Istinitost Evanđelja po Ivanu potvrđuju drugi židovski izvori
Vodeća stručnjakinja za judaizam iz doba Drugoga hrama Jacqueline Genot-Bismuth (1938.–2004.) usporedila je navode Evanđelja po Ivanu s drugim židovskim izvorima, utvrdila da su u skladu sa židovskim predajama i običajima te zaključila da je Ivan pouzdan i točan svjedok zbivanja koja se odnose na Isusa.
Nepristran pogled, bez predrasuda, nekoga tko vrjednuje stvari izvan sustava bogoslovnih učilišta, pa čak i kršćanskoga svijeta. Jacqueline Genot-Bismuth godinama je predavala na Sorbonni, na katedri za antički i srednjovjekovni judaizam. Stručnjakinja kao rijetko tko drugi za judaizam razdoblja Drugoga hrama (VI. stoljeće prije Krista – I. stoljeće poslije Krista) strastveno se bavila radom na rekonstrukciji hebrejskoga teksta koji je bio podloga grčkomu, a koji je započeo Claude Tresmontant (1925.–1997.). Godine 1986. objavila je plod svoga rada, monografiju Un homme nommé Salut : genèse d’une hérésie à Jérusalem (Čovjek zvan Spas: Postanak krivovjerja u Jeruzalemu).
Peto i posljednje poglavlje knjige posvetila je Evanđelju po Ivanu. Autorica iznosi na vidjelo dokaze iz teksta koji dovode do zaključka da su izvornici Četvrtoga evanđelja – dva hebrejska teksta koja sadržavaju, redom, izvješće o događajima iz Isusova života i zbirku Njegovih riječi – „budući da ih je u hodu (‘na vruće’) sastavio izravan svjedok, učenik didáskalosa [učitelja, meštra] Isusa, sa svakom vjerojatnošću ne mogu nego biti u skladu s kulturnom, sociološkom, pa čak i čuvstvenom zbiljom koja je obilježavala to okruženje, koje smo nastojali oživjeti“ (str. 209) u samoj navedenoj knjizi.
Prema autorici Ivan se pokazuje kao književnik, pripadnik svećeničkoga staleža, koji je za Isusa učinio ono što je pisar Baruh, sin Nerijin, učinio za proroka Jeremiju: zapisao je njegova učenja i najvažnija zbivanja u njegovu životu. Genot-Bismuth opširno pokazuje kako se Ivan s iznimnom lakoćom kreće između blagdanâ židovskoga kalendara, po jeruzalemskim ulicama i „teološkim“ raspravama toga vremena, što je s takvom potankošću mogao znati samo suvremenik koji pripada tomu okruženju. A njegovo Evanđelje precizno svjedoči o tome, usklađujući se ne samo s nedavnim arheološkim otkrićima, nego i s osobitom vjerskom i kulturnom sredinom Svete zemlje prvoga stoljeća, koju povijesna istraživanja sve bolje opisuju.
Osobito, kronologija Isusova života koja proizlazi iz Četvrtoga evanđelja, kronologija jedinstvena u odnosu na sinoptike po tome što „proširuje“ Isusov javni život na razdoblje od dvije godine i dva tjedna, uključujući tri Pashe, čini se
„tako prirodno usidrena u redovito vrijeme da nije mogla biti izmišljena. Ta vjerodostojnost posve prirodno zrači iz svake pore teksta da bi bila mjesni folklor, egzotičnost; umetnuta namjerno, kako bi se dao privid istine; da bi neodređeni grčki poganin, sve da je i bio književnik, kasnije, možda tek stoljeće nakon toga, sastavio to Evanđelje takvo kakvo jest“ (str. 253).
Previše pojedinosti, dakle, savršeno se podudara s onim što se nalazi u drugim židovskim izvorima. Posebice dugi postupak u kojem su članovi Sinderija optuživali Isusa, kako je zabilježeno u Ivanovu izvješću, jest ono što se do u tančine slaže s povijesno-pravnim okružjem. Prvi ozbiljni sukob sa Sinedrijem (Velikim vijećem) događa se u Jeruzalemu, tijekom Sukota (Blagdana sjenica), prvoga od dvaju o kojima govori Ivan. Nalazimo se u 5. glavi. Isus ne samo da liječi uzetoga u ribnjaku Bethzathi, nego mu nalaže, u dan subotnji, da uzme svoju postelju i hodi. Prema raspravi Sanhedrin (7, 4), Isus krši osamnaesti od prijestupâ koji su kažnjivi smrtnom kaznom. Rasprava koji slijedi neposredno nakon ozdravljenja savršeno se uklapa u postupak koji je Sinedrij morao provesti kako bi razumio stupanj hotimičnosti počinjena čina. Članovi Sinedrija uvjereni su da se u Isusovu slučaju radilo o bezadonu,[1] to jest o prijestupu s predumišljajem, koji je za sobom povlačio upravo smrt, čemu se mora dodati jednako ozbiljna optužba za bogohuljenje, jer je Isus izjednačavao sebe s Bogom (usp. Ivan 5, 16–18).
