Ilija na Horebu podnosi Bogu ostavku
Iz bogatoga života svetoga Ilije, proroka iz devetoga stoljeća prije Krista osvrnut ćemo se na njegov bijeg od bijesa kraljice Izebele koja se zaklela da će s njim učiniti isto što je on učinio s njezinim prorocima, da će ga ubiti, i na susret s Bogom na Horebu. Iliju hvata strah, bježi sa svojim slugom prema jugu na kraj kraljevstva u Beer Šebu da spasi život. Tu otpušta svoga momka i sam odlazi dan hoda u pustinju i poželje umrijeti:
Već mi je svega dosta, Gospodine! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih (1Kr 19,4).
Ilija proživljava egzistencijalnu krizu svoga života, uzaludnost svoga djelovanja; želi dati otkaz Onomu koji ga je pozvao. Takvi trenutci nisu rijetkost upravo u životu onih koji imaju iskustvo Boga. Dovoljno je podsjetiti na Jeremiju (Jer 15,10–17; 20,7) i Jonu (Jon 4,3-11), koji u sličnim situacijama priželjkuju smrt. Prije nego će Ilija pasti u san iz kojega se ne bi htio probuditi, uputio je molitvu svomu Bogu priznajući svoju krivnju. Time je otvorio mogućnost Božjemu zahvatu. Diže ruke od sebe – i pada u ruke svoga Boga koji ga spašava i jača, veli Erich Zenger.[1] Božji je odgovor na njegovu molitvu pojava anđela koji ga budi riječima: Ustani i jedi (1Kr 19,6). Probudivši se, Ilija spazi pokraj sebe pečen kruh i vodu. Znakovi Božje skrbi, koju je iskusio na potoku Keritu i u Sarfati. Ilija je još uvijek nemoćan da bi se digao. Njegovo se raspoloženje ne mijenja. Ostaje ležati, što znači ostaje i dalje u želji za smrću. Anđeo se Gospodinov javlja po drugi put da mu kaže da ga Bog nije napustio:
Ustani i jedi, jer je pred tobom dalek put!, reče mu. Ustao je, jeo i pio. Okrijepljen tom hranom išao je četrdeset dana i četrdeset noći sve do Božje gore Horeba (1Kr 19,7–8).
Od Beer Šebe do Horeba (=Sinaja) ima između 350 i 450 km, ovisno kojim se putem krene.
Zašto je Ilija išao na Horeb? Prema nekima, koje slijedi i A. Rebić, Ilija, kao novi Mojsije, vraća se izvorima vjere i nacije u želji da očuva Savez i ponovo uspostavi čistoću vjere:
Ilija poduzima hodočašće prema Sinaju, u početcima povijesti spasenja. Na tom brdu su oci susreli Jahvu i sklopili s njime savez. Tu su izvori čiste jahvističke religije. Ilija ide obrnutim putem nego su išli očevi: to je Izlazak u obrnutom smjeru! Zato je njegovo hodočašće popraćeno znakovima Izlaska: putuje 40 dana i 40 noći (usp. Izl 24,18 i Br 14,33) i Jahve ga hrani kruhom i napaja vodom (usp. 1 Kr 19,6 s Izl 15,22-17,7). Na Sinaju-Horebu susreće Boga i s njime razgovara onako kao nekoć Mojsije (usp. 1 Kr 19,9sl. s Izl 19,16–20).[2]
I Jeruzalemska Biblija u svome komentaru ističe da je Ilija hodočastio na sveta mjesta na kojima se je pravi Bog Mojsiju objavio (Izl 3 i 33,18-34,9) i Savez sklopio (Izl 19 i 24) da bi učvrstio taj Savez i obnovio čistoću vjere. Svojim hodočašćem Ilija povezuje svoje djelo s Mojsijevim. Susretom Boga na Horebu Mojsije i Ilija postaju jedan drugome svoji; obojica će se stoga zajedno pojaviti u novozavjetnoj teofaniji na brdu Isusova preobraženja (Mt 17,1-9).
