»Priklonite uho i k meni dođite, poslušajte i duša će vam živjeti.« (Iz 55,3)

Bog u svjedočanstvu vjere Staroga zavjeta


Bog se u Starom zavjetu očitovao na mnoge načine. Objavljivao se tako praocima, prorocima i drugim velikim starozavjetnim osobama. Iako je židovski narod kroz svu svoju starozavjetnu povijest znao odlaziti daleko od svoga Boga i klanjati se drugim nepostojećim bogovima, uvijek je bilo i onih koji su snažno svjedočili svoju vjeru. Češće su i oni činili neke loše stvari, ali su se za to znali iskreno pokajati i priznati svoj grijeh, pa su nam i poradi toga veliki životni uzori.

Stari zavjet na početku Knjige Postanka sadržava tekstualno nešto drukčiji stil pisanja od ostaloga dijela Svetoga Pisma, a riječ je o prapovijesti, odnosno o nizu mitova kojima se žele osvijetliti najdublje čovjekove težnje, nadanja, strahovi, pouzdanje u Božju svemogućnost itd. To su tekstovi o Adamu i Evi, nagovaranju zmije na grijeh, o prvom bratoubojstvu, o Noi i općem potopu, te o zgodi o gradnji babilonske kule do neba. Ti su tekstovi bogati svojom simbolikom i u tom svjetlu vrlo poticajni za razmatranje vlastitoga duhovnoga života i osobnog odnosa prema Bogu i ljudima. 

Osim takvih prapovijesnih prikaza, možemo kroz povijesni pregled najznačajnijih osoba iz Staroga zavjeta vidjeti koliko među njima ima onih koji su svim svojim srcem tražili Boga, pa nam oni mogu dati još značajnije svjedočanstvo. To potvrđuje već praotac naše vjere – Abraham, koji se odvažio poslušati Božji glas i krenuti iz Ura Kaldejskoga u nepoznatu zemlju, a za svoju je vjernost nagrađen zemljom i sinom Izakom, unatoč poznim godinama. Njega je Bog kušao zahtijevajući da žrtvuje sina Izaka, no i tu je ostao vjeran Bogu i bio je spreman poslušati što mu Bog naređuje. Ipak, bila je to samo kušnja, a Izak je nastavio očevu lozu i pridonio širenju vjere u jednoga Boga. To je činio i njegov sin Jakov, unuk Josip, kasnije Mojsije, židovski suci, kraljevi, proroci i mnogi drugi iz starozavjetne povijesti.

Sveto Pismo nam gotovo redovito donosi ne samo pozitivne, nego i negativne strane tih velikih starozavjetnih osoba, pokazujući kako se čovjek stalno bori sam sa sobom, razapet između onoga dobroga i grešnoga u sebi, pa nam kao podstrek u vremenima malodušnosti stavlja pred oči i slabosti i vrline tih velikih ljudi. Tako je, primjerice, Izakov sin Jakov na prijevaru, u dogovoru sa svojom majkom Rebekom, oteo svome bratu Ezavu pravo prvorodstva i očev blagoslov. Sveto Pismo nam pokazuje kako je Bog pripustio taj njegov čin, ali i da je sam morao proći velike životne kušnje, a koje se mogu gledati i kao određena kazna za prijevaru koju je učinio. Jakov je nakon svoga čina morao bježati ujaku, a ondje je služio četrnaest godina majčinom bratu kako bi konačno dobio ruku svoje voljene Rahele.

Štoviše, iako je imao dvanaestoricu sinova, posebno je volio Josipa, dijete koje je u starosti dobio sa svojom ljubljenom ženom Rahelom, ali to je izazvalo ljubomoru ostale braće pa su ga prodali trgovcima koji su išli u Egipat, a ocu rekli da su ga rastrgale zvijeri. Josip je pak prošao svoju muku u Egiptu, a koja se ponajprije očitovala u bacanju u tamnicu jer je krivo optužen da je htio silovati gospodarevu ženu. Ondje je najprije faraonovom pekaru i peharniku protumačio snove, a kasnije je isto učinio i faraonu, pa ga je ovaj uzeo u svoju službu, postavivši ga prvim čovjekom do sebe, posebno zaduženim za podjelu hrane u godinama gladi koje su nastupile. Zahvaljujući Josipu, Egipćani su se za to pripremili i mirno gledali kako okolne narode teška glad tjera da ih mole za malo hrane. Tako su došla i Josipova braća, koja Josipa nisu prepoznala, ali zato Josip je njih. Na svoj način održao im je životnu lekciju, a potom ih je sve, zajedno sa starim ocem i mlađim bratom Benjaminom, pozvao da se nastane kod njega. Tako su učinili i živjeli mirno svega preostaloga svoga vijeka.

