4. nedjelja došašća (A): Pravedan
Strašna latinska poslovica veli: „Neka bude pravda, pa makar svijet propao!“ Pa onda imamo one tužne obiteljske parnice: neka propadne i kuća i cijelo očinsko imanje, samo da ona druga strana ne može uživati u tome. Što je pravda? Insistiranje da se kuća pilom prereže na dva dijela? Je li pravda u tome da se u svakom slučaju javno oglasi nečiji krivi potez ili barem ono što mi mislimo da je krivo? Treba li nužno razglasiti nečiju stvarnu ili umišljenu pogrešku? Evo nam sjajnog primjera iz Matejeva evanđelja (Mt 1, 18-24).
Marija je bila zaručena s Josipom. No prije nego što su se vjenčali, veli evanđelist, Marija se našla „trudna po Duhu Svetomu“. U ono vrijeme nije uopće bilo problematično da zaručnica ostane trudna i prije vjenčanja. Međutim, Josip je znao da dijete nije njegovo, a nije mu bilo još objavljeno da je Marija stvarno „trudna po Duhu Svetomu“. Što sada? Uzeti ženu s tuđim djetetom? Na to baš i nije bio spreman. Javno izjaviti da dijete nije njegovo? Ni to nije htio učiniti. Naime, po strogom zakonu takva bi žena trebala biti kamenovana, ali u svakom slučaju bila bi strašno osramoćena. Veli Matej: „A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice otpusti.“
Kaže se da je Josip pravedan, pa ipak on razmišlja da nešto potajice učini. Zar može biti pravedan onaj tko krivca ne prokazuje i ne prepusti sudu? Međutim, stvari nisu tako jednostavne. Evo primjera. Bi li onaj tko snažno diže glas da treba javno prokazati kršitelja zakona, to isto zastupao kada bi bilo u pitanju njegovo vlastito dijete? Pravednost nije suho izvršavanje prava, jer, opet veli latinsko pravilo: „Summum ius – summa iniuria“ – pravo provođeno do krajnosti, krajnja je nepravda. To će vam reći svi pravnici i suci. Nije smisao sudstva da po svaku cijenu i u svakom slučaju provodi do krajnosti svaki zakon i propis. Smisao provođenja zakona jest da se prekršitelju pomogne da se promijeni u onome u čemu je griješio, a ne da se ponizi.
Pripovijeda se kako su na jednoj prepunoj indijskoj tržnici prodavači htjeli strogo išibati dječaka koji je bio ukrao lubenicu. Onda se u mnoštvu začuo glas: „Neka digne ruku onaj koji kao dijete nije nikada ukrao lubenicu!“ Što se onda dogodilo? Dječaka su ukorili i pustili da ode. Očito je: gdje nema ljudskosti, razumijevanja i ljubavi, nema istinske pravde i pravednosti. Trebali bismo to imati na pameti, kada se spremamo strogo suditi druge ljude zbog njihovih ludosti i propusta. Veli Isus: „Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!“ Takva je biblijska pravednost. Dobro je o tome razmisliti. Konačno, pred nama je Božić – dan radosti, ljubavi i praštanja.