Međutim ima komentatora koji misle da Ilijin susret s Bogom na Horebu nema nikakve veze s Mojsijem na Sinaju i da se Ilijina uloga na Horebu bitno razlikuje od Mojsijeve na Sinaju. U razgovoru koji Ilija vodi s Gospodinom na Horebu ne radi se niti o prenošenju Božje volje narodu niti o prorokovu zauzimanju za narod, nego o svojevrsnom pravnom postupku, o tužbi protiv naroda. Prema njima Ilija ide na Horeb da obavijesti Boga da je narod raskinuo Savez, da je njegovo proročko poslanje propalo i da podnese neopozivu ostavku. G. von Rad misli da iz samoga teksta nije razvidno zašto Ilija poduzima tako daleki put prema Horebu i je li njegovo putovanje hodočašće ili ne. Očito je htio – veli G. von Rad – potražiti Boga na njegovu Brdu, na mjestu dakle, na kojem se je najčišće objavio, i tu, gdje je i Mojsije djelovao, iznijeti mu svoju bol. Ta bol kulminira u uvjerenju: vjera u Gospodina u Izraelu je konačno propala.[3] Do slična zaključka dolazi von Nordheim analizirajući događaj na brdu Horebu, struktiriran u četri prizora:
1. Prvi dijalog
2. Teofanija
3. Drugi dijalog
4. Konačni nalog Iliji.
Došavši na Horeb Ilija se sklonio u neku špilju i prenoćio u njoj. Neki vide u tome aluziju na pukotinu pećine u koju je Gospodin stavio Mojsija na Sinaju, dok je njegova slava prolazila ispred njega (Izl 33,21), drugi pak simbol Ilijina beznađa iz kojega ga Bog zove da iziđe.
Prvi dijalog
Iliji dođe riječ Gospodinova: Što ćeš ti ovdje, Ilija? (1Kr 19,9). Naglasak je, prema nekim komentatorima na riječi ovdje. Pitanje zvuči kao Božji ukor: Što ti, Ilija, radiš ovdje na Horebu, daleko od Izraela? Nije li tvoje mjesto u Izraelu, nasuprot Ahaba i Izebele? Prorok u Starom zavjetu nije radi sebe i nikad ne radi ništa na svoju ruku. Kao Božji poslanik uvijek je tamo kamo ga Bog šalje. Pomoću njega narod može spoznati Božju volju. Ilija, putujući prorok, koji je dosad uvijek slijedio onaj Božji „idi!“: Idi odavde i kreni na istok (1Kr 17,3); Idi u Sarfatu (1Kr 17,8); Idi, pokaži se Ahabu (1Kr 18,1); Ustani i siđi u Samariju, u susret Ahabu (1Kr 21,18); Ustani! Idi u susret glasnicima samarijanskoga kralja (2Kr 1,3); Siđi s njim, ne boj se (2Kr 1,15). Ovdje je Ilija učinio nešto po svojoj volji, mimo Boga; napustio je zemlju u koju je poslan; narod nema više mogućnosti da ispituje Božju volju; Bog je ostao bez glasnogovornika, bez svoga predstavnika preko kojega bi objavio svoju volju, pa makar ona bila u obliku suda. Zemlja bez proroka je kao zemlja bez Boga. Ilija je doduše jednom – za vrijeme velike suše – napustio zemlju, ali je to bilo po Božjem nalogu kao kazna za narod: Bog nije htio više govoriti svome narodu i zato je povukao svoga proroka. Ali sada je Ilija sam na svoju ruku napustio zemlju i narod, napustio svoje polje rada i daje ostavku. To je čin s dalekosežnim značenjem, jer je odnos Gospodina i Izraela za trenutak pomućen, prekinut. Sasvim je naravno da Bog traži od svoga proroka obrazloženje za takav čin: Što ćeš ti ovdje, Ilija?
