„Munjevite konklave“ – stupica za vrlo loš kompromis
Novi papa za dva dana? Žurba pod izlikom jedinstva može biti stupica za takozvane konzervativce, izazvane da se priklone brzu izboru po cijenu još jednoga pontifikata koji dijeli i uništava Crkvu. Ali postoje neke alternative.
Vrijeme može biti dobar savjetnik: nada je da će kardinali izbornici to imati na umu. Pogotovo takozvani konzervativci. Jer u posljednje vrijeme postoji svojevrsna utrka u proglašavanju na sve četiri strane svijeta kako će konklave biti kratke, kao da je papa izabran za četrdeset osam sati znak ujedinjene i snažne Crkve. Bergoglio je izabran nakon samo petoga kruga glasovanja i to je bila tragedija za Crkvu.
„Munjevite konklave“ mogu biti prava stupica: bolje je ostati mjesecima bez pape, nego se desetljećima nalaziti s papom koji dijeli i uništava Crkvu. Posve je očito da iz konklave koja zahtijeva dvije trećine onih s pravom glasa često izađe papa nagodbe, a u trenutačnom stanju Crkve, osim ako Onaj koji zapovijeda ne odredi drukčije, ne može se očekivati sveti Pio V. Ipak, najveća je kušnja upravo prihvaćanje najgorega nagodbenjaštva, smatrajući unaprijed neodrživom blokadu da konklave ne bi dulje potrajale. Sama pomisao na moguće „konklave iscrpljivanja“ izaziva halucinacije nekim dostojanstvenicima, koji bi Parolina vidjeli kao manje zlo, osobito sada kada bivši državni tajnik prosi dvadesetak nedostatnih glasova nudeći nezamislivo.
Recimo to jasno: Parolin nije dobar kompromis; Parolin je izdaja Crkve. I nije slučajno da je on kardinal kojega danas najviše podržavaju „velike novine“. Činjenice pokazuju da je Parolin prodao ispod cijene Crkvu kineskoj vladi: ostalo su prazna naklapanja. A izdaja Crkve ne može se prihvatiti čak ni ako se „zauzvrat“ odobri drevna Misa ili se ukine Fiducia supplicans. I onda, tolika obećanja, ali kakva jamstva? Nije li Bergoglio obećao da ne će davati intervjue kad postane papa?
Nije tajna da su mnoge alternative Parolinu dramatične. Prije svega „ljudi“ iz Svetoga Egidija. Zuppi, koji putuje između Bologne i Rima kako bi pokazao pastoralnu revnost i svaki put kad navrati u Bolognu ne propušta ponoviti kako papa mora pripadati svima, prihvaćati sve. Što prevedeno, za one koji još ne znaju Zuppija, znači da i homoseksualci mogu primati blagoslov sličan onomu za javno vjenčanje u crkvi, nešto što se u Budriju, u biskupiji kojom upravlja Njegova Uzoritost, uz odobrenje Njegove Uzoritosti dogodilo i prije nego što je Fiducia supplicans donijela dobru vijest. Crkva otvorena svima, za bolonjskoga nadbiskupa, znači da je dobra i „queer obitelji“, koju je promicala (sada pokojna) talijanska spisateljica Michela Murgia: mješavina ničije djece, homoseksualnih parova, supružnika, međusobno zamjenjivih očeva i majki; ruglo koje je spisateljica izričito provela kako bi razgrađivala naravnu obitelj, kako ju je Bog htio, ali koju kardinal cijeni govoreći: „Važno je voljeti se“.
Zatim imamo drugoga kardinala kojemu se udvara Zajednica sv. Egidija: José Tolentino Calaça de Mendonça. Lik koji nas je čak natjerao da požalimo Ravasija. Kardinal-pjesnik može se pohvaliti velikom i zavidnom književnom erudicijom, ali praktički nema dušobrižničkoga iskustva (osim tri godine u župi na Madeiri), ni diplomatskoga iskustva, pa čak ni valjane teološke naobrazbe. U praksi bi ga drugi držati taocem. Njegovo kardinalstvo bilo je jedna od mnogih Franjinih ljubavi na prvi pogled: Tolentino je došao propovijedati duhovne vježbe Rimskoj kuriji 2018., a sljedeće godine dobio je crveni šešir. Ne zna se zašto: bilo je dovoljno da se Franji svidjelo. Mendonça je bio osobito oprezan da ne zauzima javna stajališta o vrućim temama Bergogliova pontifikata, učinivši larvatus prodeo (pritajen napredujem – René Decartes) svojim osobnim geslom. Zato se sviđa onima u Svetom Egidiju. Kao i Zuppi, i Mendonça podupire vrlo problematične likove predgovorima njihovim knjigama, ali pazi da se previše ne izloži. Pa ako Zuppi voli mostove otca Jamesa Martina, Portugalac gaji poseban osjećaj prema sestri Teresi Forcades, benediktinki iz Montserrata, koja želi revolucionirati Crkvu u pogledu rastave braka, pobačaja, roda i ženskoga svećenstva. Strastvena časna ruši zidove sprijeda, a on, pjesnik, straga, da vidi kako će završiti. Muževno.
