Ideje vodilje moralnoga života i djelovanja
Te su ideje opća, temeljila načela morala, iz kojih dolazi svjetlo na sve pojedine tvrdnje o dobrim i zlim činima, dopuštenim i nedopuštenim. Uvijek su ljudi tražili konačni cilj života, i po njemu oblikovali svoje djelovanje. – Nikada se nije smatralo časnim postati robom neurednih strasti. – Krjeposti ili vrline uvijek su se smatrale uresom čovjekova života. – Ljudi su zazirali od nereda mana i grijeha u svim epohama ljudske povijesti. – Pokajanje se smatralo i smatra se znakom plemenitosti duše. – Savjest nikada nije prestala poticati ljude na dobro, odvraćati od zla.
Kamo idem?
„Biti – ne biti“, to je pitanje. Ima li moj život neki cilj? Postaviti to pitanje za kršćanina znači riješiti ga. Sumnjati u cilj ili svrhu života „može se samo u zlonamjernosti, prkosu ili ludilu“ (Dostojevski). Imati pred očima cilj života znači dati životu smjer, smisao, razlog opstanka. Sve se zbivanje u nama i oko nas sastaje u toj točki, jer „kad ne bi bilo konačnoga cilja, prestao bi proces teženja, nijedno djelovanje ne bi završilo, niti bi se nakane i čežnje čovjeka smirile“ (sv. Toma). Cilj me pokreće da radim, a kad sam ga postigao, smirujem se u njegovu posjedu.
Mračni odgovori
7. Kamo idem? „Odgovora nema“ (Heine). Izdahnut će posljednji čovjek i blijedim noktom napisat će „u led upitnik“ (Kranjčević). Život je čovječji „beskorisna patnja“ (Sartre). „Sreća i apsurd dvoje su djece iste zemlje“ (Camus). „Beskrajno ništavilo svega“ (Leopardi).
Ovi i slični odgovori niti zadovoljavaju pamet niti srce. Sveti Pavao po svojoj naravi osjeća neko čeznuće (Rimljanima 8, 22). Srce se ne može odreći čežnje za srećom, jer sreća je „cilj svakoga bića koje osjeća, prva želja koju mu je narav ulila, jedina koja nas nikada ne ostavlja“ (Murger). Kad se čovjek domogne i jednoga cilja, „sto mu želja opet iz njeg klije“ (Preradović).
Posve je očito da se u nedostatku autentičnoga proizvoda traže surogati. „Ne ćemo odricanja, dajte nam užitka“ (Heine). „Jedini je bog čovjekov sâm čovjek“ (Feurebach). Cilj čovječjega života nije u osobnoj sreći, nego u „vraćanju čovjeka sebi samomu kao društvenomu biću“ (Marx). „Nadčovjek je cilj čovjeka“ (Nietzsche). Općenito recimo ovako: cilj je čovjeka prema nekim modernim piscima u posvemašnjoj slobodi, u trajnom nastajanju, u punom ostvarenju sebe, u moći, u zabacivanju prošlih ideala, u revoltu. Konkretni pak ciljevi za kojima smrtnici trče, jesu: naslade, korist, novac, moć ili vlast, znanost, napredak i slično.
Odgovor pun svjetla i utjehe
8. Strahopoštovanje nas obuzima pred riječima poganina: „Sreća je dar bogova… Ona predstavlja nešto u najvećoj mjeri božansko, jer nagrada i cilj krjeposti su nesumnjivo nešto najbolje, božansko i blaženo“ (Aristotel). Upamti: sreća predstavlja božansku vrjednotu – ona je nagrada i cilj krjeposti, krjeposnoga djelovanja! Tako govori zdrav razum.
Počujmo riječ Božju. Tko se u ovom životu angažira za Boga u ljubavi, doživjet će što se ne može ni zamisliti (Prva Korinćanima 13, 12–14). Što su zemaljske gozbe, zaruke prema toj nagradi za dobra djela? (Matej 5, 11). Taj se neraspadljivi vijenac (Prva Korinćanima 9, 25) postiže u zajedničkom životu s trima osobama Presvetoga Trojstva (Prva Ivanova 1, 3). Jasno je, da više ne će uopće biti nikakve boli (Otkrivenje 21, 4). Radostima će se pridružiti i tijelo. Osim toga, sreća će se doživljavati i u društvu ostalih blaženika, jer „cilj je svih božanskih darova taj, da budemo jedno onim jedinstvom koje je slično jedinstvu Oca i Sina“ (sv. Toma). Dosljedno: cilj je čovječjega života sjedinjenje s Bogom kakav on jest (Prva Ivanova 3, 2). To je dragulj koji treba tražiti (Matej 13, 44).