Ilija je dobro shvatio pitanje. Opravdava svoj čin iznoseći tešku optužbu protiv naroda: sinovi Izraelovi su napustili Savez, porušili Gospodinove oltare, mačem poubijali njegove proroke, ostao je on sam te žele i njega ubiti. Ilija ne optužuje kraljicu Izebelu, koja mu o glavi radi, nego nevjernost svoga naroda, nemogućnost i beznadnost daljnjega djelovanja kao proroka usred naroda koji više ne želi ništa znati ni o Bogu ni o njegovu proroku. Ilija proglašava pred Bogom svoje proročko poslanje propalim. Zato je napustio svoju službu i svoju zemlju. Optužba dobiva na težini time što je iznesena na Božjem brdu Horebu. Na svetom Brdu sklapanja Saveza Ilija uvjerava Boga da je Savez razvrgnut i da on želi sasvim i neopozivo napustiti svoju službu.
Ako je Mojsije na Horebu bio zagovornik i posrednik Saveza, Ilija je ovdje tužitelj i otkazatelj Saveza.[4]
Teofanija
Bog kao da se ne osvrće na Ilijinu tužbu. Zapovijeda mu:
Iziđi i stani u gori pred Gospodinom. Evo Gospodin upravo prolazi (1Kr 19, 11).
Iziđi – stvaralačka Božja riječ, koja Iliju zove da iziđe iz svoje tjeskobe, malodušnosti i beznađa i da stane pred Boga, koji će mu pokazati da nije sve tako crno kako on misli. Ilija na stvari gleda drukčije nego Bog. Objavom svoje slave i moći, koja je uslijedila, Bog poučava i ispravlja krivo procijenjeno stanje svoga proroka. Objavi prethode prirodne pojave iz zračnih visina silni vihor, iz zemaljskih dubina veliki potres i na kraju oganj, ali one nisu Bog. Tom negacijom sveti pisac razračunava s kanaanskom religijom i pročišćava poimanje Boga objave. Kanaanci su u prirodnim pojavama, u olujnom vihoru, potresu i gromu gledali božanstva, napose boga Baala Hadada, kojega su prikazivali kako juri na vihoru sa strijelama munje u ruci. Bilo je i u Izraelu pokušaja prilagođivanja kanaanskomu načinu izražavanja o Bogu koji se objavljuje u tim prirodnim pojavama. Sveti pisac u tome opasnost vidi sinkretizma i distancira se od toga kanaanskoga načina izražavanja ističući da Gospodin nije bio ni u vihoru, ni u potresu ni u ognju.
Ovdje se Bog objavljuje drukčije, ne u zastrašujućoj grmljavini, nego u laganom, blagom lahoru, u glasu tišine qol demama. Neki komentatori, pa donekle i Jeruzalemska biblija, vide u tome simboliku koja upućuje na oduhovljenost Božje slike u Izraelu i na prisnost Božjega ophođenja sa svojim prorokom. Neki pak smatraju da je to zapadnjački pristup tekstu koji u njemu otkriva metafizičko značenje što je hebrejsko-semitskom načinu razmišljanja strano.[5] Biblijski pisac ne pozna filozofski način razmišljanja, ne služi se apstrakcijom, ostaje u zornome i onda kad govori i o najoduhovljenijoj zbilji kao ovdje služeći se najnižim i najprofinjenijim stupnjem zamjetljive pojavnosti, glasom tišine. Kad je Ilija čuo taj glas tišine, zakri lice plaštem, što odaje strahopoštovanje pred nazočnošću Svetoga Boga i vlastitu nedostojnost pred njim. To isto čine serafi u Izaijinoj viziji (Iz 6,2) kao i Mojsije pred gorućim grmom i u objavi Božje slave (Izl 3,6, usp.33,20.22; Suci 13,22).
Brojni autori, među njima i C. Tomić, smatraju da se Ilija s Horeba vratio u svoju proročku službu ohrabren, utješen i obnovljen. E. von Nordheim, analizirajući drugi dijalog između Boga i Ilije i napose trostruki nalog koji mu Bog daje, smatra da se ne može govoriti o Ilijinoj obnovi u proročkoj službi, nego naprotiv o razrješenju proročke službe.
Drugi dijalog
Božji glas ponovno pita Iliju: Što ćeš ovdje, Ilija? (1Kr 19,13). Ilija odgovara gotovo isto kao i prije; što znači da ostaje pri svome; ne povlači ostavku.