I Isusov odgovor može se razumjeti samo u okviru dvostrukoga značenja šabata (subote). U Knjizi Izlaska 20, 8–11 naglasak je na odmoru, počinku od djela stvaranja, a u Ponovljenom zakonu 5, 12–15 spominje se sjećanje na robovanje u Egiptu i oslobođenje Gospodinovom rukom. U židovskoj predaji šabat Hagadol (velika subota)[2] je subota 10. nisana, koja je prethodila izlasku iz Egipta što se dogodilo 15. istoga mjeseca.
Prema predaji toga su dana židovi „prekršili“ subotnji počinak kako bi, u skladu s Mojsijevom zapovijedi, pribavili janjce, koje su zatim žrtvovali, a njihovom krvi poškropili gornji prag vrata. Toga dana Egipćani koji su htjeli napasti židove, kako bi ih spriječili da žrtvuju te životinje, povezane s njihovim božanstvom, čudesno su spriječeni u tome. To je veliko čudo koje tu subotu čini velikom (Ha-Gadol). U svom odgovoru Isus se poziva na tu predaju, tvrdeći da radi kao i Njegov Otac (5, 17), koji je učinio to čudo, i optužujući članove Sinedrija da nisu slušali Mojsija (5, 45–47), koji je izričito dao zapovijed da se očito prekrši subota. Isusova obrana stoga se savršeno podudara s tom predajom koja nije sadržana u Svetom Pismu.
Ništa manje zanimljivo nije ni slaganje između Ivanova izvješća, koje se proteže od Lazarova uskrsnuća do razapinjanja, i traktata Sanhedrin iz Babilonskoga Talmuda. Ivan primjećuje da je Kajfa izrekao smrtnu kaznu upravo nakon zapanjujućega čuda (11, 45–52), na izmaku zime. Sanhedrin izvješćuje da je Isus ubijen uoči Pashe, 14. nisana, nakon što je tijekom četrdeset dana gradski izvikivač javno proglašavao da Isusa Nazarećanina treba kamenovati jer je poticao ljude da se odreknu štovanja pravoga Boga. Jedina je razlika u tome što talmudska rasprava ne izvješćuje o odluci Sinedrija da odgovornost za izvršenje kazne prepusti Rimljanima; kazna je stoga izvršena razapinjanjem, a ne židovskim načinom – kamenovanjem.
Ako od 14. nisana oduzmemo 40 dana, dolazimo do 3. adara, koji pada u drugu polovicu veljače, pri kraju zime. To razdoblje odgovara Ivanovoj kronologiji. Isus je, naime, izbjegao posljednji pokušaj kamenovanja koji se dogodio zimi (usp. Ivan 10, 22–39) i zatim se neko vrijeme skrivao s one strane Jordana, da bi se u Judeju vratio tek u vrijeme Lazarove smrti, kada je proljeće već bilo pred vratima.
U drugoj vrijednoj knjizi Jérusalem ressuscitée : la Bible hébraïque et l’Évangile de Jean à l’épreuve de l’archéologie nouvelle (Uskrsnuli Jeruzalem: hebrejska Biblija i Evanđelje po Ivanu na ispitu nove arheologije, 1992.) profesorica Genot-Bismuth navodi nebrojene odlomke iz hebrejskih tekstova koji potvrđuju i tumače, prije svega najteže odlomke Četvrtoga evanđelja. Ivan pokazuje kako je dobro upućen u religijsko-kulturno okruženje koje je proizvelo te tekstove, osobito zbog jednostavnosti kojom ih uzima zdravo za gotovo.
„S koje se god strane stvari uzmu, niz znakova vjerodostojnosti u Ivanovu pripovijedanju ojačava se zahvaljujući objektivnim sukladnostima. Svakako su to neizmišljene povijesne stvarnosti, danas opipljive u tvarnom pamćenju grada, konačno iznesene na vidjelo zahvaljujući iskapanjima, ali i osvijetljene raščlanom institucijskih podataka prenesenih u Tosefti ili Mišni, koji se pokazuju kao pravi ključevi točnih naznaka, tako preciznih, a čiji se raison d’être [razlog postojanja], međutim, više ne razumije. Sve to čini Ivana nejasnim tekstom, isprepletenim hermetičnim aluzijama, uistinu frustrirajućima zbog svoje predosjećajne, ali neodgonetljive gustoće“ (str. 231).
[1] Prevoditeljska napomena: Bezadon je hebrejski izraz koji se odnosi na namjeran, hotimičan prijestup ili grijeh, za razliku od slučajnoga ili nenamjernoga. Sam prijestup je čin kršenja zapovijedi ili zakona, bilo činjenjem nečega zabranjena ili neispunjavanjem dužnosti. Stoga bezadon označava da je prijestup počinjen s punom sviješću i nakanom, što je poimanje važno u židovskom pravu u vezi s odgovornošću i okajavanjem.
[2] Prevoditeljska napomena: Šabat Hagadol (velika subota) je subota neposredno prije Pashe, nazvana po proročanstvu iz Malahije 3, 4–24, koje se tradicionalno čita u sinagogama na taj dan, a koje predviđa povratak proroka Ilije koji će najaviti „dan Vječnoga, dan velik i strašan“ (Malahija 3, 23).
