Iz obilja srca

Dovoljno je otići na tržnicu ili u samoposlugu ili izići s nekim na kavu pa da čovjek čuje strahote i ružne stvari o ovome i onome. A tek ako se uputimo na bespuća društvenih mreža! Koliko žuči, teških riječi, optužaba… Zašto čovjek – a svi smo mi ljudi! – ima potrebu bacati blato na čovjeka koji je – kako smo čuli – učinio ovo ili ono? Naravno, ima toliko krasnih primjera gdje ljudi lijepo govore i o svojim susjedima, o liječnicima, nastavnicima, o crkvenim službenicima. Ima, nadalje, slučajeva gdje svekrva ima samo lijepe riječi za snahu i snaha za svekrvu. Pa ipak, kao da su puno glasniji oni koji viču, protestiraju, upiru prstom pozivaju na odgovornost…

Evo, Isus nam pruža jasan odgovor u Lukinom evanđelju (6,45): „Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.“ Stvarno, nismo ni svjesni da način na koji govorimo o drugima zapravo pokazuje kakvi smo mi sami. Ako oko sebe vidimo samo zlo, korupciju, nemoral, sebičnost, pohlepu, možemo se slobodno upitati: što se to sa mnom događa? Nije li u mome srcu zavist, zluradost, oholost? Ako je tako sa mnom i u meni, valja se upitati, kako bih se ja ponašao da sam u prilici činiti ono što čini onaj kojega toliko osuđujem? Isus veli: „Iz obilja srca usta govore“.

Zato su istinski ljudi, pravi ljudi, duhovni ljudi, oni koji nose u sebi Boga, Božju ljubav pokazuju. Jedna pobožna priča kazuje kako je neki stari redovnik uvijek za svakoga znao pronaći i istaknuti nešto dobro. Zato su mu njegova subraća jednom s prijekorom rekli: „Pa ti bi i vragu našao neku dobru stranu“. Stari se redovnik nasmiješio i odgovorio: „Pa, vrijedan je.“ Tako taj redovnik. A mi? Bit će svakako bolje govoriti dobro negoli zlo. Time širimo i radost i optimizam, time smo nalik našem Gospodinu koji traži onu stotu ovcu, koji grli izgubljenoga sina…