pa ni stolna, nije Božja kuća ako ne bȗdi osjećaj svetoga. Ako ne svjedoči o nadnaravnom, pretvara se u običnu svjetovnu zgradu: „Svetost je ures Doma tvojega, Gospodine, u sve dane!“ (Psalam 93, 5).
Ivan Pavao II. piše: „Katedrala je hram gdje biskup ima svoju katedru, odakle odgaja i uzdiže svoj puk propovijedanjem, i gdje predsjeda glavnim slavljima liturgijske godine i sakramenata. Upravo onda kad zasjedne na katedru biskup se pred skupom vjernika pokazuje kao onaj koji stoji na čelu na mjestu Boga Otca, pa zbog toga, u skladu s prastarom predajom kako na Istoku tako i na Zapadu, jedino biskup može sjediti na biskupskoj stolici. Neposredno djelovanje te stolice od stolne crkve čini prostorno i duhovno središte jedinstva i zajedništva za svećenstvo Biskupije i za čitav sveti Božji puk“.[4]
Pavao VI. ističe: „Katedralni hram biskupije nerijetko je sjajan izraz umjetnosti i pobožnosti naših predaka, a često je urešen prekrasnim rukotvorinama. No, on se ponajprije ističe dostojanstvom jer, kao što označava prastaro ime, u njemu postoji biskupova stolica (cathedra) koja je kao stožer jedinstva, reda, moći i istinskoga učiteljstva povezana s blaženim Petrom. Stolna je crkva zbog veličanstvenosti građevine znak onoga duhovnoga hrama koji se izgrađuje unutra u dušama te blista veličanstvenošću božanske milosti prema misli apostola Pavla: ‘Vi ste hram Boga živoga’ (Druga Korinćanima 6, 16). Zatim je stolnica izrazita slika vidljive Kristove Crkve koja na cijelome svijetu moli, pjeva i klanja se; smatrati je, naime, treba slikom njegova Otajstvenoga Tijela čiji se udovi srašćuju u jedinstvenu cjelinu ljubavi, a hrane se rosom nebeskih darova kao što na blagdan Posvete čitamo u ambrozijevskom obredu: ‘Ovo je majka svih, postala je uzvišenija po broju djece koju Bog svaki dan rađa snagom Duha Svetoga. Sav je svijet pun njegovih izdanaka, a ona poput penjačice podiže neodlučne mladice u kraljevstvo nebesko. Ona je uzvišeni grad izgrađen na vrh brda, jasan i svijetao svima’ (Ambrozijevski misal, Predslovlje blagdana posvete crkve)“.[5]
Zbog činjenice da je katedrala „radno mjesto“ biskupu (a on bi trebao biti „ljubitelj svoje braće koji se mnogo moli za narod i za sav Sveti grad“ – Druga Makabejcima 15, 14) i kanonicima, da je ona nerijetko i mjesto hodočašćenja svetim moćima koje se u njoj čuvaju, ona bi mogla i trebala biti „grad u cijelosti okrenut Bogu, nastanjen ljudima koji danju i noću mole za žive i mrtve stanovnike biskupije“.[6]
Biskupska katedra
Ekumenski sabor traži: „Svi trebaju uvelike cijeniti bogoslužni život biskupije oko biskupa, osobito u stolnoj crkvi.“[7]
„Katedralna crkva jest ona u kojoj se nalazi biskupova katedra – učiteljska stolica, kao znak učiteljstva i vlasti pastira partikularne Crkve i znak jedinstva onih koji vjeruju onom vjerom što je biskup kao pastir stada naviješta“ (Biskupski ceremonijal, 42).
Ta katedra „neka je samo jedna i stalna i neka je tako smještena kako bi se vidjelo da je biskup doista na čelu cijele zajednice vjernika“ (Biskupski ceremonijal, 47, 1).
„Broj stepenica do katedre neka se tako prilagodi građevinskom izgledu svake pojedine crkve kako bi vjernici mogli dobro vidjeti biskupa“ (Biskupski ceremonijal, 47, 2),
Osim dijecezanskoga biskupa, na biskupovoj katedri smiju sjediti papa, njegov legat, metropolit (kanon 436. § 3.), predsjedatelj plenarnoga ili pokrajinskoga sabora i biskupijske sinode (Biskupski ceremonijal, 1171) i predsjedatelj sastanka biskupske konferencije i drugoga svečanijega sastanka (Biskupski ceremonijal, 1176).
