Očenaš i povjerenje u Boga (Lk 11,1–13)

Evanđelist Luka više puta opisuje Isusa koji moli (usp. Lk 3,21; 5,16; 6,12; 9,18.28s.). U Lk 11,1–13 Isus izlaže nauk o molitvi. Ulomak je smješten u širi kontekst Isusova puta prema Jeruzalemu (Lk 9,51 – 19,28). Ni u jednom od četiriju evanđelja izvještaj o Isusovu putu u Jeruzalem ne zauzima toliko mjesta koliko kod Luke. Put od nekoliko dana putovanja zauzima preko deset poglavlja, što ukazuje na težište njegove poruke. Učenici su s Isusom na putu poučavanja. U Lk 11,1–13 više je ulomaka koji imaju za temu molitvu: Očenaš (rr. 2–4), primjer upornoga prijatelja (rr. 5–8) i zahtjev za molitvu. Isus će na početku ulomka, kao što je to često slučaj kod Luke, biti predstavljen kao onaj koji moli prije nego što jedan od učenika izrazi molbu: Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike (Lk 11,2). Nijedan novozavjetni tekst nije tako poznat kao Očenaš. Ova temeljna molitva, koja potječe vjerojatno od samoga Isusa, od ranoga je kršćanstva bitni dio liturgije, kao i osobne molitve. Kraći oblik molitve Očenaša iz Lukina evanđelja manje je poznat od u liturgiji upotrebljavanoga dužega oblika u Matejevu evanđelju (Mt 6,9– 13). Radi boljega uvida u podudaranja i razilaženja u ovim dvama oblicima, dobro je pogledati usporedni (sinoptički) tekst.

Teološka pozadina

Evanđelist Luka pripovijeda kako je jedan učenik molio Isusa da ih nauči moliti kao što je Ivan Krstitelj naučio svoje učenike. Molitva koju ih Učitelj, Isus Nazarećanin uči, sadržajno je monumentalna molitva, koja je do danas poznata pod nazivom Očenaš, no kod Luke samo Oče. Kod Luke se također na molitvu naslanjaju dva teksta koji su molba i ohrabrenje.

Evanđelist Matej nema molbu učenika Isusu da ih nauči moliti, nego ih upozorava o pobožno iskrivljenom, licemjernom ponašanju i dvojbenom uvjerenju. Ne treba se hvalisati pravednim djelima niti isticati davanjem milostinje. Primijenjeno na molitvu, Isus je uvjerljivo na odstojanju od molitve na otvorenom, javnom mjestu, na raskršćima ulica, da ih ljudi vide. Duboko religiozan čovjek ne moli da bi bio zapažen ili viđen (usp. Mt 6,5–6). Nije potrebno izgovarati mnoštvo riječi.

Isus sigurno ne dovodi u pitanje značenje pravednoga djelovanja ili materijalne potpore potrebitima kao ni molitvu u javnosti, npr. kod bogoslužja, nad bolesnicima (s bolesničkim pomazanjem), na groblju. Naime riječ je o tome da sebi ne smijemo umisliti, mjeriti pobožnost ili snagu vjere pokazivanjem na javnim mjestima kako i koliko molimo. To nije snaga vjere. Motivacija za pravedno djelovanje, za potrebitu materijalnu potporu potrebitima (Caritas), i prije svega za molitvu mora dolaziti iz srca, u skrovitosti, iz osobnoga vjerskog stava i nadajući se da nebeski Otac to znade: Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete (Mt 6,8b). Važno je znati da Isus naš pogled usmjerava na skrovitost, pri čemu molitva dobiva nešto tajanstveno, zaštitničko, sveto.

No vratimo se Luki i njegovu pogledu na pitanje molitve Očenaš. Formulirane molitve bile su znak religioznih skupina i služile su njihovu vanjskom znaku prepoznavanja. Učenikova molba da ih nauči moliti, išla je u tome smjeru, naime da i oni imaju svoj znak prepoznavanja.

Molitva koju Isus formulira na zamolbu jednoga učenika, počinje oslovljavanjem Oče! Time poseže za aramejskim Abba, što naglašava Isusov posebni odnos s Bogom, njegovim Ocem. Učeći svoje učenike moliti, zazivati Oca, otvara im uvid u vlastiti odnos prema Bogu i uključuje ih u odnos s Ocem.

Na to naslonjena molba za Svetost Božjega imena tijesno je povezana sa sljedećom molbom za dolazak kraljevstva Božjega. Obadvije molbe uranjaju jedna u drugu: neka Bog dopusti da se njegovo ime sveti, tj. da se pokaže svetim dolaskom njegova kraljevstva.

