Canterburyska „papica“, vrhunac anglikanskoga nasukanja
Imenovanje Sarah Mullally primasom Engleske vrhunac je Crkve unakažene naporima otvaranja koje bi neki htjeli uvesti čak i u katolički dom. Ali sigurna luka je apostolska predaja: Newmanovo upozorenje vrijedi i za nas.
Dana 1. studenoga papa Lav XIV. proglasit će svetoga Ivana Henrika (Johna Henryja) Newmana crkvenim naučiteljem. Prije više od stoljeća i pol Newman je nastojao uzdrmati anglikanski svijet – svoj vlastiti svijet – pokušavajući ga vratiti u sigurnu luku apostolske Crkve, u korito otačke predaje, sprječavajući nasukavanja liberalnoga kršćanstva, podložna duhu ovoga svijeta. Poznato je kako je odgovor anglikanskih vlasti bio rezak: put koji je Newman odabrao bio je previše „rimski“, previše nalik kontinentalnomu katolicizmu i stoga neprihvatljiv. Ni anglikanska hijerarhija ni velik dio njegovih oksfordskih kolega nisu razumjeli da Newman nije gledao samo unatrag na četvrto i peto stoljeće Crkve, nego je gledao i daleko unaprijed, naslućujući opasna zanošenja koja su se nazirala na obzoru.
Ironija sudbine – što nije ništa drugo nego način kojim se Providnost smije glupoj ljudskoj uznemirenosti – htjela je da upravo točno dvjesto godina nakon Newmanova svećeničkoga ređenja (1825.) u Anglikanskoj Crkvi, žena prvi put bude imenovana canterburyjskim nadbiskupom, najvišim duhovnim autoritetom Anglikanskoga zajedništva i primasom Engleske. U praksi, anglikanska „papica“,[1] iako su bit i način obnašanja te vlasti potpuno drukčiji od onih Petrova nasljednika.
Riječ je o Sarah Mullally. Rođena 1962., udana je i majka dvoje djece, bolničarka po zanimanju (napustila je zvanje 2004. kako bi se posvetila službi), „zaređena“ je za svećenika Engleske Crkve 2002. i za biskupa 2015. (radije izbjegavamo vrstu oksimorona koji bi da se piše „svećenica“ i „biskupica“), upravo od strane svoga prethodnika, tadašnjega canterburyjskoga nadbiskupa Justina Welbyja, koji je prošle godine dao ostavku nakon optužbi za prikrivanje sablazni vezanih uz pedofiliju. Vijest je stigla jučer, 3. listopada, od glasnogovornika Povjerenstva za imenovanja Krune, povjerenstva pozvana izabrati, dvotrećinskom većinom, predloženike za canterburyjskoga i yorkškoga nadbiskupa, koji potom moraju biti predočeni na kraljevo odobrenje.
Imenovanje Sarah Mullally, istini za volju, uopće nije iznenađujuće. Nije riječ ni o revoluciji ni o prekretu, kako izvješćuju neke agencije ili tvrde novinski naslovi, nego o logičnoj posljedici izbora koji je Anglikanska Crkva učinila 11. studenoga 1992. tijekom vlastite sinode, kada je odlučeno otvoriti mogućnost ženama da pristupe u svećeništvo; dvije godine kasnije, 12. ožujka 1994., trideset i dvije žene primile su ređenje. Još dvadeset godina (2014.) i demokratsko glasovanje sinodnih skupština otvorilo je i vrata biskupstvu (podsjetimo se da su svi sveti redovi koji se podjeljuju u Anglikanskoj Crkvi nevaljani). Od tada je bilo jasno da se i žene, kao biskupice, mogu nastaniti u Lambethskoj palači. I doista, u prvoj mogućoj prigodi – podsjećamo da je Welby imenovan 2013., godinu dana prije odluke o ženama-biskupima – Anglikanska Crkva nije propustila prigodu pokazati svijetu vlastitu dekadenciju.
Jer u konačnici, to je vrhunac logike koju je Newman osudio kao najopasniju, koja je, u ime navodne slobode duha, oslobodila Crkvu od podložnosti predaji Otaca da je podvrgne političkim odlukama i duhu vremena. Kao posljedica te jedinstvene emancipacije Anglikanska se Crkva izrazila u korist:
– slobode izbora žena u vezi s pobačajem,
– mogućnosti u određenim slučajevima (zvuči li poznato?) pribjegavanja eutanaziji kao izrazu kršćanske sućutnosti,
– priznanja i blagoslivljanja istospolnih parova pod uvjetom da su stabilni i u građanskoj zajednici,
što je vrhunac trogodišnjega postupka razlučivanja, nazvana Living in love and faith (Živjeti u ljubavi i vjeri), koji vodi sama Mullally. A da se ne spominje rastava braka, što je u njezinu urođenom kromosomskom kariotipu.
Ne preostaje nam nego biti ožalošćeni stvarnošću anglikanskoga svijeta. Odbacivši pruženu ruku Božjega milosrđa, koja je u njemu u osobi Ivana Henrika Newmana bila uzdigla neku vrstu novoga Ilije poslana Samarijcima, taj svijet sada s radošću i zadovoljstvom juri prema ponoru. Poput Titanica.
Ne bismo imali ništa drugo nego biti samo tužni da nije činjenice kako čak i među najvišim krugovima katoličke hijerarhije postoji očijukanje sa sličnim otvaranjima, uključujući i onaj ženskomu svećeništvu. Brojne utvrde već su temeljito uzdrmane i opasne pukotine otvorene su u raznim sinodama koje je obilježio Franjo: od pričesti rastavljenih-pa-ponovo-vjenčanih koje nastavljaju živjeti more uxorio [na supružnički način], sada stvarnost u svim biskupijama, do ponovna otvaranja rasprava o svećeničkom celibatu, ženskom đakonatu i blagoslivljanja parova istoga spola. Kao i rušenje samoga smisla Biskupske sinode, pri čemu laicima nije dano samo pravo sudjelovanja, nego i glasa; i to je Franjina izmišljotina koja sinode Katoličke Crkve zastrašujuće približava trodomnomu ustroju (Dom biskupa, Dom klerika i Dom laika) općih sinoda Anglikanske Crkve. I nadajmo se da će sličnosti tu završiti.
[1] Prevoditeljska napomena: Pȃpica je ženski parnjak od pȃpa; tvoreno kao poglavàrica, čuvàrica, đȁkonica, svèćenica, bȉskupica… Isto se piše, ali izgovora drukčije nego pȁpica (kašasto jelo, dječja hrana). Latinski je papissa, slovački pápežka, češki papežka, slovenski papežinja, poljski papieżyca, kastilski i portugalski papisa, talijanski papessa, francuski papesse, njemački Päpstin, nizozemski pausin, grčki πάπισσα/pápissa. Pojedini pisci u hrvatskom do sada su rabili likove: papica, papina, papinja (tvoreno kao boginja, robinja, sluškinja, vojvotkinja, svjedokinja, sutkinja), papìsa, papȉsa (preuzimajući iz latinskoga) i papesa (preuzimajući iz talijanskoga i francuskoga). Riječ je novijega postanja, jer Akademijin Rječnik hrvatskoga jezika (1880.–1976.) ni Jeronim Šetka, Hrvatska kršćanska terminologija, Split, 1976., ne bilježe ni jedan od tih oblika.