Međutim, nakon smrti faraona, na prijestolje je došao drugi koji je Židove bacio u roblje, pa su živjeli dugo vremena u iznimno teškim okolnostima, sve dok Bog nije pozvao svoga slugu Mojsija da ih izvede iz ropstva. Sveto Pismo s jedne strane o Mojsiju govori kao o velikom i punom Božje snage, uz to i kao najponiznijem čovjeku na svijetu, ali s druge strane ne skriva ni njegove negativnosti, posebno ne prešućujući da je jednom zgodnom ubio jednog Egipćanina i zbog toga je morao bježati. Mojsije je Božjom snagom izveo narod iz egipatskog ropstva, ali sam nije ušao u Obećanu zemlju, nego ju je imao priliku samo pogledati s brda Nebo, jer je u jednom trenutku, zaveden tvrdokornošću naroda u pustinji, i sam posumnjao u Božju svemogućnost.

Posebno je nadahnjujuće i snažno opisano sklapanje Saveza između Boga i naroda, po kojem su se obvezali da će samo Njemu služiti, a ako tako doista i bude, Bog će ih blagosloviti svakim blagoslovom. Nažalost, daljnja židovska povijest pokazala je da su Židovi često okretali leđa svome Stvoritelju, da bi mu se opet i opet nakon nekog vremena raskajani vraćali. Slika je to i nas ljudi koji smo češće razapeti između iskrene ljubavi i zahvalnosti prema Bogu i zamamnosti svake vrste.  I u tim narednim vremenima ima niz značajnih osoba koje nam mogu biti poticaj u osnaženju vlastite vjere, a neki od poznatijih među njima su npr. sudac Samson, prorok Samuel, kralj David, kralj Salomon, veliki i mali proroci itd.

Sudac Samson je bio nazirej Božji, Božji odabranik koji nije smio piti nikakva pića ni šišati kosu, jer mu se snaga nalazila u njoj. Puno je dobra učinio Izraelcima braneći ih od Filistejaca, no s druge strane podlegao je iskušenju i dao svoje srce Filistejki Delili koja je iz njega umiljavanjem otkrila gdje mu se nalazi snaga, odrezala mu je kosu, a njega predala u ruke neprijateljima. Iskopali su mu oči i bacili u tamnicu, a onda su jednom zgodom, dok je bilo okupljeno mnoštvo u hramu poganskom filistejskom bogu Dagonu, zaželjeli da ih Samson zabavlja pa su ga zavezali između dva stupa koja su držala zdanje hrama. Njemu je u međuvremenu narasla kosa i molio je Boga da mu još samo jednom da snage. Tako je i bilo. Gurajući stupove srušio je cijeli hram i mnogi su Filistejci poginuli.   

Stari zavjet nam stavlja pred oči i primjer Moapke Rute, prabake Davida kralja, koja je ostala uz svoju svekrvu nakon smrti muža i iskazivala i njoj poštovanje i Bogu Jahvi, iako je pripadala narodu koji je slavio poganske bogove. Živjele su vrlo siromašno, a po savjetu svekrve umilila se bogatom rođaku Boazu koji ju je, slijedeći zakon levirata i duboko poštujući njezinu žrtvu, uzeo za ženu. 

Prorok Samuel je izmoljen od Boga, odnosno njegovi roditelji nisu dugo mogli imati djecu, a kada su ga dobili, nakon rane dječačke dobi, majka ga je odvela u hram, kao znak zahvalnosti Bogu na darovanom životu. Odrastao je uz svećenika Elija, a dok je bio dijete Bog mu se javio u snu i rekao mu da će kazniti Elijeve sinove jer se nisu držali Božjih zakona. Kasnije je postao veliki prorok u Izraelu, koji je, između ostaloga, pomazao najprije Šaula, a kasnije i Davida za kralja.

Kralj Šaul je bio prvi židovski kralj. U početku je pravedno, bogobojazno i mudro upravljao kraljevstvom, ali ga je hvatalo ludilo i više nije mogao razumno djelovati. Pozvali su mu dječaka Davida na dvor da svojim sviranjem na harfi ublažava kraljevu zlovolju. Međutim, nakon što se David proslavio u bitci s divom Golijatom, postao je ljubomoran na njega i u više navrata ga je htio ubiti. Šaul je imao sina Jonatana koji je bio veliki prijatelj s Davidom, a to ga je onda još više srdilo. Iako je i David imao više prigoda ubiti Šaula i tako mu se osvetiti, nikada nije htio dići ruke na Božjeg pomazanika, nego je Šaul na kraju poginuo u jednoj bitci s Filistejcima. 