U pozadini molbe da se Božje ime štuje svetim, vjerojatno se nalazi židovska molitva kadiš: Neka je slavno i sveto njegovo veliko ime u svijetu. Kao u Očenašu tako i u kadiš molitvi slijedi molba za Božju vladavinu: On donosi svoje kraljevstvo da vlada. Doduše, u Očenašu izostaje Isusovo oslovljavanje Boga, Oca, bez analogije kao u povijesti religija i osim toga u Očenašu nastupaju – drugačije nego u kadiš molitvi – umjesto predikativa prave, konkretne molbe.

U usporedbi s Matejom (Mt 6,10) kod Luke treća molba, Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan! (Lk 11,3), ima u vidu prirodna dobra i povjerava ih Božjoj brizi.

Također molba za oproštenje, I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! (Lk 11,4a), ima jednu izmjenu u usporedbi s Matejom (Mt 6,12). Naime kod Luke nije riječ samo o otpuštenju dugova, nego i grijeha. Kao što je molba za kruh, tako je i ova molba trajna. Ne postavlja se uvjet koji bi Boga potaknuo na djelovanje, nego se obrnuto ističe da to leži u Božjem oproštenju.

U Lk 11,4b molba je usmjerena na iskušenje: I ne uvedi nas u napast! Kod Mateja ima također dodatak: Nego izbavi nas od Zloga (Mt 6,13b). U središtu je ove molbe riječ peirasmos: kušnja, iskušenje, napastovanje. Što je Isus mislio dok je učio svoje učenike ovu molit vu? O kakvoj je napasti riječ? Uvodi li Bog čovjeka u napast? O tome su u zadnje vrijeme dosta raspravlja posebno jer su neke Biskupske konferencije (Talijanska, Francuska, Španjolska, Engleska) promijenile tekst ovoga zaziva u Očenašu. Posebnu pažnju izazvao je intervju pape Franje i poznatoga teologa i zatvorskoga kapelana oca Marca Pozze objavljen u Papinoj knjizi intervjuu Oče naš o značenju i smislu te najpoznatije molitve (Papa Franjo, Kad molite, govorite OČE NAŠ, Verbum, 2017). Papa je rekao da se ovdje radi o ne baš točnom prijevodu. On polazi od toga da nije Bog, kao dobri Otac, taj koji čovjeka uvodi u napast, nego Sotona. No usprkos tome u biblijskim spisima postoje tekstovi koji nesumnjivo svjedoče da Bog uvodi čovjeka u iskušenje. Dovoljan razlog da se osvrnemo upravo na neke od tih tekstova i vidimo je li Isus molbu u Očenašu I ne uvedi nas u napast! doista mogao kao takvu izreći ili ne.

U Starom se zavjetu prvi puta upotrebljava pojam kušnja, iskušenje u pripovijesti u vezi s Izakom: Bog stavi Abrahama na kušnju (grč. periazein). Zovnu ga: ‘Abrahame!’ On odgovori: ‘Evo me!’ Bog nastavi: Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati’ (Post 22,1s.). Bog u Izraelu ne iskušava samo pojedinačne osobe, nego i svoj narod: Tada reče Gospodin Mojsiju: ‘Učinit ću da vam daždi kruh s neba. Neka narod ide i skuplja svaki dan koliko mu za dan treba. Tako ću ih kušati i vidjeti hoće li se držati moga zakona ili neće’ (Izl 16,4). Bog je u pustinji stavio narod na kušnju: narod se svađa s Bogom u pustinji jer nema vode i sukobljava se zbog toga s Mojsijem. Mjesto gdje se to događa, zove se Masa (kušnja) i Meriba (svađa); usp. Izl 17,2.7.

Tko je drugi nego Bog zapovjedio Abrahamu da žrtvuje sina Izaka (Post 22)? Tko je drugi nego Bog stavio Izraela na kušnju u pustinji (Pnz 8,2s.; Izl 20, 20)? Tko je Sotoni dao da slobodno iskuša Joba (Job 1,6–12)? Tko je drugi nego Bog Isusa, koji ga je zvao Ocem, dao izvesti u pustinju, mjesto iskušenja, da ga đavao tamo iskušava (Mt 4,1; Mk 1,12; Lk 4,1)?

Konačno, tko je nego Bog dao svome Sinu da pije čašu muke (Mt 20,22; Lk 22,42)?

Sve nas ovo stavlja pred pitanje o našoj slici o Bogu. Biblija nigdje ne oslobađa Boga od odgovornosti za kušnju, ni u Starom ni u Novom zavjetu. Doduše, Bog nije moć koja zavodi na zlo, ali on se doživljava kao Bog koji vodi izravno ili neizravno u kušnju. Kod kušnje prema biblijskom shvaćanju sudjeluje više sudionika: Bog, koji nas vodi u napast ili stavlja pred problem, Sotona, kojemu Bog daje slobodu da nas iskušava, i čovjek.

