Dijete je obezvrijeđeno na manje od pilećega batka
Prijedlog Wieke Paulusme, zastupnice u Zastupničkom domu nizozemskoga parlamenta, kojim se pristup pobačaju želi uzdići na razinu ljudskoga prava, krajnje je zlozvučan (apsurdan). U tome je nešto čudno: proglašava pravo poričući što je predmet toga prava. Cijelo moderno rasuđivanje počinje s tim da ne bismo trebali vjerovati svojim osjetilima. Vidite dijete u majčinoj utrobi? Ne, ne, to je samo mogući ljudski materijal. Čujete li otkucaje srca? Ne, ne, to je samo medicinska pojava. Prepoznajete li lice na ultrazvučnom snimku? Ne, ne, to je samo slučajno oblikovanje stanica.
Jer tko god tko gleda zdravom pameću, tko jednostavno vjeruje svojim osjetilima, vidi da je jaje – jaje, a dijete je dijete. Za to nije potrebna raketna znanost. To što Haag (sjedište nizozemske zakonodavne i izvršne vlasti) želi utemeljiti ljudsko pravo na uvjetu da prvo poriče ljudskost djetetu nije ništa manje od logičke akrobatike koja graniči sa satirom.
Ironija je u tome što ovdje svjedočimo najznačajnijemu skoku u povijesti prava: u prošlosti su se prava proglašavala kako bi se najslabiji zaštitili od najjačih. Danas se proglašava novo pravo koje svoju snagu crpi upravo iz bespravnosti osobe na koju utječe. Uostalom, nerođeno dijete ne može prosvjedovati, ne može podnijeti peticiju, ne može zauzeti mjesto u javnoj galeriji Zastupničkoga doma.
Najvažnija stvar kod ovoga novoga otkrića nije ozbiljnost čina, nego razigranost s kojom se razum ostavlja po strani. Jer svaka razumna osoba vidi – bez filozofskoga udžbenika ili parlamentarnoga odbora – da u maternici nema tajnovite „stvari“ koja raste, nego čovjek. Mali, slabi i prije svega, vrištuće tihi čovjek. To što je za ovo skovana riječ „tkivo“ nije dokaz znanosti, nego vještine rječitosti. Prvo, utvrđuju da nerođeno dijete nije dijete. Zatim, u ljudsko pravo uzdižu slobodu da ga se ubije.
Prodavaonica ne smije pogrješnom naljepnicom označavati pileći batak, ali nerođeno dijete smije se pogrješno označavati i može ga se bezbrižno nazivati „tkivom“. To nije znanost, to je snalažljivost s riječima. I isto tako loša umjetnost. Pa tako dijete u maternici obezvrjeđujemo na nešto manje od pilećega batka u trgovini. Jer nitko se ne bi usudio reći da je pileći batak – ništa. Pileći batak je pileći batak. Nitko to ne će poricati. Ali prema Haagu, dijete je nešto tek kada se naknadno odluči je li ikada išta bilo.
Jednostavno možete upotrijebiti svoja osjetila da biste utvrdili što se tu događa namjesto da smišljate neki izmišljeni razlog. Kada pogledate otvorenih očiju, vidite što je tamo: srce koje kuca, lice koje raste, oči, deset prstiju, živo dijete. Svatko tko vidi ultrazvuk i dalje kaže da tamo nema ničega čuje vlastitu nevjericu kako odjekuje. Nije potrebno teološka naobrazba da bi se to razumjelo; samo zdravo oko. Očito, ljudi vide dijete u njemu ako je dijete željeno. Tada čine sve što mogu da ga dovedu na svijet. Onda odjednom to nije „tkivo“ i čestitaju budućim roditeljima na njihovu djetetu.
Možda bismo mi u Haagu trebali početi s tim skromnim uvidom. Jer sve dok odbijamo vidjeti da je dijete – dijete, sva naša ljudska prava bit će samo lažna prava, iluzije, lijepe riječi bez značenja.
Ljudska prava nekoć su utvrđivana kako bi štitila slabe od jakih. Sada štite jake od slabih. Bezglasni su ušutkani. Čudna li napretka koji počinje tek kada netko drugi prestane postojati.