Još jedno ime koje se čine da pomalja glavu jest kardinala Françoisa-Xaviera Bustilla, ajaccioskoga [Ajaccio] biskupa. Vrlo je problematična njegova veza s fra Danielom Mariom Thévenetom, konventualcem povezanim s karizmatskom obnovom, koji je navodno u tom smjeru „obnovio“ samostane Reda preko Alpa, na poziv samoga Bustilla, koji je od 2006. do 2018. bio poglavar Reda u Francuskoj i Belgiji. Bustillo je također, zajedno s Thévenetom, bio jedan od trojice redovnika koji su osnovali samostan u Narbonneu. Suprotno uputama Zbora za učenje vjere Thévenet popunjava euharistijska slavlja javnim zaklinjanjima (egzorcizmima), navodnim proročanstvima, govorenjem „u jezicima“, nejasnim najavama ozdravljenja, pljescima i stadionskim uzvicima tijekom podizanja te svime ostalim što potiče čisti senzacionalizam na štetu lakovjernosti običnih ljudi. To je čovjek kojega je Bustillo zadužio da „reformira“ samostane Reda. Uz iznimku sablažnjavanja zbog vala negativnih odjeka na Fiducia supplicans.
Drugi red koji bi se, u slučaju zastoja, mogao nagurati među papabile jest kardinal Stephen Brislin. Ljutit što se homoseksualci u Crkvi ne osjećaju kao doma, johannesburški nadbiskup (Južna Afrika) istaknuo se i drugim otvorenostima: time što je u svojoj biskupiji pozdravio pokret We Are All Church SA [Svi smo mi Crkva – pokret nastao u South Africa] koji podupire ženski prezbiterat i ukidanje obveznoga svećeničkoga celibata. Dobro je znano njegovo odobravanje blagoslova koje dopušta Fiducia supplicans, u jasnoj suprotnosti s episkopatom kontinenta.
Popis nesreća mogao bi se produžiti u beskonačno, jer u konklavama ima osoba s poprilično kostura u ormaru. I drugih čije smo vrline naučili „cijeniti“ posljednjih godina: kao par Hollerich-Grech, redatelji sinodâ otvorenosti prema svakoj vrsti gluposti, ili kardinal Marx, koji je povukao okidač (njemačkoga) Sinodnoga puta, lansirajući ga u široke prerije raskola. Zatim imamo Tucha Fernándeza, koga ne treba posebno predstavljati, te Claudija Gugerottija znana kao „kozorog“ zbog svoga uspinjanja u Kuriji (a vjerojatno i zbog uboda koje je zadavao suparnicima).
Ali ono što je nama važno jest da opasnost od tih „alternativa“ ne prestraši kardinale da se okrenu Parolinu. Jer postoje istinski valjane alternative i treba ih poduprijeti, čak i po cijenu zastoja. Poput onoga šrilanskoga kardinala Malcolma Ranjitha Patabendigea Dona, kolampskoga nadbiskupa (Kolamba, Šri Lanka), čovjeka s izvanrednim dušobrižničkim iskustvom, i kao svećenik i kao biskup, vrlo bliska (ne samo riječima) materijalnomu i duhovnomu siromaštvu, ali i s dobrim iskustvom na području diplomacije i Rimske kurije. Jezično je nevjerojatno svestran (tečno govori deset), sposoban je za dijalog s političkim vlastima, ali ima i snažan osjećaj za pravednost što ga, kada treba, ne svodi na šutljivost. S velikim osjećajem za Crkvu i bogoslužje, Ranjithu je na čast izvanredna sposobnost katehizacije djece. Čovjek koji doista živi u predgrađu, poznaje ga i voli, ali istodobno je osobnost koja se dobro zna snalaziti i u vođenju Crkve.
A zatim kardinal Pierbattista Pizzaballa, koji je u ovim godinama ozbiljnih napetosti u Svetoj Zemlji pokazao značajno i čvrsto duhovno i diplomatsko držanje. Pizzaballina diplomacija je vjerodostojna: njegovi istupi, kao pravoga pastira, uvijek su nastojali braniti i podupirati kršćansku zajednicu u stanju iznimnih poteškoća. Daleko od polemika, jeruzalemski patrijarh Latinâ ipak je poznat kao čovjek duboke vjere, ne samo zbog svoje autentične euharistijske i marijanske pobožnosti, nego i zbog sposobnosti da tumači događaje u svjetlu vjere, a ne politike.
Dva imena, ali ne jedina. Imena koja otvaraju put realnom kompromisu, koji međutim nema za posljedicu uništenje Crkve. Takav dogovor nije samo moguć: on je i nužan.