U pogledu na paradigme u Starom zavjetu razlikuje se iskušavanje, uznemiravanje i dozrijevanje, pri čemu pravednik nije grešnik koji će biti uvođen u kušnju. Pod pojmom dozrijevanje shvaća se napetost kao učvršćivanje u vjeri, u tome smislu molitelj može čak moliti za to, da bude iskušan u srcu i bubrezima: Ispitaj me, Gospodine, iskušaj me, istraži mi bubrege i srce (Ps 26,2; usp. 139,23).

U molbi I ne uvedi nas u napast! nije riječ o kušnji moralne naravi ni o dozrijevanju, nego o kušnji što ju je Isus doživio u pustinji i također kasnije. Naime Isus koji nam je u svemu bio jednak osim u grijehu, iskušavan je: Ta nemamo takva Velikog svećenika koji ne bi mogao biti suparnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavan svime, osim grijehom (Heb 4,15). Također: U čemu je iskušavan (grč. peirastheis) trpio, može iskušavanima (grč. peirazomenois) pomoći (Heb 2,18). Prema Lukinu evanđelju Isus se obraća dvanaestorici nakon što je proslavio Posljednju večeru riječi ma: Da, vi ste sa mnom ustrajali u mojim kušnjama (grč. peirasmois) (Lk 22,28). Ove kušnje bile su prilika da se dokažu da su dozreli i ojačali oduprijeti se svim kušnjama, a za nagradu im obećava: Ja vam stoga u baštinu predajem kraljevstvo što ga je meni predao moj Otac (Lk 22,29).

Prijevodi koji se nude, kao Ne napusti nas u napasti; Ne dopusti mi da padnem u napast; Očuvaj nas od iskušenja; Ne ostavi nas napuštene u iskušenju i tome slično, osiromašuju, ublažavaju, parafraziraju, banaliziraju, vode u zabludu molitvu Gospodnju. Te varijante nisu prijevod izvornoga grčkoga tekst koji je za nas jedina i najstarija tradicija. Naime ako želimo nešto mijenjati, u biti bismo morali mijenjati cjelokupnu Isusovu tradiciju u Novom zavjetu. Stvar je preozbiljna. Tko nam daje pravo prilagođavati, odnosno mijenjati izvorni tekst?

Ako upućujem Bogu molbu, kao što je Isus učio učenike – a to znači i nas – tada ne pokušavam Boga pokrenuti na nešto, što On ne bi i sam također učinio. Isus je na Maslinskoj gori molio obraćajući se učenicima: Kad dođe onamo, reče im: ‘Molite da ne padnete u napast’ …’Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!’ (Lk 22,40.42). To je temeljna postavka molitve. To znači, ako se moli Ne uvedi nas u napast, nije Bog prikazan kao neman, nego do izražaja dolazi: ako bi me Ti uveo u napast, neću opstati, neću izdržati. Očenaš ne tumači zašto u vjeri postoji zlo, kušnja i napast, kao što se ne tumači ni postojanje nepravde, krivnje i nevolje. Očenaš nije razumsko razmišljanje o postojanju Boga i njegovu djelovanju, nego je molitva. Kad molimo Očenaš, to činimo u nadi da Bog – ako budemo iskušavani i uvedeni u napast – neće od nas tražiti više nego što možemo podnijeti. Ovu nadu izražava riječ apostola Pavla: Nije vas zahvatila druga kušnja (grč. peirasmos) osim ljudske. Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani (peirasthênai) preko svojih sila, nego će s kušnjom (syn tô peirasmô) dati i ishod da možete izdržati (1 Kor 10, 13). Nadamo se da će se Bog u napasti držati svoje vjernosti: umije Gospodin i pobožnike iz napasti (peiras mou) izbaviti (2 Petr 2,9). Zato u završnom zazivu prema Mateju molimo da nas Gospodin izbavi od Zloga (usp. također 2 Tim 4,18).

