Lojalni prema Bogu, kritični prema ljudima
I Kristova riječ o slijepcu, što vodi slijepca (Mat 15, 14.; Luk 6, 39.), — bilo da je prvi put izašla iz njegovih usta, bilo da ju je on uzeo iz usta židovskom puku i učinio svojom, — izaziva vrlo aktualne asocijacije s nekim stranama našega svećeničkog života. I u aktivnom i u pasivnom smislu.
Vođe smo. Mnogi nam se drže za ruku. I kad nijesu slijepci: od straha, da duhovno ne oslijepe. Vjeruju nam. Ovisni su o nama. Odgovorni smo za njih. Može naš auktoritet postati za njih fatalan. I postat će, ako je krivo usmjeren. Na naš će se tada račun knjižiti, barem jednim dijelom, svi njihovi propusti i promašaji. I njihove tragedije.
Vođe smo. Ali i vođeni smo. Ima i od nas svatko svoje, male ili velike, auktoritete, koji mu imponiraju. Ljude, u koje gleda i koje sluša. Prijatelje, sumišljenike, savjetnike. Teško njemu, ako se nije namjerio na prave; ako je bio nemaran, nekritičan, nesretan, u izboru! Unesrećit će se, poklanja li im povjerenje, i kad ga ne zaslužuju; polazi li za njima slijepo, bez razmišljanja: i ondje, gdje mu savjest signalizira oprez, rezervu, ograđivanje, prekid.
Farizeji su bili u Isusovim ustima slijepe vođe »per eminentiam«. A u dvije se je stvari, osobito, očitovala njihova sljepoća; njihova nesposobnost da vode. Primjerom su rušili, što su ustima gradili: to je bilo prvo i najglavnije. Praksa im je odudarala od teorije. A za primjerom štićenici uvijek prije polaze nego za riječima. U zlo, u propast, pogotovu. Lakše je. Bliže je elementarnim porivima ljudske naravi. A onda: unosili su u Božje ideje svoje ideje. Božjemu su zakonu podmetali svoje tumačenje. Falzificirali su ga po svome, izrođenom, ukusu. Rezultat je bio negativan i fatalan. I ako im je Bog uvijek bio u ustima, put, kojemu su ljude učili, nije bio Božji. Nije bio put spasenja. Učili su ih »naukama i zapovijestima ljudskim« (Mat 15, 9.), mjesto onima božanskim. Zatvarali su pred narodom vrata Kraljevstva Božjeg, mjesto da mu ih otvaraju. Sami nijesu u nj ulazili, a nijesu ni drugima dali da uđu (Mat 23, 13.).
Ima takve sljepoće i među novozavjetnim svećenicima i vođama. Predstavljamo, oficiozmo, kršćanstvo u svijetu, ali ga predstavljamo u izvrnutoj, pogrješnoj, slici. Ne prakticiramo ga autentično. I ljudi se ili od njega odvraćaju, ili ga prihvaćaju u krivoj konkretnoj interpretaciji: na svoju duhovnu štetu, i na štetu moralnog ugleda Crkve. Polukršćani, stvaramo polukršćane oko sebe. Malodobni u kreposti, uzgajamo malodoban vjernički naraštaj, plitke i neprimijenjene vjere. Ljudsku mudrost, koja je nama ovladala, predajemo pod božansku i evanđeosku. Naši savjeti nijesu uvijek božanske želje. I mi postajemo svojoj ljudskoj braći »sotone«, koje su im na sablazan. Govorimo im, preporučujemo im ono, što je ljudsko, a ne ono, što je Božje. Kao Petar Isusu (Mat 16, 23.). I iza kako smo, kao i on, dobili vlast da vežemo i rješavamo.
Slijepe smo vođe i mi svećenici koji put. A još smo češće slijepci, koji se, na svoju nesreću, dadu voditi od slijepaca. Sekundiramo »modernim«, modnim i mondenim, idejama i običajima. Kmetujemo gorima od sebe. Polazimo za primjerima, kojih bismo se morali čuvati. Primamo savjete, koji su sa nadnaravnog i evanđeoskog gledišta i odviše problematični. Priklanjamo se mentalitetu okoline, i kad on nije zdrav. Tražimo svojim bolestima liječnike koji nijesu znali ni sebe izliječiti (Luk 4, 23.). Solidarišemo se s ambijentom, koji je i sam inficiran i idejnom konfuzijom i pastoralnom mlakošću. Mjesto da se obraćamo na ljude bolje od sebe, mi tražimo onakve, kao i mi. Ideologe i arbitre, koji će spremno davati odrješnicu svim našim propustima i manama. Prihvaćam sistem uzajamnog opravdavanja. Sistem dvaju slijepaca, od kojih svaki fungira kao vođa drugome, a obojica idu ravno prema jami.