„Biskup neka propovijeda sjedeći na katedri s mitrom i štapom, osim ako on misli drukčije“ (Biskupski ceremonijal, 17). „Neka biskup Božjem narodu govori s katedre, osim ako prilike mjesta ne zahtijevaju što drugo“ (Biskupski ceremonijal, 51). Naviještanje Evanđelja iz sjedećega položaja potječe iz Isusova primjera „Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo“ (Luka 5, 3).
Određenja stolne crkve
Stolna crkva ili katedrala građevina je čije su odlike da je ona:
– bogomolja, kuća za molitvu, koja dopušta da se ostvari susret s Bogom, doživi mir, omogući kontemplacija, koja rasporedom i sadržajima potpomaže proglas Božje riječi i slavlje bogoslužja, znak postojanja i istinitosti onostranoga, „Gore srca! od kamena“,[8] „sveta zgrada određena za bogoštovlje u koju vjernici imaju pravo pristupa osobito da bi javno obavljali bogoštovlje“ (kanon 1214.), „svaki dan otvorena barem nekoliko sati da bi se vjernici mogli moliti pred Svetotajstvom“ (kanon 937.), u koju je „pristup za vrijeme svetih slavlja slobodan i besplatan“ (kanon 1221.); mjesto liturgijske molitve za zajednicu i klanjanja stvarnoj Kristovoj prisutnosti u Presvetom Sakramentu (Katekizam Katoličke Crkve, br. 2691); gdje siromasi nalaze milosrđe, potlačeni pravu slobodu, a svi ljudi oblače dostojanstvo Božjih sinova;[9]
– pomirilište, „uzvišeno mjesto gdje se neprestano prinosi Kristova žrtva, Bogu se iskazuje zahvalnost i obavlja se djelo ljudskoga spasenja“;[10] i mjesto gdje bi trebala biti ustrojena stalna ispovjednička služba, odnosno sakrament pokore učinjen dostupnim;
– biskupova crkva;
– majka svih crkava u Biskupiji, zgrada koja je središte liturgijskoga života Biskupije (Biskupski ceremonijal, 44); matica Biskupije (matična crkva cijele dijeceze, ecclesia matrix) u koju, kao u svoju, dolaze katolici iz svih njezinih dijelova i čija se obljetnica posvete slavi kao blagdan u cijeloj Biskupiji;[11] kohezivni čimbenik svih katolikā koji su njezini dijecezanci;
– kompleks koji je ogledni primjer i uzor uređenja drugim crkvama: „Neka stolna crkva na primjeran način pokazuje drugim crkvama u Biskupiji ono što se u ispravama i liturgijskim knjigama propisuje s obzirom na unutarnje uređenje i ukras crkava“ (Biskupski ceremonijal, 46);
– posvećeni kamen, svečanim obredom predan bogoštovlju (kanon 1217. § 2.), da se na njega mogu primijeniti riječi praotca Jakova: „Doista se Gospodin nalazi na ovome mjestu. Ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska!“ (Postanak 28, 16–17), i da bude: dom Onoga-Koji-Jest (Psalam 122, 1), „sveto tlo“ (Izlazak 3, 15; Djela apostolska 7, 33), „sveto mjesto“ (Jošua 5, 15; Prva o Makabejcima 13, 3; Druga o Makabejcima 3, 30; Jeremija 17, 12; Ezekiel 45, 4; kanon 1205.), „dom molitve za sve narode“ (Izaija 56, 7; Marko 11, 17), Božji Šator gdje Svevišnji prebiva s ljudima (Otkrivenje 21, 3), kuća Očeva (Ivan 2, 16), sveti rasadnik, prostor gdje Bog „usađuje svoj narod u Sveto mjesto“ (Druga o Makabejcima 1, 29); „luka spasa, utočište brodolomcima, kamo se u olujama baca sidro“;[12] „dom spasenja, dvorana nebeskih jamčevina“;[13] predoznačava „slika nebeskoga Jeruzalema“;[14] „grad na sljemenu brda sagrađeni“;[15]