Retkom 5. započinje prispodoba retoričkim pitanjem koje se provlači od 5. do 7. retka: Tko to od vas? Prispodoba je realna slika palestinskoga sela iz Isusova vremena. Promatramo li način pripovijedanja, kako se radnja odvija i način djelovanja, postaje jasno da kao slušatelji ili čitatelji s velikom napetošću očekujemo ishod povijesti: hoće li u noćnom počinku ometani domaćin ipak prijatelju molitelju izaći u susret? Da će se otac obitelji koja upravo spava oglušiti, čini se razumnim: ljudi u selima u Palestini idu rano spavati. Drugačije je kod beduina koji za hladovine noću putuju od mjesta do mjesta. Obitelj koja boravi na jednom mjestu, posjeduje jednostavnu kuću koja se vjerojatno sastoji od jedne prostorije u kojoj svi zajedno spavaju. Zbog bučnoga otvaranja zabravljenih vrata djeca bi se prestrašena probudila. Vrata su obično bila iznutra zatvarana željeznom štangom ili drvenom prečkom. Očito je da domaćin želi spavati u miru s obitelji. Uobičajena gostoljubivost na Istoku ovdje nailazi na krajnje granice. No uznemireni prijatelj ipak je spreman izaći u susret, ali ne radi prijateljstva, nego zbog njegove nasrtljivosti.

U ovoj prispodobi spomenuti elementi sasvim odgovaraju situaciji u Isusovo vrijeme. Cijela skupina prispodoba počinje pitanjem Tko od vas? i time nudi moguće poistovjećivanje: onaj tko je oslovljen, prijatelj je ili otac i neće ostati zatvorena uha pred onim koji moli, nego će mu pokloniti pažnju, izaći u susret i ispuniti molbu; otkloniti nevolju i neugodnost poravnati. U tim prispodobama ljudskost služi kao slika Božjega stava. Dakle nevolja ne samo da uči moliti, nego je poruka jasna: Bog je uvijek tu, sluša i izlazi u susret kad mu se molitelj obraća, svugdje i u svako vrijeme.

Prispodoba ima svoj nastavak, čija je poruka izrečena u tri imperativa: ištite, tražite, kucajte. Ovi imperativi imaju u motrištu cijeloga čovjeka s njegovom egzistencijom i ujedno predstavljaju poziv za obraćenje: čovjek se treba u svojem ponašanju prema Bogu shvatiti kao molitelj, tražitelj i onaj koji kuca, jer Bog je jedan, koji čuje molbu onoga koji vjeruje, daje tražitelju smjer i perspektivu i otvara novo zajedništvo s Bogom. U pozadini ovoga obećanja prepoznaje se vapaj za pouzdanom i ustrajnom molitvom.

Može nam biti poučno kako Isus gleda na moliteljev stav u usporedbi s našim modernim shvaćanjem. Moderni, prosvijećeni čovjek ne osjeća se više kao onaj koji tražeći moli, nego kao netko tko sve znade, koji je pronašao što mu je potrebno. Ne vidi se kao onaj koji kuca, koji stoji vani, nego kao netko tko je to nadišao.

Isus se sada obraća učenicima u obliku pitanja, ovaj put u prispodobi iz obiteljskoga područja. Odgovor na pitanja može biti samo negativan. Aludirajući na molbu nasrtljivoga prijatelja za tri kruha (r. 5.), uzorak je molba sina za ribu (r. 11b) ili za jaje (r. 12a). I ovo su za Palestinu uobičajene živežne namirnice. Otac svome sinu na ove molbe neće dati za život opasne namirnice, zmiju ili štipavca, nego, naprotiv, ono što je želio, ribu i jaje, ono što je dobro.

Konačno poruka u retku 13. završava retoričkim stilom, polazeći od manjega prema višemu: ako već ljudi koje pritišće moć grijeha i doslovno im sjedi u kostima, svojoj djeci žele samo dobro, koliko više to važi za Boga koji je ovdje opisan kao nebeski Otac, koji svoje na temelju neumorne molbe obdaruje darovima Svetoga Duha. Ovaj dar Duha nije samo čisto duhovni. Kao što već ranije spomenuti primjeri pokazuju (Lk 11,11–12), iz darova Duha proizlaze također darovi potrebni za život. Prisutnost Svetoga Duha, koji ga zaištu, može se dakle očitovati također u obliku svagdanjega kruha, ljudske ljubavi ili u sretnoj slozi.

Luka na ovaj način uvodi u školu molitve. Ohrabruje vjernike da se obraćaju Bogu, prijatelju ljudi: u svako doba i uvijek iznova. Kao što dijete smije moliti oca za ono što mu nedostaje za život, i kao što onaj tko pati, ima pravo moliti za ono što je nužno za život, tako i vjernik smije usmjeriti svoje povjerenje u Boga, čija je ljubav nemjerljiva. Jakovljeva će poslanica Isusov poziv na molitvu kasnije oštroumno dovesti do vrhunca: Nedostaje li komu od vas mudrosti, neka ište od Boga, koji svima daje rado i bez negodovanja, i dat će mu se. Ali neka ište s vjerom, bez ikakva kolebanja. Jer kolebljivac je sličan morskom valovlju, uzburkanu i gonjenu (Jak 1,5–6).