Govore, a ne čine
Najprije nekoliko riječi o starozavjetnim službama pismoznanaca ili književnika i farizeja. A onda ćemo vidjeti u kojem ih smislu Isus stavlja ljudima kao primjere u odlomku Matejeva Evanđelja 31. nedjelje kroz godinu A.
Pismoznanci
Židovi kao narod sastavljeni su od 12 plemena, sinova Jakova patrijarha i njegove dvije žene i dvije sluškinje. Ta su se plemena očuvala u egipatskom sužanjstvu kroz 400 godina i tijekom vremena ujedinila u „obećanoj zemlji“ u jedno kraljevstvo na čelu s kraljem Davidom, oko 40 godina (1010.-970.). Davidov sin Salomon, koji je naslijedio oca, vladao je također oko 40 godina (970.-931.). Nakon Salomonove smrti kraljevstvo se raspada na vladavinu sina mu Roboama i sluge mu pobunjenika Jeroboama. Južnim ili Judinim kraljevstvom s prijestolnice u Jeruzalemu upravlja Roboam, a sjevernim ili Izraelovim u Tirzi Jeroboam. Židovi kao narod čeznu za vlastitom afirmacijom među drugim narodima, osobito da se domognu političke vlasti, moći i gospodstva. Ali što više čeznu za jedinstvom i samostalnošću, ne držeći se Božjega zakona, to nevoljnije upadaju u sužanjstva.
Asirci godine 721. osvajaju Sjeverno kraljevstvo, raseljuju staro, a dovode novo pučanstvo i tako nestaje toga kraljevstva s pozornice svijeta.
Babilonci godine 587. zauzimaju Južno kraljevstvo. Hram i grad Jeruzalem razaraju. Iz Hrama tada nestaju tri najveće židovske svetinje: Kovčeg zavjetni s dvjema pločama Deset Božjih zapovijedi, Posuda s mȁnom i Aronov štap; nestalo im je traga do današnjega dana.
Perzijanci, s ukazom kralja Kira godine 538., omogućuju povratak Judejcima iz Babilonskoga sužanjstva. Gradnja drugoga Hrama: 520.-515.
Oko godine 450. prije Krista javljaju se svećenik i književnik Ezra i kraljevski namjesnik Nehemija. Obojica su napisala vlastite knjige koje su ušle u biblijski kanon. U njihovo vrijeme nastaju učitelji zakona zvani pismoznanci ili zakonoznanci odnosno književnici koji u protoku vremena razvijaju svoje škole. Teže za pronalaženjem što više pisanih i usmenih pravila u obliku zabrana i zapovijedi, ne razlikujući Božji deseteročlani zakon od onih ljudskih izmišljaja i usmenih „predaja starih“.
Farizeji
U vrijeme Makabejskoga ustanka (168.-165. pr. Kr.) nastaju kao religijska sekta farizeji, što znači odijeljeni od ostaloga naroda i posvećeni opsluživanju zakona. Oni su nastojali da na što potpuniji način obdržavaju izvana zakon: primjenjujući točno pravila za pranje ruku, provodeći koliko se metara smije subotom prijeći, mjereći težinu koja se smije na svetkovine nositi i slične sitnarije, a ne držeći do duha zakona.
Kako naučavaju
»Tada Isus prozbori mnoštvu i svojim učenicima: ‘Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine. Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom makli« (Mt 23,1-4).
Isus govori mnoštvu i učenicima svojim priznajući da su pismoznanci i farizeji zakoniti učitelji na Mojsijevoj katedri. Nisu uzurpatori. Ali jesu neizvršitelji zakona: dobro poučavaju, loše se ponašaju. Govore, a ne tvore! Izvana u redu, iznutra u neredu. Kada Isus u svomu javnom govoru ovako govori o čitavu zboru farizeja i pismoznanaca, ne znači da nije bilo među njima ljudi koji su se iskreno držali zakona i koji su bili Bogu mili, kao što je u Velikom vijeću bilo Nikodema i Arimatejaca koji su bili potajni Kristovi učenici. Gospodin poučava svoje slušatelje da opslužuju sve što pismoznanci kažu, a da se ne ravnaju po njihovim djelima. Dok je to govorio imao je pred očima ono što je i sam naučavao, tj. Božji zakon sažet u Deset zapovijedi. Ta su načela trajna i nepromjenljiva: poštuj Boga jedinoga, slavi njegovo sveto Ime, liturgijski svetkuj njegov svečan Dan; poštuj svoje roditelje, čuvaj svoj i tuđi život, čuvaj se od preljuba, tuđu imovinu ne kradi i ne govori lažno svjedočanstvo na drugoga! Taj je Božji zakon održiv i provediv, a pismoznanci i farizeji „vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena“, koja su toliko puta nesnošljiva, pa eto, ni oni sami do njih ne drže, ni da bi ih prstom odmaknuli iz popisa takvih besmislenih pravila!