Kralj David je bio veliki vojskovođa i u svemu se trudio slijediti Božju volju. Međutim, jednom je prilikom učinio veliki grijeh, tako što se zaljubio u udanu ženu – Bat-Šebu – ženu svoga vojnika Urije Hetita, a kad je saznao da je ona trudna s njim, naredio je svome vojskovođi Joabu da pošalje Uriju u prve redove u bitci, kako bi poginuo. Tako je i bilo, a tek na prijekor proroka Natana David postaje svjestan svoga grijeha i duboko se zbog toga kaje.  Dijete mu je umrlo, no kasnije je Bat-Šeba postala njegova žena i rodila mu sina Solomona, koji je postao kralj. Sveto pismo ističe na puno mjesta kako je David, osim navedenog grijeha, u svemu čuvao Božji Zakon.

Kralj Solomon bio je, po Božjem daru kojim ga je nagradio nakon jednog sna, najmudriji čovjek na svijetu, a posebno je poznat po zgodi kad su mu došle dvije bludnice s djetetom, tvrdeći svaka da je njezino, te da je druga slučajno ugušila svoje dijete dok je pored nje spavalo. Kralj je naredio da se donese mač i da se dijete rasiječe na pola i svakoj da polovica. Prava majka je odmah zavikala da se dijete da ovoj drugoj, te je time kralju odmah bilo jasno čije je dijete. I na puno drugih primjera Solomon je pokazao svoju mudrost, a da bi se u to uvjerila, čak mu je došla i kraljica od Sabe. Solomon je izgradio i hram u Jeruzalemu, velebno zdanje koje je bilo pravo Božje prebivalište. Međutim, volio je žene, a mir s okolnim kraljevima sklapao je tako što se ženio s njihovim kćerima. Imao je tako oko 700 žena i oko 300 inoča. Međutim, one su donosile svoje vjere i polako i Solomona odvratile od prave vjere u Boga Jahvu. Zbog toga mu je Bog rekao da će mu se kraljevstvo podijeliti nakon njega. Tako je i bilo. Na sjeveru je bio Izrael, na jugu Juda, a s vremenom je i jedno i drugo kraljevstvo počelo štovati poganske bogove.

Tako je u jednom trenutku došlo do situacije da su svi Jahvini proroci u Izraelu poubijani, a njihova su mjesta zauzeli poganski Baalovi svećenici. Jedini preživio bio je prorok Ilija, koji se snagom Božjom suprotstavio kralju i kraljici koji su gurali poganski kult i zaveli sav narod, te je izazvao 450 Baalovih svećnika da pokažu snagu svoga boga tako što će mu se pomoliti, a on će ih uslišati i zapaliti prinesenu žrtvu bez paljenja vatre. Međutim, oni to nisu mogli učiniti, ali je učinio Bog Jahve po molitvi proroka Ilije. 

Velika je i značajna bila žena Judita, koja je stanovnike grada Betulije spasila od sigurne smrti u okupaciji od strane Asiraca, a učinila je to tako što je prešla u neprijateljski tabor i zavela asirskog vojskovođu Holoferna, a onda ga opila i odsjekla mu glavu.

Značajan je i primjer života mladića Tobije, koji je po očevoj zapovijedi i uz pratnju anđela za kojeg je bio uvjeren da mu je rođak, otišao u drugu zemlju, u koju je otac nekada pohranio novac, a ondje je po Božjoj odluci oženio nesretnu djevojku Saru koja se htjela ubiti, jer joj je zloduh poubijao sedam muževa prve bračne noći. Puno je pomogao i svojem ocu, koji je živio pravedno i pobožno, ali je izgubio vid. Njemu je s puta donio lijek i ozdravio ga.

