Izlazak iz sinodnosti?

U naputku koji je u srpnju 2020. objavio Zbor za klerike, Vatikan poziva župe da obnove župni život i razvijaju nove načine rada za oživljavanje župnoga života. Dokument Pastoralno obraćenje župne zajednice u službi evangelizacijskoga poslanja Crkve „nudi dragocjenu priliku za pastirsko obraćenje župe koje je u biti misionarsko“, kaže Zbor.

Naputak ističe potrebu misionarske obnove, pastoralnoga obraćenja župe, kako bi vjernici mogli ponovo otkriti dinamizam i kreativnost koji župi omogućuju da se usudi izaći van i izbjegne samozadovoljstvo i kalcifikaciju. Svaki je krštenik pozvan biti aktivan u svjedočenju evanđelja. Ta promjena nazora i unutarnja obnova bitna je za obnovu pastorala u misionarskom smislu.

Naputak se izričito bavi temom dodjele pastoralne skrbi župnoj zajednici. Ističe se uloga župnika kao pastira zajednice. Njegova zadaća „uključuje potpuno dušobrižništvo“. Ta konačna odgovornost[1] usko je povezana sa svećeničkim ređenjem. Iz toga potječe župnikova ovlast da vodi župu. U Naputku se izričito kaže da nije moguće da župu vodi tim u kojem su i laici. Čak i u velikim spojenim župama Rim je vrlo restriktivan. Izrijekom se kaže da svećenik koji odgovornost prebacuje na laike postupa potpuno nezakonito.

Pomalo iznenađuje dio koji govori o zatvaranju crkava i ukidanju župa: nedostatak svećenika, vjernika i novčanih sredstava nisu zakoniti razlozi za to. Također napomena kako je slavljenje sakramenata „besplatan čin za koji se ne smije tražiti nikakva novčana naknada kao da je porez ili naknada“ natjerat će naše istočne susjede da se počešu po glavi. Time se zapravo postavlja bomba pod Kirchensteuer [crkveni porez u Njemačkoj] na kojem se temelji cijeli model novčanih prihoda Crkve u Njemačkoj.

Izvanredni su odlomci o konačnoj odgovornosti koja može biti samo u rukama svećenika. U Querido Amazonia – papinskoj pobudnici nakon Amazonske sinode – činilo se da stvari idu u drugom smjeru. Papa Franjo ondje je primijetio da Crkva u amazonskom području treba „laičke vođe s vlašću i poznavanjem jezika, kultura, duhovnoga iskustva i zajedničkoga načina života različitih mjesta“. Papa se u bilješci [136] pozvao na Zakonik kanonskoga prava i napisao:

„Moguće je da, zbog nedostatka svećenika, biskup povjeri ‘sudjelovanje u obavljanju dušobrižne skrbi u župi… đakonu ili drugoj osobi koja nema svećenički biljeg ili zajednici osoba’.“[2]

Naputak isto tako stavlja bombu pod Sinodni put kojim se trenutačno luta u Njemačkoj. Cvilež nije od zraka.[3] Biskup Bode – potpredsjednik Njemačke biskupske konferencije – odbacuje Naputak kao puki tekst bez obvezujuće snage. Vatikanski naputak teolozi vide kao „prinos samouništenju“ (Biesinger), „pripadanje pastoralnomu muzeju” (Zulehner), „pokazivanje prijezira prema laicima“ (Pock), „bez dodira sa stvarnošću“ (Sternberg), „arogantan“ (Biesinger) i kao „povratak na vrijeme prije Drugoga vatikanskoga sabora“. Zulehner to naziva tipičnim Franjinim slučajem: „s jedne strane osuđuje klerikalizam, ali u isto vrijeme svu moć stavlja u ruke klera“. Istina je, s ovim papom nikad ne znaš na čemu si.