Crkva nam tu istinu prikazuje u konkretnijoj formi, nekako egzistencijalno. „Prema kršćanskoj nauci čovjeku je udijeljena socijalna narav i smješten je na ovu zemlju da živi u društvu i da bude podvrgnut vlasti od Boga uređenoj, da sve svoje sposobnosti potpuno odgoji j razvije na slavu i diku svoga Stvoritelja, te da, vjerno vršeći dužnosti svoga zvanja, ujedno poluči i vremenitu i vječnu sreću“ (Pijo XI.). Potpuno angažiranje za Boga na ovoj zemlji mora biti kao „ljubav u pokretu“, tj. ljubav prema Bogu, ali aktivna, koja se zalaže i za bližnjega, za sređen i sretan život i na ovoj zemlji, što se ne može postići bez vršenja svojih dužnosti, bez vršenja Božjih zapovijedi.
Ovakav odgovor zadovoljava ljudski razum. Zašto je Bog usadio u ljudsku dušu težnju za neograničenom istinom, dobrotom i srećom. To je zakon, strukture ljudske duše, a bit će mu zadovoljeno jedino kada duša upozna Boga „onakva, kakav jest“ (Prva Ivanova 3, 4). – On nam otkriva najdublju tajnu srca, njegov nemir, jer: „Stvorio si nas, Bože, za sebe, i nemirno je srce naše dok se u tebi ne upokoji“ (sv. Augustin). – On zaustavlja i teženje volje, jer u Bogu se nalaze sva dobra, zato prestaje proces traženja. Sve se dimenzije volje ispunjaju.
Istina je, ljudski razum ne bi nikada bio otkrio tu mogućnost, da čovjek bude uzdignut na tako visok stupanj sreće. Taj cilj nadilazi sve snage čovječje naravi. Most, proporciju između beskrajnoga Boga i ograničenoga čovjeka stvara s jedne strane dobrota Božja, koja čovjeka zove na tu „večeru“, na te „zaruke“, a s druge strane otvorenost čovječje duše prema svakoj i svoj istini, prema punini dobara. Da čovjek nije biće duhovne naravi, ne bi imao prijemljive sposobnosti za tako uzvišen dar. Milost na ovoj zemlji, „svjetlo slave“ na drugom svijetu, tj. u vječnosti, omogućuje čovjeku da ga ne satre tako velika snaga božanskoga dara.
Slom mita
9. Budimo realisti. Ovozemna dobra: novac, zdravlje, jakost, slava, moć itd. posjeduju atraktivnu ili privlačnu snagu. Bog im je dao tu privlačnost. Mnogi će u konkretnosti života reći s Faustom „zastaj, trene, ovako krasan i ovako slastan“, te će im zapisati dušu, ići u propast, samo da ih se domognu. Čovjek ide još dalje. Ima ih koji teorijski nastoje opravdati svoje idolopoklonstvo te ta dobra smatraju zadnjim ciljem života, kako smo rekli u br. 7.
Najprije mit čovjeka. Na kraju XIX. stoljeća odjekivao je glas: „Bog je umro.“ Čovjek se obratio čovjeku, kao novom bogu. Tako je davno bio započeo humanizam i renesansa. Čovječja sloboda, nastajanje, napredak, puno ostvarenje sebe i slično. postale su norme morala. Što se dogodilo? Čovjek je prud plašt slobode sakrio samovolju i divljaštvo. Pod izlikom nastajanja ili razvoja podao se nemiru, nervoznom aktivizmu, stalnim promjenama, novotarijama, i postao je pravi „lutalac“. A napredak? Stroj je potisnuo kulturu duha, zavladao je čovjekom, pretvorio njega u sebe, u mašinu. Postao je čovjek bez duše. Izmislio je sredstva uništavanja stoljetnih tekovina, ubijanja. Je li uspio sebe potpuno „ostvariti“? Na području materijalne civilizacije prokrčio je mnogo naprijed, to je istina. Rezultat? „Svuda otkrivamo najočajniju sliku čovjeka koja je, možda, ikada postojala“ (Pikon). „Problem koji se nama postavlja danas jest taj, da budemo na čistu, da li je ili nije na ovom starom tlu Europe čovjek umro“ (Malraux). „Čovjek je, izgleda, dopro do ništavila“ (Jaspers). „Danas imamo utisak da se u čovjeku odražava kaos; vidimo kako se nagon raspaljuje bez zaprjeka“ (Jaspers). U jednu riječ: „Suvremena pomutnja potječe od agonije mitova za koje je izgledalo da nijesu podložni promjeni“ (Pikon).
