Misne nakane i misni stipendiji
Ovo ćemo osjetljivo i složeno pitanje nastojati prikazati u tri etape. Prvo ćemo ukratko prikazati povijesni nastanak, zatim donedavno i sadašnje stanje i tek kao treće – moguće perspektive.
Povijesni nastanak
S pojavom tarifne pokore u 7. stoljeću konačno se javlja mogućnost da kršćani više od jedanput pristupe sakramentu pomirenja. Pokornik bi svećeniku ispovjedio svoje grijehe a odrješenje je dobivao tek kad bi izvršio pokoru koja je znala trajati i po više mjeseci. Kako je pokora bila najčešće veoma stroga i teška, uskoro se javljaju tzv. zamjene: umjesto stroge pokore koja bi npr. trajala cijelu korizmu, pokornik je mogao izvršiti osobito strogu pokoru koja bi trajala kraće. Mogao je također platiti nekome da umjesto njega izvrši pokoru, a mogao je, konačno, dati da se odsluži određeni broj misa koje su onda zamjenjivale stroge pokore. Vjernici su nadalje bili u tjeskobi kada bi netko od njihovih bliskih umro, a da nije izvršio pokoru, pa su i za svoje pokornike dali služiti mise. U to se sasvim lijepo uklopio i nauk o oprostima. Sve je to rezultiralo time da je odjedanput trebalo služiti veliki broj misa, a klera nije bilo dovoljno. To je jedan od glavnih razloga da su se redovnici počeli rediti za svećenike, pa kad i to nije bilo dovoljno, počeli su umnažati mise, tako da bi svećenik u jednom danu odslužio više misa, što je zbog velikih pretjerivanja uskoro bilo zabranjeno. Izigravanje ovih propisa očitovalo se u tzv. “suhim misama” i u “dvostrukim” ili “trostrukim” misama gdje bi svećenik kanon molio samo jedanput, a sve ostale dijelove dva ili tri puta.
Puk je za služenje takvih misa davao i određeni stipendij. To se do te mjere raširilo, da je u srednjem vijeku bilo puno “altarista”, svećenika čija je jedina dužnost bila slaviti jednu misu dnevno. Nije čudo da je u gradovima od svega stanovništva znalo biti i do 20% klerika, a najveći dio njih živio je isključivo od misnog stipendija (jer se uvelo pravilo da je misni stipendij bio u visini jedne nadnice).
Uskoro je u Crkvi nastao takav financijski sustav koji se u uzdržavanju klera većim dijelom oslanjao upravo na misne stipendije, tako da je čak i u izračunavanju plaća i nekih troškova misni stipendij uzet kao “obračunska jedinica”.
Donedavne i sadašnje prilike
U nas je kler poslije 2. svjetskog rata često živio u materijalnoj nesigurnosti, pri čemu su upravo misni stipendiji bili jedini sigurni izvor prihoda. Svećenicima na “pasivnijim” župama, svećenicima-studentima i umirovljenicima su upravo misni stipendiji značili određenu sigurnost. S duge pak strana ponajčešće su oni vjernici najprivrženiji crkvi – a to je redovito značilo i oni siromašniji – redovito davali služiti mise. Tako je npr. za mnoge vjernike i danas pitanje časti da pijetet prema svome pokojniku iskažu tako da za njega dadu odslužiti 30 misa. Možemo reći da je i danas za mnoge vjernike velika i sveta stvar dati da se na njihovu nakanu služi misa, dok je to za mnoge svećenike (pogotovo one koji nisu izravno pastoralno angažirani) misni stipendij poticaj da uopće svakodnevno služe misu, koji puta u društvu s nekim kolegom, pa čak i posve sami, što je liturgijski besmisleno.
Moguće perspektive
Naravno da svako euharistijsko slavlje slavimo za cijelu Crkvu i za cijeli svijet. Uskoro se može dogoditi da se zapitamo ima li uopće smisla imati u misi neke posebne nakane, kada se misa po definiciji slavi za sve potrebe Crkve i svijeta, kako to vidimo u samim središnjim molitvenim tekstovima. Međutim, pored svega toga, vjerujemo da i danas ima smisla namjenjivati mise za određene nakane vjernika (bez obzira na manje sretno podrijetlo ovog običaja). I to nam u ovom trenutku ne izgleda sporno.
Poteškoća je, čini nam se, u stipendiju. Prvo, za mnoge je vjernike jedan misni stipendij jednostavno visok. Drugo, valjalo bi se zapitati, nije li se novim financijskim sustavom i to moglo regulirati? Naime, ako svećenik ima svoju plaću, onda mu misni stipendij ne bi trebao biti sastavni ili važniji dio prihoda.
Quid faciendum? Čini nam se da bi valjalo razmisliti o tome da se misni stipendiji smanje zato što visokim stipendijima “plijenimo” one najpobožnije koji su redovito najsiromašniji. Nadalje, smatramo da svećenikova plaća treba biti visoka koliko je pravedno i koliko je moguće, ali bez uračunatih misnih stipendija. U tome bi slučaju visina misnih stipendija mogla biti simbolična, što bi onda siromašnima omogućilo dati služiti mise prema svojim potrebama, a to bi omogućilo svećenicima da financijski neopterećeni, više misa služe jednostavno Bogu na slavu.
A što ako bi se tada tek pojavio veliki broj uplaćenih stipendija, pa ako bismo bili prisiljeni imati svakodnevno “zbirne mise”? A što sa svećenicima koji nisu pastoralno angažirani? Što sa svećenicima-redovnicima?