Nijesu, nažalost, to samo teoretske kombinacije. Koliko je puta čovjek čuo, a kojiput bio i svjedok »de visu et auditu«, kako je ovaj ili onaj svećenik, ispovjednik, duhovni vođa, davao vjernicima sasvim laksne savjete, ismijavao se pred njima revnosti drugih, utvrđivao ih u njihovoj duhovnoj i asketskoj površnosti, omalovaživao pred njima lake grijehe, upućivao ih na kukavštinu i čuvanje, prednjačio im lakounmošću i »uzimao njihove grijehe na svoju dušu«! A sporadično bude i puno težih stvari. I pravoga naturalizma, skepse, nevjere, cinizma. Sjetimo se samo, šta je sve pokoji »učitelj u Izraelu« (Iv 3, 10.) znao bubnuti u vrijeme rata!
I koliko puta se, pred našim očima, stvara svećeničko javno mišljenje, koje je vrlo daleko i od duha Evanđelja i od crkvene tradicije! Sugerira se i prakticira činovničko-trgovačko shvaćanje zvanja, pledira za neaktivnost, savjesnost i žrtva nazivaju se ludošću. »Ne budi lud!« »Ne tovari tereta i sebi i nama!« »Tko ti svijetli!« »Zar će ti netko platiti!« A ispovijedi se, — i pod duhovnim vježbama, — načelno obavljaju samo kod »kolega«: da se ne bi tkogod »nezvan« upleo u »naše paročke stvari«. »Noli turbare circulos meos!« Dobit ćeš odrješenje i bez puno formalnosti, zanovijetanja i opomena. A nekada je bilo i pravih apostatskih klika, koje su se međusobno utvrđivale u uvjerenju, kako je celibat protunaravan, nemoguć i fiktivan, pa se i »vjenčavale« međusobno.
Ništa nije Isus badava govorio u Evanđelju. On je uvijek bio božanski realista. I onda, kad je govorio o slijepcima i vođama slijepaca na Mojsijevoj stolici (Mat 15, 14.). Sve je to napisano i nama na pouku. Da postanemo savršeni Božji ljudi (2 Tim 3. 16. 17.; Rim 15, 4.; 1 Kor 10, 11.).
Uvijek je aktualna, i bit će uvijek aktualna, riječ o slijepcima, što vode slijepce. Dobro se je u nju češće zamisliti.
Za praksu neka nam danas bude slobodno naglasiti s toga područia samo dvije stvari! Najvažnije, a svagdanje!
Bili mi dobri, ne bili, živjeli mi po principima Evanđelja, ne živjeli, drugima uvijek propovijedajmo autentično Evanđelje i preporačujmo im uvijek ono, što im je dužnost i što Bog od njih traži ili očekuje! I sa propovjedaonice, i u ispovjedaonici. Ne mjerimo Evanđelja, za druge, po mjeri svoje slabosti! Učimo ih savršenom putu pravde! Pustimo milosti Božjoj, da ih povede i onamo, kamo ih mi, nažalost, nijesmo spremni slijediti! Bit će nam onda Bog milostiv. Poštovali smo njegovu istinu, i kad je bila na teret nižemu čovjeku u nama. Držali smo se one Apostolove: »Vae enim mihi est, si non evangelizavero!« (1 Kor 9, 16.). Ne ćemo barem na sebi nositi tuđih grijeha. Ako smo već slijepe vođe primjerom, nemojmo nikada biti slijepe vođe naukom! Nemojmo drugima, kao farizeji, braniti pristupa na sunce i u Kraljevstvo Božje!
I, — budimo uvijek kritični prema ljudima, pa i svećeničkim kolegama, oko sebe! Samo nas oni mogu voditi, koji sami nijesu slijepi za Evanđelje. I samo nas utoliko mogu voditi, ukoliko su uz Evanđelje i uz Crkvu. Idimo na ispovijed i po savjet najboljima, a ne najprosječnijima i najindulgentnijima! Ne bježimo od Božjega svjetla kao sove! Opasno je. Može biti i tragično.
»Hoc est autem iudicium: quia lux venit in mundum, et dilexerunt homines magis tenebras, quam lucem: erant enim eorum mala opera. Omnis enim, qui male agit, odit lucem, et non venit ad lucem, ut non arguantur opera eius: qui autem facit veritatem, venit ad lucem, ut manifestentur opera eius, quia in Deo sunt facta!« (Iv 3, 19—21.).
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 1/1962., a pretiskan je i objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 94-97. Ostali objavljeni tekstovi iz knjige mogu se pronaći ovdje.