A mit tjelesnih užitaka? To je područje animalnoga zadovoljavanja, dakle silaženja do stupnja životinje. Ne traži li to „priroda“? Da, ali ne ona specifična čovječja narav: razumska. Tjelesni su užitci dopušteni ukoliko su spojeni s dužnostima, kao što je dužnost prihrane. Razum mora upravljati strastima, jer on je čovječji specificum, ono, što ga čini čovjekom. Kako su površni oni koji apeliraju na narav, na „prirodu“ da opravdaju proturazumsko postupanje, što bi značilo da zovu u obranu životinju u čovjeku, da svađaju čovjeka. Zar prevlast tjelesnih užitaka ne napučuje bolnice bolesnicima? Zar je malo čemera na dnu pehara tjelesnih strasti?
Mit bogatstva ne doživljuje bolju sudbinu. Ljudsko društvo uvijek osjeća boli zbog pohlepe za novcem. Cilj čovjeka u stjecanju bogatstva? Time bismo otvorili vrata gramzivosti, škrtosti, laktaštvu, nemiru, svađama. „Žudnja je za preobiljem rodila nestašicu, pohota za užitcima grižnju muke, ludovanje za slobodom još teže sputavanje“ (Papini). Plutokracija je groblje slobode, jednakosti i bratstva. To nije cilj čovjeka, to je njegova smrt. A koliko je zla prouzročio kapitalizam? Novac je sredstvo, koristan je ako služi svrsi, zato je utilitarizam nijekanje reda, jer on probitak uzima kao cilj, a probitak je samo sredstvo, i to, ako je u skladu sa razumom.
Ne bi li možda opravdao našu egzistenciju društveni utilitarizam ili mit društva? Tu se kriju mnogi krivi pojmovi. Društvo ne opstoji izvan čovjeka. Ljudi sačinjavaju društvo, stvaraju društvo da im opsluživanje dužnosti bude lakše, da zaštite svoja prava. Društvo je, dakle, radi čovjeka, ne čovjek radi društva. Čovjek se rađa s naravnim, neotuđivim pravima, kojih ga društvo ne smije lišiti. Zar i društvo, odnosno upravljanje bilo kojim društvom, nije podložno općim normama morala? Jest, ima ih koji se žrtvuju u korist ove ili one društvene skupine, koji „pristaju da žive u atmosferi laži i čak su spremni da izvrše po nalogu bilo koji zločin“ (Jaspers), ali ti sebe podređuju anonimnom društvu, sudjeluju u uništavanju osobnosti, upućuju čovjeka prema „ne – biti“. To su nerijetko oni koji su htjeli čovjeka „osloboditi“, a, eto, okovali su ga okovima bez duše, pretvorili ga u automat. Može li to biti cilj čovjekova života, kad znamo, da čovjek svim svojim bićem čezne za onim non omnis moriar! – ne ću potpuno umrijeti? Ja se kao osoba opirem uništenju, želim sačuvati svoju osobnost, jer čast je biti osobom, tj. svjesno-voljnim, samostojnim subjektom na području razumske naravi, odgovornim za svoja djela, za djela učinjena samoinicijativno.
Da skratim: nijedna stvorena vrjednota ne može biti konačni čovječji cilj. Svaka je prolazna, djelomična. Svaka može postati izvor patnja i boli. Mjesto da taj osjećaj prolaznosti vodi do revolta, do filozofije apsurda, radije neka u čovjeku razvije osjećaj ovisnosti o Bogu. Osjećaj ograničenosti najbolji je putokaz k Bogu, koji je beskrajan. Samo beskrajna punina dobara može ispuniti beskrajne dimenzije čovječje duše. Veliki Einstein u otajstvu prirode i svemira našao je superiorni um i superiornu snagu: Boga.
Plodnost istine o konačnom cilju života
10. Cilj života se nalazi u sjedinjenju s Bogom, tj. Stvoriteljem. Od Boga je čovjek izašao – Bogu se vraća. Na taj način on opisuje kružnicu života, završava trku. Daje se prevlast duhu nad tijelom, prevlast apsolutnom nad svim što je relativno, onomu što je vječno nad onim što je vremenito i prolazno. „Put k Bogu“ – eto nam, dosljedno, mjerila za prosuđivanje ljudskih čina, za njihovu kvalifikaciju: jesu li dobri ili zli.
