Drugi dio došašća: 17. prosinca – homilija
Čitanja: Post 49,2.8-10; Ps 72,1-4b.7-8.17; Mt 1,1-17
Danas nam Matej donosi Isusovo rodoslovlje. To je Mateju važno, budući da Židovi veoma drže do rodoslovlja i budući da je za Židove važno da se ispuni proroštvo koje kaže da mesija treba biti iz Davidovog roda.
Međutim, kakvo značenje ima za nas nabrajanje svih Isusovih predaka od Abrahama do Isusa? Mnogi od navedenih predaka poznati su likovi iz Starog zavjeta. A budući da Stari zavjet uglavnom ne uljepšava te likove, uočavamo da su mnogi od njih bili ljudi sa svojim tamnim i svijetlim stranama. Među njima se svakako ističe David koji je bio i Božji miljenik, ali i veliki grešnik i veliki pokajnik.
Matej, dakle, ne želi uljepšavati Isusovo obiteljsko stablo. Zašto? Samo nam Pismo daje odgovor. Isus je naime nama bio “u svemu jednak, osim u grijehu”. Nije se stidio svoje ljudske naravi niti svoga podrijetla. Štoviše, “nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik…” Jedan od nas! Iz hira? Iz mode? Zbog poze? Ne. Iz ljubavi.
To je Isus. Jednostavan, ponizan, čovjekoljubac. Ne samo da kao Bog sve zna o nama, da nas do u žilicu poznaje, nego je i sam iskusio što znači i radost i žalost, i vjernost ljudi i nevjera prijatelja, i zdravlje i bolest i sve, baš sve – osim grijeha – što donosi ljudski život.
Zato smo puni povjerenja. Bog nam je u Isusu toliko blizak, da toga nismo do kraja ni svjesni. Rekosmo, takav je Isus, jednostavan, ponizan, pun ljubavi. U ovoj predbožićnoj radosti promislimo: koliko ja mogu i želim nasljedovati Isusa u njegovoj poniznosti, jednostavnosti, čovjekoljubivosti. Isus je “blag i ponizna srca”. Neka učini srca naša po srcu svojem.