Konačni nalog Iliji
Bog prihvaća ostavku; nalaže Iliji da se vrati istim putem i da izvrši još trostruki nalog i onda je slobodan, tj. razriješen svoje proročke službe. Za sam Izrael Ilija ne dobiva nikakav nalog. Njegovo je samo da još pripremi sud Izraelu, koji će drugi izvesti, a to je:
1. da pomaže Hazaela za kralja aramskoga,
2. Jehu za kralja izraelskoga,
3. Elizeja za svoga nasljednika.
Po izvršenju toga naloga Bog ga više ne treba kao proroka, ali mu želi reći da nije sve propalo kako to on misli. Bog nije digao ruke od svoga naroda. Spomenuti kraljevi udarit će doduše strašno po njemu, Hazael izvana (2Kr 8,7sl), a Jehu iznutra (2Kr 9,1sl).
Koji uteknu od mača Hazaelova, njega će pogubiti Jehu; a tko utekne od Jehuina mača, njega će pogubiti Elizej (1Kr 19,17).
Najavljena je tragedija izraelskomu narodu kazna za njegove grijehe, za razvrgnuće Saveza i otpad od vjere. Unatoč toj kazni to nije kraj Izraelu.
Bog će ostaviti u Izraelu sedam tisuća, sve koljena koja se nisu savila pred Baalom, i sva usta koja ga nisu cjelivala (1Kr 19,18).
Bog ostavlja ostatak iz kojega će izrasti novi Izrael, a to je Iliji bilo skriveno.
Poziv Elizeja (= Bog je pomogao)
Na povratku Ilija naiđe na Elizeja, sina bogata seljaka Šafata, gdje ore s dvanaest jarmova volova. Ilija pođe kraj njega i baci na nj svoj plašt (1Kr 19,19). Simbolička proročka akcija! Plašt je simbol dotične osobe i njezinih prava. Ilijin plašt posjeduje čudesnu moć (2Kr,2,8.14), njime je sakrio lice kad je Bog prolazio ispred njega na Horebu (1Kr 19,13). Baciti na nekoga svoj plašt, znači posvojiti ga, oženiti (Ruta 3,9; Ez 16,8). Elizej je shvatio značenje te simboličke radnje: poziv u Ilijinu službu, raskid s vlastitom obitelji i s dosadašnjim zvanjem. Svjestan da već pripada njemu, ostavlja volove i trči za njim tražeći dopuštenje da zagrli svoga oca i majku, da se oprosti od njih, pa će onda poći za njim (Usp. Lk 9,59-62). Ilija mu odgovara: Idi, vrati se, jer što sam ti učinio? (1Kr 19,20). Dopušta mu uz opomenu da se vrati i da misli na ono što mu je učinio, tj. da ga je pozvao u svoju službu. Oproštaj od roditelja se ne spominje, ali je odlučnost raskida s dosadašnjim zvanjem istaknuta: priređuje oproštajnu gozbu, žrtvuje jaram volova, sredstva svoga dosadašnjega zvanja, kolje volove, kuha meso na volujskim jarmovima i daje ga ljudima da jedu. Poziv ima u sebi socijalnu notu (usp. Mk 10,21). Oprostivši se od svojih i od dosadašnjega zvanja, ustade i pođe za Ilijom da ga poslužuje i po Božjem nalogu naslijedi.
[1] Erich Zenger, Du hast einen weiten Weg vor dir, u: Christi in der Gegenwart 34 (1982.), str. 263; J. BOURS, Wer es mit Gott zu tun bekommt. Schritte geistlicher Einübung in biblische Gotteserfahrungen, Freiburg, 1987., str. 81–94, ovdje str. 88.
[2] A. Rebić, Prorok – čovjek Božji, Zagreb, 1982., str. 38 sl.
[3] Gerhard von Rad, Theologie II, str. 30, usp. str. 28.
[4] E. von Nordheim, Ein Prophet kündigt sein Amt auf (Elia am Horeb) u: Bib. 59 (1978.), str. 153–173, ovdje str. 162.
[5] F. SCHICKLBERGER, 1Könige 19,8b-9a.11-13a, u: J. SCHREINER, nav. dj., str. 153-163, ovdje 156.160; G. VON RAD, Theologie II, str. 29.