Kršćanin nije lutalac. Vodi ga neko čeznuće za Bogom, ali je smiren, jer zna kamo ide. Ne znati za cilj života predstavlja najveću tragediju života. Jedan bijednik upućuje Raskoljnikovu ove riječi: „I ja nemam kamo otići. A znate li, dragi gospodine, što to znači, kad čovjek može nekamo otići? Ta svaki čovjek mora imati mjesto kamo bi mogao otići“ (Dostojevski). Svrhovitost je razasuta po svim bićima. Čovjek joj je podložan ne samo pasivno, nego i tako da se samo usmjeruje prema svrsi ili cilju. On je tvorac svoje sreće ili nesreće. Što ne vodi k Bogu, to ga u pravom smislu „otuđuje“, jer ga vodi na stranputicu.
Kršćanin nije pesimist. Za njega je život vrijedan življenja. Na grobovima kršćana odzvanja pjesma ufanja, optimizma. U životu kršćanina prevladava vedrina. On putuje prema domovini na nebesima (Filipljanima 3, 20). Ne oslanja se na svoje snage, jer te bi smalaksale. On kliče: „Sve mogu u onome koji me krijepi“ (Filipljanima 4, 13). Ne zadovoljava se da očajnički konstatira: „Tko sam pozdravlja sa sjetom u duši onoga, koji bih morao biti“ (Hebel), nego radije kliče: „Letjet ću visoko, Bog neka mi bude u pomoć“ (Tolstoj).
Kršćanin poštuje podređenost. Pitanje je aksiologije vrjednota, ljestvice vrjednota. Na piramidi vrjednota stoji najviša: sreća u sjedinjenju s Bogom, u svjetlu punom ljubavi, u ljubavi punoj svjetla. „O vječno Svjetlo, što traješ sred sreće – i sebe poznaš i poznajuć ljubiš – i osjećaš se ko dobro najveće“ (Dante). Što ga tamo vodi? Krjepost, milost, nadnaravna i zaslužna djela, tj. djela učinjena u stanju bez grijeha, u stanju prijateljstva s Bogom. Sve su druge ovozemne vrjednote njima podređene, dakle i zdravlje i snaga tijela i novac i život, jer „što koristi čovjeku, ako dobije cijeli svijet, a izgubi svoju dušu?“ (Matej 16, 26). Ta vječna sreća nagoni kršćanina da se angažira i za bližnjega na zemlji. „Kršćani ne mogu a da se ne osjećaju pozvanima poboljšati uređenje i stanje vremenitoga života“ (Ivan XXIII.). Ne zaboravimo: ljubav, koja vodi k Bogu, jest „ljubav u pokretu“, aktivna.
Kršćanin je integralni personalist. On zastupa dostojanstvo osobe. Čovjek je stvoren „na sliku i priliku Božju“, ali na sliku i priliku koju on sam mora trajno dogotovljavati, preobražavati se u sve veću sličnost s Bogom, gledajući u Krista (Druga Korinćanima 3, 18). Kršćanin se ne zaustavlja na čovječjim sposobnostima, on za taj posao očekuje pomoć s neba. Kršćanski je personalizam teocentrični personalizam. Pun je dinamike, ali u podređenosti Bogu. Bez ohole samodopadnosti, bez grandomanije, bez prometejskoga revolta, svjestan je svoje moći u Bogu, jer: „Sve je vaše, a vi ste Kristovi, a Krist je Božji“, kako piše sv. Pavao (Prva Korinćanima 3, 23).
Kršćanin živi u trajnoj napetosti. Vječna sreća daje dinamiku njegovu životu. Zar mora uvijek misliti na vječnu sreću? Ne, jer tko se mislima i željama usmjeri prema Bogu, tko nastoji vršiti njegove zapovijedi, taj živi i djeluje u Bogu sve dok grijehom tu odluku ne opozove. Svako djelo kršćanina u stanju prijateljstva s Bogom znači postupno ostvarivanje sreće. Ova počinje na zemlji, a preobražava se u vječnosti.
„Budite savršeni“ (Matej 5, 48), to je njegov zov. Što vodi k Bogu – to je dobro, što od Boga odvodi – to je zlo. Sve će konačno biti promatrano i svedeno na Boga, jer će dinamika života na zemlji prestati kad sve bude podloženo Bogu, da On „bude sve u svemu“ (Prva Korinćanima 15, 28). Kršćanin mora integralno ispuniti onu: „U svemu što činiš, gledaj cilj ili svrhu“ (Diogen). Preko vremena i prostora – treba projicirati misli, želje i nastojanja u vječnost. Zanimljivo da i ateisti prelaze preko granica prostora, ali se ne predaju istini, ona ih ne svladava. „Naše misli dosižu dalje nego li nam je dano da shvatimo“ (Proudhon). Jedno je ipak glavno: svjesno se ne opirati istini!
Jordan Kuničić
Jordan Kuničić, Smjer u život, Dubrovnik, 1963., str. 11–17.