Jedna je stvar jasna: Naputak znači veliku preprjeku za sinodni proces koji je u tijeku u Njemačkoj. Cilj je bio probiti crkvene strukture i da vodstvo završi u rukama tima koji bi osim svećenika uključivao i laike. Bi li bilo moguće shvatiti da ovaj Naputak pridonosi svećeničkim zvanjima? Jedan od čimbenika koji je doveo do manjka svećenika (ako manjak postoji, s obzirom na broj vjernika koji se obraćaju svećeniku) jest nedostatak identiteta svećeništva. Zašto bi mladić predao svoj život Crkvi, zavjetovao se na beženstvo i obećao poslušnost, samo da bi završio u timu koji mu govori gdje i kada može slaviti svetu Misu i posvetiti svetohranište kako bi laici mogli nastaviti s pričešćivanjem u nadolazećim tjednima. Jer da, župa nije toliko izgrađena na Euharistiji, nego je prije svega događanje zajednice koja se organizira prema vlastitim željama i uvidima te što je više moguće želi imati što manje veze sa svjetskom Crkvom. Papa može nadahnjivati, ali ne i poučavati. Sinodni put jednostavno je protestantski put, dok je Katolička Crkva ipak stvarno duboko u sebi sakramentna crkva.

Više je puta rečeno kako će Sinodni put pridonijeti ekumenizmu. Čini mi se da to uopće nije tako. Ekumenizmom se možete baviti samo ako imate jasno viđenje identiteta vlastite Crkve. To je upravo ono što nedostaje. Uvoz protestantskih ideja u Katoličku Crkvu zapravo potkopava istinski ekumenizam. U tome je znakovit prijedlog evangeličkih teologa da se opozove Lutherovo izopćenje. Zauzvrat bi bila poništena Lutherova presuda da je papa Antikrist. Ima li to smisla? Nije li to poigravanje s poviješću? Izopćenje je bilo potpuno opravdano. Svaki katolik koji bi danas prihvaćao Lutherove teze izražene u tri polemička spisa: „O kršćanskom plemstvu“, „O slobodi kršćanskoga čovjeka“ i „O babilonskom zatočeniku Crkve“ i sada bi bio izopćen. Automatski. („Upada u izopćenje unaprijed izrečeno.“) Nema potrebe da se papa miješa. Papa Lav X. tada je to samo službeno uspostavio. Lutherove zamisli čak su i danas nespojive s onim za što se zalaže Katolička Crkva. Poziv na ukidanje izopćenja stoga je više stvar politike nego teologije. Inače, Luther je uzrok goleme rascjepkanosti kršćanskoga svijeta. Koliko denominacija sada postoji? Da nije Luthera, ekumenizam ne bi bila tema. Možda bi bilo logičnije da sve protestantske denominacije prvo pokušaju postići jedinstvo, a da mi u međuvremenu jednostavno ostanemo katolici. Onda možemo kasnije opet vidjeti dalje.

nizozemski izvornik

[1] Prevoditeljska napomena: Konačna (krajnja) odgovornost je obveza službenika da odgovara za sve dužnosti i poslove koji su mu povjereni, uključujući sav obavljeni posao i rezultate koje su drugi postigli u njegovo ime.

[2] Prevoditeljska napomena: Kanon 517. § 2. Zakonika kanonskoga prava iz 1983. određuje posve drukčije: „Ako zbog nedostatka svećenika dijecezanski biskup smatra da sudjelovanje u obavljanju dušobrižne skrbi u župi treba povjeriti đakonu ili drugoj osobi koja nema svećenički biljeg ili zajednici osoba, neka postavi nekoga svećenika koji opremljen ovlastima i sposobnostima župnika upravljati pastoralnom skrbi.“

[3] Prevoditeljska napomena: Nizozemski frazem „Het gehuil is niet van de lucht“ (Cvilež nije od zraka) znači da cviljenje ne dolazi niotkuda, nego da postoji razlog zašto se ono čuje; upućuje kako postoji nešto posebno ili objavljeno što uzrokuje cvilež i da to nije samo slučajnost. U hrvatskom bi mu odgovarale uzrečice: Izdaleka se vidi oblak iz koga će daždit. Koga ne boli, ne tuži. Malokrat je dim bez ognja.