Prorok Daniel je kao dijete, uz još trojicu prijatelja, odveden u babilonsko ropstvo i postavljen u kraljevsku službu, a ondje su ih tjerali da jedu svinjetinu i štuju poganske bogove. Kada to nisu htjeli učiniti, mučili su ih. Jednom prilikom trojicu Danielovih prijatelja bacili su u užarenu peć, no vatra im nije naškodila, nego su šetali s anđelom po vatri dajući hvalu Gospodinu. Daniela su drugom prilikom bacili u lavlju jamu, ali mu lav nije ništa učinio. Prorok Daniel je jednom zgodom i spasio mladu ženu Suzanu od požudnih staraca koji su je htjeli silovati, a kada je ona počela zapomagati, slagali su da su je vidjeli kako ljubaka s nekim mladićem i tako krši bračni zavjet. Kad su već htjeli izvršiti osudu na Suzani, Daniel je razdvojio dvojicu staraca i od svakoga tražio da odgovore pod kojim se to drvetom zbivalo. Svaki je rekao drugo drvo, tako da su svi znali tko je tu neporočan, a tko je kriv. Starci su zato bili kamenovani, a Suzana opravdana od svake klevete.

I proroka Jonu u njegovoj tvrdoglavosti Sveto pismo nam stavlja kao primjer nad kojim valja razmišljati i na temelju čega treba nastojati oko učvršćivanja vjere.  Bog je tako tražio od Jone da ode u Ninivu, grad velik tri dana hoda, i da propovijeda da je njihov grijeh velik pred Jahvom te da se obrate i spase. Međutim, Jona nije želio da se Ninivljani obrate, nego je smatrao da je pravedno da zbog svojih grijeha svi izginu. Zato je umjesto u Ninivu krenuo u Taršiš. Međutim, dok je plovio, nastalo je veliko nevrijeme, a kad su na lađi shvatili da je to zbog Noe, bacili su ga u more. Njega je pak progutala neka velika riba i ostao je u njezinoj utrobi tri dana. Nakon toga je otišao u Ninivu i nevoljko propovijedao Ninivljanima obraćenje. Dok je tako čekao što će se zbiti, popeo se na mjesto odakle je imao pogled na grad, a Bog mu je dao da izraste bršljan i da ima lijepoga hlada. Međutim, Bog je sutradan poslao crva da izgrize bršljan, a to je Nou nasmrt razljutilo. Zato mu Bog govori da je nepravedan i da se ljuti bezrazložno, jer mu je žao bršljanja oko kojeg se nije trudio, a očekuje da Bogu ne bude žao spasiti tako veliki grad i ljude koje je stvorio. 

Iz vremena perzijskog ropstva Sveto pismo donosi zgodu o ulozi kraljice Estere, Židovke koja je uz pomoć svoga bratića Mordokaja postala kraljica nakon što se prava kraljica oglušila na kraljevu zapovijed da dođe na kraljevu gozbu, te je zbog toga bila kažnjena. U to je vrijeme jedan od najvažnijih kraljevih ljudi – Haman – želio ubiti Mordokaja i zatrti cijeli židovski narod, ali je kraljica Estera prokazala kralju Hamana kao lažljivca i mrzitelja Židova i time spasila narod od istrjebljenja. 

I drugi starozavjetni likovi mogu nam biti veliki uzor, a u tom se svjetlu mogu još spomenuti starac Eleazar i sedmorica braće Makabejaca koji su u vrijeme prisilne helenizacije ostali vjerni Božjim zapovijedima i nisu se htjeli klanjati poganskim bogovima niti jesti svinjetinu. Zbog toga su sva sedmorica braće podnijela groznu mučeničku smrt, tako što su im, jednom po jednom, oderali kožu s tijela, odrezali jezik i udove, a potom ih tako osakaćene pržili na velikim tavama, dok je to sve morala promatrati njihova majka. Ni u jednom trenutku nitko od njih nije ni pomislio da se odrekne svoje vjere, nego su hrabro podnijeli mučeništvo, vjerujući da će im Bog dati vječnu nagradu nakon ovog života. 

Svi nam ti primjeri pokazuju koliko je važna bila vjera u Boga i kolika je bila važna vjernost Savezu i Zakonu, kao onima po kojima ih je Bog privlačio u zajedništvo sa sobom. Stoga su i nama važni ti primjeri, kako bismo i mi rasli u Božjoj ljubavi i blizini. 


Uz temu “Bog u svjedočanstvu vjere Staroga zavjeta”, kao dijelu gradiva namijenjenoga za nastavu Katoličkoga vjeronauka u 4. razredu srednje škole, za dva nastavna sata, donosimo nekoliko priloga:


Prilozi
1
2
3
4
5
6
7


Ostali materijali za nastavu Vjeronauka u 4. razredu srednje škole:

Radni materijali za 4. razred
1
2

Svi objavljeni materijali, za sva četiri godišta:

Svi radni materijali
1