– Prebivalište Presvetoga koji se u njoj mora čuvati (usp. kanon 934. § 1.) s tim da biskup, kao živa prilika Kristova ima prednost: „Ako se ipak u kojem slučaju svetohranište nalazi na oltaru na kojem će biskup slaviti misu, neka se Presveto prenese na neko drugo dolično mjesto“ (Biskupski ceremonijal, 49, 2); „preporučuje se da se svetohranište, prema prastaroj predaji koja se očuvala u stolnim crkvama, smjesti u kapelici odijeljenoj od središnje dvorane“ (Biskupski ceremonijal, 49, 1). To tim više jer mjesto gdje se Euharistija pohranjuje u svetohraništu treba biti prikladno za molitvu i privatno štovanje Gospodina u Svetootajstvu. „Stoga se preporučuje da se svetohranište po mogućnosti smjesti u kapelici odijeljenoj od središnje glavne lađe crkve, osobito u onim crkvama gdje češće ima vjenčanja ili sprovoda ili u mjestima koje mnogi posjećuju zbog umjetničkoga i povijesnoga blaga“.[16] „Prema mogućnostima crkvenoga prostora i mjesnim običajima, Presveto je Svetootajstvo potrebno čuvati u svetohraništu, i to na časnom, dobro vidljivom i umjetnički opremljenom mjestu crkve, koje je i zbog tišine, zbog prostora ispred svetohraništa, te zbog postojećih klecala ili sjedala prikladno za molitvu“;[17]
– blagovalište, hram gdje biskup često predsjeda slavljenju Presvete Euharistije (kanon 389.), a vjernik Isusa „prima sav radostan“ (Luka 19, 6); Zakonik kanonskoga prava iz 1917. u kanonu 338. § 3. određuje da biskup, osim zbog važna i hitna razloga, ne bude izočan iz stolne crkve u vrijeme došašća i korizme, dane Božića, Uskrsa, Duhova i Tijelova;
– učionica vjere i ćudoređa, prostor u kojem se nalazi biskupova katedra (Biskupski ceremonijal, 42);
– dom Božjega puka koji zajednica oplemenjuje sobom i svojim bogoslužjem; građevina u kojoj se okuplja Božja obitelj i gradi živa Crkva, „oruđe prisna sjedinjenja s Bogom“;[18] „kao sveti grad izgrađuje se od odabrana kamenja, Duhom oživljena, sjedinjena ljubavlju“;[19] „kanal kojim teče i razlijeva se val milosti provrele iz Otkupiteljeva probodenoga srca“,[20] sastajalište i družilište onih koji su „rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, Božji Narod, Mili“ (Prva Petrova 2, 9–10), „sugrađani svetih i ukućani Božji“ (Efežanima 2, 19);
– mjesto budućega slavnoga uskrsnuća, a sada pohrane i čuvanja svetih moći i moćnika kao najvećih religioznih, svetačkih, kulturnih i umjetničkih dragocjenosti;
– mnogokrat svetište, „sveto mjesto kamo mnogobrojni vjernici, iz osobite pobožnosti, često hodočaste s odobrenjem mjesnoga ordinarija“ (kanon 1230.), gdje se „revno naviješta Božja riječ, prikladno promiče bogoslužni život, osobito euharistijskim i pokorničkim slavljem, i njeguju odobreni oblici pučke pobožnosti“ (kanon 1234. § 1.);
– u pravilu sjedište stolnoga kaptola, zbora svećenika koji svečanije obavlja bogoslužne obrede u stolnoj crkvi (usp. kanoni 503.–510.);
– prostor u kojem se čuva sveto ulje (Katekizam Katoličke Crkve, br. 1183);
– „središnja točka biskupove službe posvećivanja“;[21]
– mjesto primopredaje i ustoličenja, gdje biskup preuzima svoju biskupiju u posjed (usp. kanon 381. § 3.);
– rodilište svećenstva: kraljevskoga (Božje djece) i službeničkoga (ređenikā); bazilika, kraljevska dvorana, u kojoj se krsti nove članove Crkve (Biskupski ceremonijal, 52) i gdje je preporučeno rediti nove đakone, prezbitere i biskupe (kanon 1011. § 1.);
– prostor u koji se u pravilu pokapa njezina biskupa (usp. kanon 1178.) da se predvodnici mjesne Crkve kao njezini pastiri, čuvari poklada vjere i ćudoređa, ugrađuju u „prebivalište Božje“ (Efežanima 2, 22);
– vijećnica Biskupije u kojoj se, ako nema suprotna razloga, kada to savjetuju okolnosti (prema odluci svetoga Tridentskoga sabora svake godine) održava biskupijska sinoda, skupština izabranih svećenika i drugih vjernika partikularne Crkve (usp. kanon 357. § 2. Zakonika iz 1917., primjenjiv jer u Zakoniku iz 1983. mjesto održavanja sinode nije precizirano). Drugi vatikanski sabor nije odredio koliko često da se sinoda održava, ali je preporučio da ona oživi i da što prikladnije i uspješnije poradi „na porastu vjere i čuvanju stege“.[22] To je jedina svrha sinode i njezinih zasjedanja.