Kako se ponašaju
Isus prelazi na konkretne primjere pokazujući kako pismoznanci i farizeji postupaju, a sve s nakanom da ih ljudi vide i da im se dive – primili su svoju plaću! (Mt 6,5) – a ne da Bogu iskažu hvalu i slavu:
»Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. Doista, proširuju zapise svoje i produljuju rese. Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ‘Rabbi’. Vi pak ne dajte se zvati ‘Rabbi’, jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš ‑ onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu, jer jedan je vaš vođa ‑ Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj« (Mt 23,5-11).
Farizejska je religioznost izvanjska, parada pred ljudima, a ne očitovanje vjere i dobrih djela pred Bogom. Srce im je daleko od Boga. Isus navodi nekoliko primjera samohvalisava isticanja te njihove religijske vanjštine:
– Proširuju zapise. Zapisi su male kožnate kutijice ušivene u rukav ili u kapu s Božjim zapovijedima iz Svetoga Pisma, prema Izl 13,9: „Neka ti bude kao znak na tvojoj ruci i kao opomena na tvome čelu“. Ali farizeji bi te kutijice, zvane „filakteriji“, proširivali u veće kutije da budu što uočljivije, a ne bi opsluživali ono što je u njima napisano i ušiveno.
– Produljuju rese. Ponovljeni zakon 22,12 propisuje: „Na četiri roglja ogrtača kojim se zaogrćeš napravi rese“, koje će te podsjećati na Deset Božjih zapovijedi. I Isus je na svojoj haljini imao te „skute“, koje bi drugi u vjeri dohvaćali i ozdravljali (Mt 9,20; 14,36). Ali farizeji bi produljivali te skute ili rese da se vuku za njima, da budu što upadljiviji, da ih podsjećaju na Boga, a Božje zapovijedi nisu poštovali, a još manje čudesa činili.
– Vole pročelja na gozbama. Kada bi se priređivale svečane gozbe, ti bi se farizeji i pismoznanci osobno natjecali koji će sjesti s lijeve ili s desne strane ugledna uzvanika, fizički se otimali za časti mimo svakoga bontona.
– Bore se za prva sjedala u sinagogama. U sinagogama su starješine bile okrenute licem prema zajednici tako da je sva zajednica mogla pratiti kako su farizeji pobožni.
– Pozdrave na trgovima. Tražili su da na gradskim trgovima budu pozdravljani s osobitim izrazima: učitelju, oče, vođo i slično. Isus kaže svojim učenicima i mnoštvu: Samo je jedan Otac, onaj na nebesima. Samo je jedan Učitelj i Vođa, Krist Gospodin. Isus i njima i svima nama daje poučak: Najveći među vama neka vam bude poslužitelj!
Farizeji sve poduzimaju da svojom nošnjom i ponašanjem privuku što više pozornosti drugih vjernika, da ih slave zbog njihova nakita, resa, filakterija, a ne zbog dobrih djela i čestitih molitava. Isus ovim svojim oštrim kritikama farizejskih nedosljednosti ne dokida ni instituciju katedre, ni učiteljstvo Mojsijevo. Niti želi zanijekati da učenici budu prozvani kao učitelji, kao oci, kao vođe, ali nije to njihova vlastita slava, njihov naslov, nego su to primili od Oca nebeskoga, od Učitelja Isusa. Poneki će katolički pismoznanac reći da nema danas ovakvih farizeja, ali da ima među nama farizejstva, koje kvari odgoj, dušu, društvo, to ima!
Religija koja stavlja naglasak isključivo na vanjštinu: odjeću, posuđe, ponašanje službenika, a ne u prvome redu na duh zakona, na unutarnju nakanu i povezanost s Bogom, ubrzo će doživjeti svoju prazninu bez unutrašnjega sadržaja, srca, molitve i žrtve.
Kristovo načelo
»Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen« (Mt 23,12).
Ponizan je onaj koji se drži svoje nizine, puta na kojem zna svoje korake, koji ne umišlja da je brži, jači, viši nego što jest. A uzvisuje se onaj koji uvijek misli da bi on trebao biti iznad tuđih glava i nebeskih oblaka. Uvijek mu je sve maleno što je ispod zvijezda. Svako nenaravno nasilje koje čovjek sam sebi nametne, brzo će mu se obiti o glavu. Ne moraju to drugi znati, ali to on najbolje zna i u savjesti i u stvarnosti. A nerijetko znaju i drugi.
Jesu li ovo suvremeni farizeizmi?
– Može se u Crkvi iz svega grla govoriti da se držimo stalna učiteljstva, i pretkoncilskoga i pokoncilskoga, ponavljajući da se istospolan život radikalno i apsolutno protivi Bibliji, zdravu razumu i naravnu zakonu, a primati u katedralu „povorku ponosa“ da je kardinal uznosito pozdravi!
– Jedan crkveni prelat nedavno pred novinare iznese tužno stanje svoje dijeceze u kojoj je u svojih 14 godina službovanja zaredio 15 svećenika, a pokopao skoro 300 preminulih, oko 20 puta više. Rješenje vidi u dosljednoj provedbi „Sinodnoga puta“. Valjda da „proširuju zapise“ i „produljuju rese“? A molitve za zvanja, žrtve, postovi, pokore, meditacije, adoracije?
