Bolesna rodna ideologija
Odjednom je posvuda: među političarima, državnim službenicima, osmišljavateljima politike, u crkvama, upravama poduzeća, Bruxellesu naravno. Rodno osviještena politika. Pojam je nastao na 3. svjetskoj konferenciji o ženama u Nairobiju (1985.), a izričito je podržan i odobren na 4. svjetskoj konferenciji o ženama u Pekingu (1995.). A u međuvremenu se posvuda ustalilo. Obavili su odličan posao. Kako? Započinjete vrlo pažljivo nastojeći razjasnili ozbiljnost teme. Zatim koristite jezik kako biste mu dali nazoviznanstveni ton. Zatim dolaze čarobne riječi „jednako postupanje“ i „pozitivna diskriminacija žena“ i nitko vam se ne usudi proturječiti, jer nitko ne želi biti poznat kao ženomrzac.
Ali ako pitate zagovornike rodno osviještene politike što je to zapravo, obično dobijete odgovor koji počinje sa: „Pa, meni to znači…“ i onda se nabraja svašta: ravnopravnost za žene, protiv homofobije, za prava žena, protiv transfobije. Svatko od nje napravi ono što mu/joj najviše odgovara. Voljan sam reći što znači meni: zbȉljokāznu satiru (engleski reality satire).[1]
Je li to zbílja? Svakako. Time možete čak i zaraditi. Već postoje katedre, zavodi kojima očito treba ravnatelj s ravnateljskom plaćom, vijećnici koji tu satiru imaju u svom djelokrugu i još ustanova takve vrste koje vrlo politički korektno žele zaštititi rodno osjetljive sugrađane.
Nitko to nije tražio, dopuštenje se nikada nije ni pitalo, a kamoli dalo. Ne ćemo stati dok se svi ne uvjere u njezinu važnost. Sve donedavno nismo ni slutili da postoje počinitelji i žrtve „uvjetovanoga prisilnozadano raznospolnoga društva (još stručnije se kaže: determinističkoga koercitivnoheteronomističkoga društva)“ kakvo mi očito jesmo, a čega se možemo osloboditi. Dok to ne prodre do svakoga, dženderisti mogu i dalje računati na novčane potpore. Pogotovo zato što nitko ne zna o čemu je u rodno osviještenoj politici zapravo riječ, uspjeh je za sada zajamčen.
U svakom slučaju „treba pobijediti strahove“ i „razbiti predrasude“. Ako mislite da je sve ovo besmislica, to je zato što se ne želite suočiti s vlastitim strahovima i otkriti da niste muškarac ili žena, nego seksualni amalgam. Naravno da to još niste znali.
Ako oprezno izustite da bi to moglo biti carevo novo ruho, nikada ne ćete čuti argumente koji govore suprotno. Ali car jest gol. Istraživači roda nakon nebrojenih godina istraživanja nikada nisu došli do dokazivih rezultata koji bi mogli poduprijeti njihove hipoteze. U međuvremenu mi u čudu gledamo gologa cara i oblačimo ga u nepostojeću (fiktivnu) odjeću, a o tome nitko ništa ne govori. Čekamo dijete koje će u svoj svojoj iskrenosti viknuti kako car hoda gol.
Kao muškarac znate da je vaše spolovilo društveni konstrukt koji vam je nametnula prisilna heteronormativnost koja vam govori da ste muškarac. Ali to nije tako; to je samo izdanak društvenoga međudjelovanja koji je ostatak platonističkoga i tomističkoga razmišljanja koje pretpostavlja da postoji nešto poput objektivne istine. Ali ni to nije tako. Jedina je istina vaš osjećaj. Do sada smo doznali kako se moramo osloboditi bioloških okova koji su nas stoljećima sputavali i da sami možemo birati spol. Možete birati između šezdesetak inačica. Isto tako, nije nužno osakatiti svoje tijelo. Samo ga ostavite kakvo jest i izaberite rod u kojem se u tom trenutku osjećate ugodno.
Gore sam to nazvao zbȉljokāznom satirom. Zbíljom, u smislu da se svi njome bave ili im smeta. Satirom, u smislu da je ludilo. To što mislim da je ludilo vjerojatno je zbog moga odgoja. Moja majka nije bila feministica, niti je bila biseksualka. I uvijek me je smatrala dječakom. Bilo mi je dopušteno igrati se kauboja i Indijanca. Uključujući samokres. Prema rodnoj družini to vjerojatno objašnjava moj umni sklop ljutita bijeloga muškarca. A moj se otac pobrinuo da moja majka ne mora raditi izvan kuće i da uglavnom može biti mama koja ostaje doma. Smatrala je to povlasticom. Još i to! Kako je to okrutno i kakvo je to tlačenje, reći će rodno društvo. S obzirom na to, čudno je da se ženski pokret, koji je u osnovi rodnoga pokreta, uvijek svečano poziva na biološku ženstvenost žene („ženski pokret“ zapravo ne zvuči rodno neutralno).