Popis katedrala hrvatskoga govornoga područja može se vidjeti ovdje i ovdje.
[1] Ivan Pavao II., Govori u Hrvatskoj, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1994., str. 64. (Dokumenti, 100).
[2] Paweł Malecha, Edifici di culto nella legislazione canonica : studio sulle chiese-edifici, Roma: Gregoriana, 2002., str. 42.
[3] Alain Erlande-Brandenburg, Katedrala, Zagreb, 1997., str. 40–41.
[4] Bl. Ivan Pavao II., Apostolska pobudnica Pastores gregis o biskupu služitelju radosne vijesti Isusa Krista za nadu svijeta (16. listopada 2003.), br. 34: Acta Apostolicae Sedis, 96 (2004.), str. 870.
[5] Pavao VI., Apostolska konstitucija Mirificus eventus (7. prosinca 1965.): Acta Apostolicae Sedis, 57 (1965.), str. 948-949.
[6] Alain Erlande-Branderburg, Katedrala, Zagreb, 1997., str. 9.
[7] Drugi vatikanski sabor, Konstitucija Sacrosanctum Concilium o svetom bogoslužju (4. prosinca 1963.), br. 41: Acta Apostolicae Sedis, 56 (1964.), str. 111.
[8] Adolf Adam, Uvod u katoličku liturgiju, Zadar, 1993., str. 324 i 328.
[9] Rimski pontifikal Pavla VI., Red posvete crkve, br. 62 (Posvetna molitva).
[10] Rimski misal Pavla VI., Predslovlje posvete žrtvenika.
[11] Rimski misal Pavla VI., Opća načela o liturgijskoj godini o kalendaru, br. 52.a).
[12] Iz biskupova govora pri posveti crkve prema Rimskom pontifikalu Klementa VIII.
[13] Rimski misal Pavla VI., Treća Euharistijska molitva na dan posvete crkve.
[14] Rimski misal Pavla VI., Popričesna molitva Mise Vidi civitatem na obljetnicu posvete crkve.
[15] Rimski pontifikal Pavla VI., Red posvete crkve, br. 62 (Posvetna molitva).
[16] Sveti zbor obreda, Naputak Eucharisticum mysterium o štovanju Euharistijskoga Otajstva (25. svibnja 1967.), br. 53: Acta Apostolicae Sedis, 59 (1967.), str. 568.
[17] Zbor za bogoštovlje i stegu sakramenata, Naputak Redemptionis sacramentum o nekim stvarima vezanim uz Presvetu Euharistiju koje valja obdržavati odnosno izbjegavati (25. ožujka 2004.), br. 130: Acta Apostolicae Sedis, 96 (2004.), str. 586. Prethodno je Sveti zbor za sakramente i bogoštovlje, u naputku Inaestimabile donum o nekim pravilima štovanja Euharistijskoga Otajstva (17. travnja 1980.), br. 24, Acta Apostolicae Sedis, 72 (1980.), str. 340, propisao: „Svetohranište u kojem se čuva Euharistija može se smjestiti na žrtvenik ili također izvan njega, na dosta vidljivom i doista odličnom i prikladno ukrašenom mjestu crkve, ili u kapelici koja je prikladna za privatnu molitvu vjernika i za klanjanje.“
[18] Drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija Lumen gentium o Crkvi (21. studenoga 1964.), br. 1: Acta Apostolicae Sedis, 57 (1965.), str. 5.
[19] Rimski pontifikal Pavla VI., Red posvete crkve, br. 75 (Predslovlje).
[20] Ivan Pavao II., Propovijed na završetku Druge biskupske sinode o Europi (23. listopada 1999.), br. 2: Acta Apostolicae Sedis, 92 (2000.) 2, str. 178.
[21] Ivan Pavao II., Apostolska pobudnica Pastores gregis o biskupu služitelju radosne vijesti Isusa Krista za nadu svijeta (16. listopada 2003.), br. 34: Acta Apostolicae Sedis, 96 (2004.), str. 870.
[22] Drugi vatikanski sabor, Odluka Christus Dominus o pastirskoj službi biskupa u Crkvi (28. listopada 1965.), br. 36: Acta Apostolicae Sedis, 58 (1966.), str. 692.
