Skip to content

Hodočasnik


Želja za upoznavanjem drugih krajeva i ljudi je duboko usađena u čovjeka. Svjedoci  smo velikog mnoštva u pokretu, osobito za Marijine blagdane, i u njezina svetišta.

Ima li u tome što loše? Hodočasnik  otkriva mnoštvo drugih koji to isto čine te zaboravlja na umor i daljine provedene u zajedništvu i molitvi. Osjeća se dijelom mnoštva koje je prožeto istim osjećajima i dubokim pouzdanjem u zagovor.

Ozareni smo unutarnjom vjerom koja se vidi u molitvi na koljenima, u ispovjedaonici. Radost, duševni mir koji se dugo pamti i od kojega se živi. Vjerujem da je to povlašteno vrijeme za vjernike, susret sa živim Bogom u zajednici, pjesmi, pričesti. Nitko ne odlazi  kakav je došao. Obraćenje i molitva u zajednici je nova prilika, novi korak vjere nakon povratka.

Čitajući Bibliju vidimo da su svi veliki ljudi  bili hodočasnici ka Bogu, za Bogom i s njime.

Tek nekoliko imena: Abraham  odlazi iz svoje sigurnosti doma na nesiguran put. Jedina mu je snaga Božji poziv i obećanje. Mojsije s narodom prolazi pustinjom  četrdeset godina ne bi li sazrio i on i narod za prihvaćanje Boga i njegovih zapovijedi.

Čuveni prorok Ilija, zaštitnik Đakovačko-osječke nadbiskupije, hodočasti izvan ustaljenog, poznatog, svakodnevnog, u brda,  očekujući Božju objavu.

Novi Zavjet je prepun hodočasnika, počevši od  Marije i Josipa, maloga Isusa u Jeruzalem, Petra koji nije mogao shvatiti novost Evanđelja dok „nije izvezao na pučinu“.

Povijest Crkve nam govori da su hodočašća stara kao i vjera. Prvi su kršćani išli na grobove mučenika, prvaka Apostola, u Rim. Uvedene su „jubilarne godine“ kad su hodočašća dobila na masovnosti.

Hodočašće ima duboku simboliku. Mi smo ovdje hodočasnici na zemlji, naša je „domovina na nebu.“

Bitno je uočiti da hodočasnik napušta svoje mjesto i traži drugo. Vjernik nije pravi koji misli da je već sve postigao, okamenio se u svom mjestu, molitvi. Napuštanje mjesta je mogućnost osvježenja vjere, susreta, spoznaje da te tamo čeka neki Božji ugodnik koji ti može biti uzor i zagovornik. Tako je u svim marijanskim svetištima od Bistrice do Međugorja.

Hodočašće može imati i drugo lice, negativno, kao u priči o „rasipnom sinu i dobrom ocu“. On odlazi nošen željom da bude svoj, drugačiji, samostalan, a nakon svega, spoznaje grešnosti i kajanja, vraća se Ocu koji ga čeka.

Danas u otuđenom svijetu koji ne vidi pojedinca i ne cijeni njegovo svjetlo, djela, vjeru i zasluge, hodočasnik u mnoštvu postaje velik, važan, prihvaćen, iako bezimen u mnoštvu istih. Nitko ga ne pita za prošlost jer se uklopio u zajedničku vjeru, pjesmu i molitvu. Tako nesiguran postaje siguran, neprihvaćen prihvaćen i spreman za novi početak, ohrabren zagovorom Marijinim.

Vlč. Slavko Vranjković

Vlč. Slavko Vranjković

Župnik u Nuštru, književnik i slikar.
Vlč. Slavko Vranjković

Latest posts by Vlč. Slavko Vranjković (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Zapovijedi su da se krše? „Znam ali ne marim. Živjet ću po svome, po pravilima koja mi trenutačno gode, daju snagu, ugodu.“ Koliki ovako razmišljaju i toga se drže. „Bo...
Izgubljena moralna načela Pretražujući Internet naišao sam na članak Danas se izopačenost smatra pothvatom (Glas Slavonije - Magazin, 12. kolovoza 2017.), koji je napis...
Lice žene Kako sve ne nazivamo Hrvatsku domovinu? Jedan od naslova je i "Gospina Hrvatska". Mnoge su crkve njoj posvećene, prepuna svetišta osobito na b...
Ali… Snimio: Igor Brautović Riječi spajaju, povezuju, obogaćuju, grade mostove za ljubav, vjeru i prijateljstva. To svi pismeni znaju. Što je s vezn...
Zašto je Isus umro? Snimio: Igor Brautović Čudno pitanje na koje svatko od nas može dati odgovor. Mi ga vjernici, nadam se, znamo. Koliko se toga ispunilo od njego...