Da me kao pisca ovakvih redaka smatraju nazadnim, fundamentalnim, antifeminističkim, nesnošljivim, homofobnim, biologičnim i drugim takvim istančanim nazivima, e, to je dopušteno. I to mogu dobro podnijeti. Ali volio bih čuti argumente, no nikada ih ne čujem. Volim se pozivati na razum, da o tome možemo jedan s drugim u miru porazgovarati. Pretpostavljam da velika većina svjetskoga stanovništva sve raspravljanje o rodu smatra besmislenom raspravom. Ali izgleda kako nama nije dopušteno imati drukčije mišljenje. Zatim nas se optužuje da smo neosjetljivi prema onima koji stvarno imaju probleme na tom području. No, u međuvremenu se većini nameće stajalište manjine. Ja ću se tomu i dalje opirati.
Predavanja na sveučilištima otkazuju se nakon prosvjeda rodnih aktivista jer osoba koja je trebala održati predavanje nije zadovoljila zahtjeve aktivista za raznolikošću. Nikakvi razlozi nisu navedeni. To se dogodilo Jordanu Petersonu. Odbijao je neutralno se obraćati muškarcima i ženama. Za njegova rasuđivanja nisu ga ni pitali. Kako neakademski!
Vrhunac je, prema mojem mišljenju, slučaj učitelja tjelesnoga odgoja Roberta Oppedisana, koji radi u osnovnoj školi u Port Richeyu na Floridi. Ondje je uobičajena praksa da nakon sata tjelesnoga muški učitelj nadgleda dječake dok se tuširaju, a ženska učiteljica nadgleda djevojke. Jednoga dana djevojka ulazi u mušku svlačionicu i kaže da se izjašnjava kao dječak. Djevojka nije htjela izaći iz svlačionice. Učitelj tjelesnoga potom je sâm napustio svlačionicu. Smatrao je kako ne bi bilo primjereno da bude prisutan dok se maloljetna djevojka presvlači i tušira. I zbog toga je dobio otkaz! Uostalom, nije prihvatio djevojku u njezinoj „dečkovitosti“. Ukratko, tu je učitelj prisiljen biti nazočan uz maloljetnu golu djevojku! Koliko apsurdno želite? Nebitna je bila i činjenica da su se i dječaci zbog toga osjećali krajnje neugodno. Rodni teror ide iznimno daleko. A mi stojimo i gledamo. U ime snošljivosti ljudi su izrazito nesnošljivi prema onima koji imaju drukčije mišljenje. Snošljivost je nekada značila podnijeti ono što se izrazito ne odobrava. Sada se od snošljive osobe očekuje da nema čak ni osjećaj neodobravanja. To je nešto sasvim drugo.
Razlog zbog kojega sam napisao ove odlomke inače je drugi. Lani je jedan petnaestogodišnjak oduzeo sebi život. Poznavao sam ga prilično dobro. Dobar mladić, ali vrlo nesiguran. Mislio je da je možda u pogrješnom tijelu. Trener roda („gendercoach“) – nisam ni znao da postoje – snažno ga je poticao da se podvrgne promjeni. To bi bilo hrabro i njegovo okruženje bi to cijenilo. S njim je vođeno puno razgovora, ali i s njegovim roditeljima. To bi ga učinilo i puno samopouzdanijim. Napokon je to učinio. Nakon toga je patio od teške potištenosti. Osjećao se osakaćeno i posve bez identiteta. U jednom trenutku više se nije mogao nositi sa življenjem i oduzeo je sebi život. Njegovi roditelji nikada više ništa nisu čuli od „rodne mafije“, kako je nazivaju. Nitko nije pokazao ama baš nikakvu sućut. Očito im se to nije uklapalo u njihove planove, ili bolje rečeno u njihovu bolesnu ideologiju. Što se mene tiče, oni su supočinitelji u ubojstvu.
[1] Prevoditeljska napomena: Zbȉljokāzna satira (engleski reality satire) oblik je humora koji ismijava ili preuveličava apsurdnost situacija iz stvarnoga života, često kroz parodiju ili pretjerano pripovijedanje. Može smjerati zbiljokazne televizijske emisije (reality show), društvene norme ili čak aktualne događaje, miješajući elemente istine s komičnim iščašenjem kako bi se istaknula smiješnost određenih vidova stvarnosti, primjerice parodirati televizijske zbiljokaze o preživljavanju, stilove života slavnih ili vijesti.
